ned, 03. kolovoza 2025. 16:56
Zbirka pjesama koja potiče na promišljanje o ljepoti, prolaznosti, duhovnosti i svakodnevnim trenutcima te poziva čitatelja na putovanje kroz svijet osobnih osjećaja i misli.
Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik
Lijepo mi je s tobom zbirka je pjesama Antona Tamaruta koja je u izdanju nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost objavljena u ožujku 2025. Podijeljena je u šest cjelina, a uz bilješke o autoru priložene su i recenzije Ivana Majića i Antona Šuljića.
Autor svojim pjesmama obuhvaća širok spektar tema i motiva. Započinje cjelinom Svjetlost iz koje ne umijem izaći,koja se sastoji od 16 pjesama. Piše o lipi, raspjevanoj svjetlosti koju ne može zaboraviti jer je „plod koji se zauvijek pamti“, dijeli osjećaje i nadahnuća. Na početku se nalazi pjesma po kojoj zbirka i nosi ime – Lijepo mi je s tobom. „Kada ljubav ima dušu, blizina nije prostor, nije mjera k'o što vrijeme nije sunce, nije kiša“, promišljanja su Tamarutova. U svakodnevnom životu on traži i prepoznaje božansko, jasno aludira na prolaznost i smrtnost, ali i na duhovni smisao tog ciklusa.
Pjesnik pokazuje kako je osjetljiv na ljepotu svijeta oko sebe, te se nadahnjuje i pronalazi stihove u prirodi i malim trenutcima.
Pita se što je vrijeme, što je voljela mama, pokazuje ranjivost i savjetuje. Jasno ističe: „Ne mogu se odijeliti od tebe.“ Veli kako ga „nebo sanja i umnaža“. Piše i o zavičaju, ženi, netočnom i zločestom, ljetnim kolačima, a stihove posvećuje i Vladimiru Nazoru.
Primjećuje kako „nema svjetla bez sjene, lica bez naličja, glasa bez jeke, nema života bez smrti“. Opjevao je rijeke, sanjario je, bio darovan te se ispovijedao. Pokušava proniknuti u tajnu, teži obraćenju, razmišlja o napuštenom zavičaju. „Ljubav je najveća milost“, ističe, a Tamarut u svojim pjesmama i moli, nada se te progovara dušom.
Zanima se za stvaranje te snagu i izazove riječi, a postavlja i pitanja o izvoru poetskog žara.
„Smrt ugodi prijeti
Užitka planove mrsi
Tijesna ura i sunce
žurno
Kradu ljubav
Odgađaju sreću
Za drugo mjesto
I drugo vrijeme“ (str. 90)
Pjesme u ovoj zbirci rađaju se, prema ocjenama, u „ponovnom uočavanju naoko običnih pojava u stvarnosti koja okružuje lirskog subjekta te one, introspekcijskim zorom pjesnika, postaju estetski i gotovo mistički artefakti gdje riječi gotovo da nisu kadre dosegnuti ljepotu i uzvišenost promatranoga“.
Tamarut svojim stihovima poziva čitatelje da se prepuste iskrenom i poetskom putovanju kroz ljudsko iskustvo. On ne teoretizira svojom poezijom, nego susreće Boga, bližnje i sebe. Potiče na prepoznavanje ljepote u svakodnevici, prihvaćanju prolaznosti i traženju dubljeg smisla. S obzirom kako je „snažno obilježen podnebljem odakle dolazi“, posljednji ciklus pjesama Nȁnoge tamo. Nȁnoge vamo pisan je na čajkavskom.
Ova je zbirka, kako su zapisali recenzenti, „znatno obogaćenje i čitatelju i književnom korpusu, koji se sve više gubi u raljama trendova“. „Odričući se teologalnog diskursa, pjesnik Tamarut progovara iz vlastite kože, no nije da se ne sluti i ne ćuti dubina njegovih misli što ih napaja na duhovnome vrelu“, primijetio je Šuljić, a Majić zaključuje kako nam „njegove pjesme donose nijanse životne i kršćanske ljepote pjesničkog izraza, ali s druge strane, u njegovim stihovima prepoznajemo i ljepotu susreta i važnost pjesničke začuđenosti, zadivljenosti, a nerijetko i zapitanosti“.
Knjiga se preporuča svima koji tragaju za duhovnošću, ljepotom, smislom i božanskim u sebi i oko sebe.