70. obljetnica misništva mons. Milana Simčića


U Domu Sv. Nikole Tavelića u Grottaferrati u blizini Rima na blagdan Duhova, 31. svibnja, mons. Milan Simčić obilježio je misom zahvalnicom 70. obljetnicu svojeg svećeničkog ređenja i mlade mise.

Mons. Simčić zaređen je za svećenika  na Veliku subotu 8. travnja 1950. u bazilici Sv. Ivana Lateranskogu Rimu gdje je sljedeći dan 9. travnja imao i mladu misu. Zbog posebnih okolnosti uvjetovanim pandemijom ova velika obljetnica obilježena je na dan Duhova.

Mons. Simčić rođen je 1926. u Klani, mjestu koje se nalazi – uvjetno rečeno – u području gdje se Istra spaja s ostatkom Hrvatske. U sjemeništu je bio u Rijeci i u Udinama gdje je i maturirao. Pred kraj rata partizani su ga mobilizirali te je sudjelovao u posljednjim ratnim operacijama. Nakon rata mogao je birati: ostati u vojsci i odslužiti vojni rok ili otići kući.

Mons. Simčić odlučio je otići kući kako bi nastavio teološki studij te ga je tadašnji biskup mons. Ugo Camozzo poslao na studij u Rim. Tamo je uspješno završio teologiju, obranio doktorsku disertaciju iz teologije, specijalizirao crkveno pravo, a 1956. na Papinskoj diplomatskoj akademiji licencirao iz međunarodnog diplomatskog prava.

Odlaskom na studij u Rim mladim svećenicima-kolegama Simčiću i Uhaču za dugi niz godina zatvorila su se vrata domovine, komunističke vlasti nisu im dopustile povratak, te su protiv svoje volje postali politički emigranti. Tako je sve do uspostave samostalne Hrvatske države živio kao emigrant.

Komunističke vlasti nisu htjele dati putovnicu ni njegovim roditeljima da mu budu na ređenju, a od njega su tražili izjavu lojalnosti Jugoslaviji tako da mu je ređenju nazočilo samo jedan član rodbine, teta po majci, koja je živjela van te tvorevine.

Zanimljiva je činjenica da je mons. Simčić, kao mladomisnik, najavio da će preko Radio Vatikana dati svoj mladomisnički blagoslov i pozdrav na Uskrs točno u 13 sati, no tadašnje mjesne vlasti su isključile električnu struju u Klani desetak minuta prije 13 sati tako da blagoslov nitko u Klani nije čuo.

Stjecajem društvenih i političkih okolnosti svoj je svećenički vijek morao provesti u Vatikanu gdje je nakon mons. Uhača bio drugi Hrvat primljen u Papinsku diplomatsku akademiju u njezinoj tri stoljeća dugoj povijesti.

Od 1960. pa do umirovljenja 1997. radio je u središnjim ustanovama Rimske kurije, najprije devet godina u Kongregaciji za nauk vjere, a kasnije u Kongregaciji za kler. Bio je u žiži Drugog vatikanskog koncila, sudjelovao je u povjerenstvima koja su stvarala koncilske dokumente i svesrdno pomagao svoju domovinsku trpeću Crkvu. Vršio je razne i važne službe. Sudjelovao je u stvaranju velikog Katekizma Katoličke crkve, a važnu ulogu odigrao je, uz mons. Uhača, prilikom priznavanja Hrvatske kao neovisne države od strane Vatikana, Italije i Njemačke. Bio je tajnik prve organizacije za pastoralnu službu za hrvatske emigrante nakon Drugog svjetskog rata koja im je pomagala da započnu novi život u: Americi, Kanadi, Australiji…

Danas, iako već 23 godina umirovljen, često je na putu Rijeka-Rim, savjetnik je riječkom nadbiskupu mons. Ivanu Devčiću i mnogim biskupima i svećenicima u pastoralnim i drugim pitanjima. Svoje dugogodišnje iskustvo na odgovornim poslovima u Rimskoj kuriji nesebično daje svojoj nadbiskupiji i domovinskoj Crkvi, ne štedeći ni zdravlje ni vrijeme.

Ž.I., M.U., KT