Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Svojevrsna monografija Marija Zvijezda i njezini trapisti u Bosni i Hercegovini s podnaslovom 150 godina svjetla na Vrbasu. Europski centar i Kuća susreta napisao je austrijski novinar Nikolaus Friedwagner. Prvo izdanje objavljeno je 2005. dvojezično na njemačkom i hrvatskom jeziku, a novo dopunjeno svjetlo dana ugledalo je 2023. u izdanju Winfrieda Gbureka, također dvojezično.

Za prijevod na hrvatski jezik zaslužan je Fani Zöhrer, a izdavaštvo potpisuje Biskupski ordinarijat Banjolučke biskupije.

Predgovor je napisao umirovljeni banjolučki biskup mons. Franjo Komarica, a predgovor novom izdanju sam urednik Gburek.

Knjiga se, uz pojedine priloge i fotografije, sastoji od 20-ak dijelova u kojima se obrađuje povijest trapista u Banjoj Luci, njihov značaj i djelovanje, a s obzirom da je od prvog izdanja urednik redovito posjećivao banjolučke trapiste, sadržana je i njihova novija povijest, odnosno njihova zasluga koju Gburek želi predati budućnosti. Uz to, otisnuti su i QR kodovi kojim čitatelji mogu pristupiti dodatnim informacijama s interneta u vidu audio i videopriloga.

Povijest trapističkog samostana u Banjoj Luci, kako je u djelu prikazana, započela je 1869. kad se pater Franz Pfanner sa svojih šest suputnika smjestio u Delibašinu Selu, u malu kolibu od milja zvanu „kolijevka“. To je bila njihova i spavaonica i blagovaonica, a sv. mise slavili su u kolibi na groblju Sv. Ivana Krstitelja. Uskoro je izgrađen samostan imena Naša draga Gospa Marija Zvijezda koji je do Prvog svjetskog rata bio najveća trapistička opatija na svijetu.

Djelo vodi čitatelje kroz avanturu patera Franza u Bosni koja je pod turskom vlašću. Opisuje se njegov duh i temperament koji su zaslužni za povijest trapista u BiH kakvu danas znamo.

„Prvi trapisti su s velikim naporom pristigli u domcil (…) Jedna od koliba stajala je potpuno prazna; zakupac bi je koristio kao staju za telad i ponekad za pečenje rakije. Držao bi tamo i prasad. Zamolio sam ga, i tu nam je kolibu prepustio za stanovanje. I u takvu divotu sam uveo svoju braću“, opisao je Pfanner teške početke.

Uslijedila je potom njihova borba s izazovima, ali kasnije i zlatno doba Marije Zvijezde.

Plodna ali pusta bosanska zemlja potaknula je trapiste na razvoj poljoprivrednih grana, a osnovali su i 31 pogon, među kojima i ciglanu, kovačnicu, kamenolom, siranu, pilanu, pivovaru, hidrocentralu… Pokazali su osjećaj i za socijalnu odgovornost te su otvorili i: sirotište, bolnicu, azil za radnike, kuhinju za siromašne, a njihovi pogoni upošljavali su brojne radnike. I bi svjetlo na Vrbasu međunaslov je u kome je opisano kako je prva žarulja na području Banje Luke, „ako ne i čitave Bosne“, zasvijetlila upravo u Mariji Zvijezdi 1899.

Redovnici su gradili i mostove, a sav njihov rad protkan je bio geslom ora et labora – „tim redoslijedom, ali s iskrom zdravog razuma“.

Uslijedilo je vrijeme anticrkvenih režima, nazadovanja, ali i nadanja. Ovaj nekoć najveći europski samostan postao je najmanji te „nestrpljivo čeka da ga Europljani ponovno ožive“, kako je u Predgovoru zapisao Gburek.

Marija Zvijezda i njezini trapisti djelo je koje se može preporučiti svima jer donosi bogatu i uzbudljivu povijest trapista u BiH. Svojevrsna je kronika, kako ju je ocijenio dr. Anto Orlovac, tadašnji generalni vikar Banjolučke biskupije, te će uvesti čitatelja u začuđujući razvoj i napredak, ali i udarce koji su doveli gotovo do ruba nestanka.

Knjiga pruža upoznavanje izbliza s ovim drevnim i zaslužnim samostanom, a vidljiva je i autorova ljubav prema Mariji Zvijezdi jer su riječi pisane s puno simpatije i razumijevanja, stoga je i naša preporuka „uzmi i čitaj“, kako je Orlovac zapisao.