Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Hrana koja se jede u tom najveselijem vremenu kroz godinu, a koja asocira na okupljanje, jedinstvo, molitvu i radost posebna je u srcima mnogih, a mi ćemo, ovoga Božića, o sjećanjima ramskog srca. A ono pamti i ne zaboravlja. Pamti veselje, zajedništvo i molitve, te se posebice sjeća kolača i njihovih mirisa. Iako je danas došlo do miješanja različitih običaja te su brojna tradicionalna jela zamijenjena modernijim inačicama, i premda se, silom prilika, promijenila slika kršćanske obitelji - Zapad je mlade otrgnuo sebi - ipak se, barem o Božiću svi ponovno ujedine i blaguju za blagdanskim stolom. O tome nam je posvjedočila Marica Barišić iz Gmića kraj Prozora koja se za nas prisjetila "lijepih vremena, molitve i radosti" te kazala kako se trudi održati tradiciju.

Živo sjećanje
Prebirući po riznicama sjećanja, Marica započinje svoju priču: "Mi smo se stvarno veselili Božiću i porođenju Isusovu. Mi mlađi smo se posebice veselili kolačima ali i drugim božićnim jelima. Priprema je počinjala već od Sv. Lucije kad bi se sijala pšenica, a tad smo počinjali i s pjevanjem božićnih pjesama. Potom bi se, 10-ak dana prije Božića počelo s pripremom glavnog jela - kešketa. Pšenica bi se prvo istrijebila od kukolja, prala, pa bi se 'stupala' dok je vlažna; ćuskijom bi se svako zrno udaralo da spadne ljudska, a onda bi se sušilo. Zatim se ukloni spala ljuska, ponovno opere te kuha s domaćom kokoši. Ranije smo počinjali i s pripremom kolača - šape, lokumi i oblande koje su zahtijevale posebnu pripremu jer bi se fil pravio od domaće varenike i šećera, što se kuhalo cijeli dan, a onda bi se u to dodavali orasi." Naša sugovornica ističe kako je već Badnjak bio poseban jer se mnogo molilo i postilo. Kaže kako se u njezinu kraju toga dana jela posna čorba od graha nakon čega bi uslijedila molitva i odlazak na Polnoćku.

Kako je odrasla u selu Gorica, oko devet kilometara od pripadajuće župe Gračac, na Polnoćku bi polazili nekoliko sati ranije. "Pješačili bismo dva sata, ali radosni. Nakon večernje molitve, krenuli bismo u skupinama do magistrale gdje bismo se susreli s drugima iz obližnjih sela - Papaka, Gračanice, ... te tako skupa na Polnoćku uz obvezno pjevanje božićnih pjesama.
Poslije mise svraćalo bi se u selo gdje bi nas počastili šapama. Ta radost je do danas vrlo živo sjećanje u meni", kaže ova Prozoranka ističući kako su tada pripreme za Božić bile dulje jer je sve domaće, pa se tako mislilo na to da kokoši, svinje i ovce imaju dosta hrane, kako bi im trpeza bila bogata.

Božić nekada
Tako na Božić ne bi bilo doručka, nego samo ručak gdje bi prvo i glavno jelo bilo keške, a potom janje koji se pažljivo pripremalo na ražnju u dvorištu. "Izjutra ništa ne bismo jeli nego kad se svi probude bila bi molitva, a onda božićni ručak. Potom bismo obilazili rodbinu i susjede. Išlo bi se prvo u kuću gdje je netko najstariji, bolestan, da se obiđe sve selo. Svi bismo zajedno proslavljali. Drugi dan tko je Stipo išlo bi se njemu na Stipandan, pa Ivandan. Tako da je nama božićno vrijeme stvarno bilo vrijeme radosti i ljubavi", kaže Marica dodajući kako se i odabiru pića pridavala pozornost.

"Pili smo vino, ali nisi imao u izobilju, samo po čašicu, a onda bi se pila rakija šljiva, po kojoj je i poznat kraj ovaj. Ono što je neizostavno je pšenica u koju bi se stavile svijeće, a potom gasile kruhom natopljenim u vino, i gledali smo da svatko dobije komadić. Naš bi svijet tada govorio da ako dim ugašene svijeće ide prema gore bit će rodna godina, ako ide prema dolje, neće biti rodna", prisjeća se Marica sa sjetom dodajući kako je danas mnogo tih običaja izgubljeno.

Izgubljena tradicija?
Kaže kako je manje-više ostalo sve isto kada se udala u Prozor, i da je tako bilo do unazad nekoliko godina. No, primjećuje kako se izgubilo obiteljsko zajedništvo zbog čega se ona rado sjeti prošlih vremena koja je osnažuju da svoju obitelj i dalje usmjerava na put zajedništva, barem, kako prilike dozvole, kod blagdanskog stola.

"Što se tiče trpeze,trudim se pripremati ono što je i moja pokojna majka. Tako da obvezno i danas kuham keške na Badnjicu da je spremno za Božić. Neizostavne su i šape jer bez njih ne mogu zamisliti ovaj blagdan. Napravit ću i druge kolače, ali Božić bez šapa mi je nezamisliv. Pripremam i juhu, sarmu, pitu i meso", govori Marica primjećujući kako je danas sve "instant" pa se tako meso brže spremi u pećnici, a kolači se naručuju. Ono što ju najviše rastužuje je što nema više obiteljskih okupljanja poslije Polnoćke. Veli kako su danas kafići mjesto gdje ljudi odu nakon svete mise jer "svatko ima auto, pa s društvom ode gdje želi".

"Danas je sve drukčije. Prije nitko nije išao u kafić poslije Polnoćke; išao si kući sa selom slaviti. A danas se pomalo gube običaji iako se barem ja trudim očuvati ih jer ono što smo mi imali, i kako smo proslavljali Božiće ostalo mi je u posebnom sjećaju", kaže ova vjerna Goričanka koja tradiciju ne da zaboravu, a tome uči i svoju djecu koja su, iako ne sve vrijeme s njom, svagda vjerna običajima te uvijek skupa barem kod božićne trpeze.