Biti uz umiruće koji nemaju nikoga


Kad čovjek dođe na kraj svojeg puta, utjehu mu u posljednjim trenucima života pružaju članovi obitelji i prijatelji.

No, događa se i da se ljudski životi gase u samoći bolničkih soba, bez ikoga tko bi u najtežim trenucima uputio riječ utjehe. Ta je tužna činjenica nadahnula je medicinsku sestru Sandru Clark iz Oregona, ali brojne druge.

Naime, jednog dana 2001. Sandrin prvi pacijent u smjeni bio starac koji ju je zamolio da mu neko vrijeme pravi društvo. Ona je kao i inače bila pretrpana poslom i obećala mu je da će svratiti do njega čim bude mogla. Kad se vratila, čovjek je već bio preminuo, a ona se poželjela pobrinuti da se to više nikada ne dogodi, što je dovelo do pokretanja programa Nitko ne umire sam u Sveučilišnoj bolnici Georgetown.

Program su predstavili medicinska sestra u palijativnoj skrbi Beth Orrell i njezin radni kolega dr. Robin Gross. Ona je kazala kako njihova ustanova zaista cijeni dostojanstvo svakog ljudskog života, što njoj i kolegama kroz rad donosi veliko unutarnje zadovoljstvo.

Njih dvoje surađuju s lokalnim crkvenim zajednicama. Okupili su skupinu od 15 volontera kojima je poznat i fizički proces umiranja i duhovna dimenzija odlaska s ovog svijeta. Obučeni su kako bi posljednje trenutke umirućima koliko-toliko uljepšali na različite načine. Nekad im sviraju, nekad čitaju poeziju ili svete tekstove, a, što je najvažnije, uvijek su tako potrebno društvo.

Volonteri se susreću s različitim pacijentima, a većina njih nije pri svijesti ili su priključeni na aparate koji ih održavaju na životu. „Mislim da je ljudska prisutnost tako važna u nečijem životu. Ljudi nisu sami kad se rode, pa ne bi trebali biti sami ni kada umiru“, smatra jedna volonterka koja sa svojim suradnicima svijet zasigurno čini boljim mjestom.

L. P.