Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Iako je već bio poznat u književnim krugovima, romanopisac njemačkoga podrijetla Louis de Wohl (1903. – 1961.) svjetsku je slavu stekao u vremenu poslije II. svjetskog rata pišući romane o katoličkim svetcima i, s njima povezanim, povijesnim ličnostima. Nakon uspješnice nadahnute životom cara Konstantina i Sv. Helene – Drvo života (1947.), predstavio se romanom o Atili i papi Lavu Velikom – Prijestolje svijeta (1949.). Ovo je djelo u izdanju nakladničke kuće Verbum iz Splita 2023. ugledalo svjetlo dana i na hrvatskom jeziku. Za prijevod je zaslužna Alenka Mirković-Nađ, a urednik je Petar Balta. Uzbudljiva priča s realnim povijesnim utemeljenjem, ispričana je na 303 stranice koje su otkale tri knjige, sazdane ukupno od 14 poglavlja.

Kako bi došao do povijesnoga susreta velikoga pape Lava I. (440. – 461.) i hunskoga vođe Atile (vladao 434. – 453.), koji je zbog svoje surovosti nazvan „Bič božji“, de Wohl kroz nekolicinu likova opisuje stanje u tadašnjem Rimu i Carigradu. Intrigantnosti radnje, a onda i čitateljevoj želji čim prije saznati što slijedi, doprinosi ljubavna veza u koju autor stavlja princezu Honoriju i budućega vladara Huna. Veza je to iz koje se rodilo i dijete, a koja proizvodi niz fatalnih posljedica koje nerijetko razotkrivaju pojedine karaktere involvirane u priču.

Tako se u Zapadnom Carstvu može susresti: odlučnu ali i uobraženu caricu Placidiju, ženskastoga joj sina cara Valentinijana III., vojskovođu (magister utrius que militiae) Flavija Aecija te Honorijine služavke: perfidnu Iris i malu mističarku Ildiko. Istočno pak Carstvo predstavljeno je preko svete carice Pulherije i njezina također službi nedorasla sina cara Teodozija II. te na osobit način velikog prepredenjaka eunuha Hrisafija. Kao svojevrsni pandan rimskoj civilizaciji stoje barbarski likovi Huna: veliki kan Ruga nakon čije smrti na scenu stupaju njegovi sinovci: kan Bleda i kan Etel kojega će, nakon bratova ubojstva, prozvati „Malim ocem“ – Attilom, atek dašak uljudbe u taj svijet unosi Atilin osobni tajnik Grk AtilaOnegezije.

Ono što romanopisac nenametljivo suprotstavlja jest kraljevstvo Božje naspram kraljevstva ljudskoga. Stameni lik pape Lava kad god se pojavi, upravo donosi tu poruku. Tako veli: „Nema veće pogreške od pomisli da su Crkva i Carstvo nerazdruživo povezani, u dobru i zlu. Crkva nije carska, nego Kristova zaručnica. Bog me nije obdario darom proricanja, ali ovo ipak znam: sva su carstva u povijesti od čovjeka stvorena i stoga su smrtna, kao što je i čovjek smrtan. Nestat će prije ili kasnije, i svaki će put to biti kraj jedne civilizacije. Kraj ovog ili onog načina života. Kraj ove ili one političke hegemonije. Krist je umro za sve ljude i mi moramo poučavati sve ljude“ (str. 277). Kulminacija ove Papine dosljednosti i spasonosnosti izvorne kršćanske poruke događa se na kraju, u susretu Leona Velikog i Atile koji Papi predbacuje: „'Nadmoćna rasa pobjeđuje u bitkama. Koje si ti bitke dobio, rimski biskupe?' 'Mnoge, o kojima ti ne znaš ništa, kralju Huna. Bitku protiv zablude i izdajstva, protiv neznanja i predrasuda – da, i protiv oholosti. I najveću, protiv ravnodušnosti i nebrige i malodušnosti. A znao sam pobijediti i u najtežoj od svih bitaka: u bitci protiv sebe samoga'“ (str. 289). Stoga nakon čitanja ovoga romana, koji može poslužiti i kao korizmeno duhovno štivo, ostaje neizgovoreni zaključak: da „glas Božji“ kakav je Lav Veliki, unatoč prividnomu trijumfu zla u obliku „Biča božjega“, ostaje pobjedonosno stajati na povijesnoj pozornici svijeta. Do kraja.