Uvijek dan prije Uskrsa, na Veliku subotu, župna crkva Sv. Mihovila u Varešu prazna je i tiha. Tek poneki vjernik uđe i skrušeno, sam sa svojim mislima, moli u tišini. Glasni odjeci vojničkog stupanja odjednom narušavaju taj mir. Dvojica rimskih vojnika, zajedno sa svojim zapovjednikom, stupaju do glavnog oltara crkve, a zatim se odvajaju na lijevu stranu, k oltaru s improviziranim Kristovim grobom.
Na grobu zamjenjuju dvojicu svojih kolega na straži i tako od Velikog petka do ponoći na Veliku subotu, kada stražari padnu, te se objavljuje i misom bdijenja slavi uskrsnuće Gospodinovo. Mladi Varešani na taj način tijekom Velikog trodnevlja pokušavaju dočarati muke Isusa Krista na Golgoti, te čudo njegova uskrsnuća.

"Kada se pojavio anđeo, kada se pojavila ta svjetlost i kada je pomaknut kamen koji je zatvarao (Isusovu) grobnicu, rimski čuvari su pali. Tako i ovdje kod nas u ponoć na Veliku subotu, naši čuvari simbolično padnu. Vareš, naš grad, zbog ove tradicije prozvali su mali Rim”, pojašnjava za Deutsche Welle 20-godišnji Goran Kuhar, zapovjednik stražara Kristova groba iz Vareša.

Običaj s juga?
Običaj, prema riječima fra Mirka Majdandžića, vareškog župnika, najvjerojatnije dolazi iz južnijih krajeva, iz Dalmacije. Pojašnjava kako je Vareš, kao poznat rudarski i kovački centar još od rimskog doba, uvijek privlačio brojne radnike i stručnjake, koji su ovamo dolazili i sa sobom donosili djeliće tradicije svojih krajeva.

Čuvare Kristova groba u Dalmaciji nazivaju "žudije", a najčešće ih čini grupa od 12 stražara/žudija i 13. - Jude. Na improviziranom grobu na stražama se smjenjuju po četvorica žudija. U Varešu stražare po dvojica, a uz ceremoniju marširanja kroz crkvu, na straži se smjenjuju svakih četvrt sata.

Sitne razlike od dalmatinskih običaja, smatra fra Mirko, vjerojatno potječu iz obiteljske tradicije kraja. "Mislim, zapravo, da je samo čuvanje (Kristova) groba u Varešu poteklo iz naših obitelji, jer je bio običaj da se obitelji, od Velikog petka navečer do nedjeljnog jutra, nađu kraj Kristova groba i moli Boga. To je bila obiteljska tradicija. Ljudi su dolazili, molili se", otkriva vareški župnik.

Tradicija preživjela ratove
Između dva svjetska rata, točnije 1927., u gradu je osnovano Vatrogasno društvo, a njegovi članovi odlučili su običaj čuvanja Kristova groba na Veliko trodnevlje s obitelji preuzeti na sebe. Tako je bilo sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada vjerski život, u tadašnjem novom sustavu, nije bio popularan.

"Onda tu stražu nisu više čuvali članovi Vatrogasnog društva, nego su momci koji su inače bili u tom društvu, skrojili sebi neke uniforme i počeli organizirati straže, a tradicija je dalje prenošena s koljena na koljeno", ispričao je župnik Majdandžić ističući kako tradiciju rimskih stražara iz Vareša nije poremetio ni posljednji rat, koji je grad osjetio kroz žestoke sukobe Armije BiH i Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) na tom području. Broj bosanskih Hrvata u Varešu, koji su do rata 1992.-1995. na tom području činili većinu, znatno je smanjen.

Mladih sve manje
Stražar Dario Franjić svoju dužnost obavlja već drugu godinu. Taj 15-godišnjak, odjeven, poput ostalih stražara, u kevlar ispleten od sive vune, crvenu halju i kožnati prsluk/štitnik, tvrdi kako je tradicija zamalo bila prekinuta "jer nije bilo mladih zainteresiranih".

I stariji žitelji se žale kako je "naroda sve manje" i da "mladi odlaze". Fra Mirko kaže kako činjenica jest da je katolika u Varešu sve manje, no kako to "ne mora ništa značiti". "Što se župe tiče, trenutno na njenoj teritoriji živi oko 1 700 Hrvata - katolika, odnosno nekih 900 obitelji. Od tog broja, u Varešu imaju više od 500 različitih prezimena, što je potvrda tvrdnje kako su mnogi došli u Vareš u potrazi za poslom, u prošla vremena kada se u gradu iskapala željezna ruda i kovalo željezo", spomenuo je.

"Nitko u Varešu nije plakao tad za krajevima iz kojih su ti ljudi dolazili. Ljudi idu, traže mjesto gdje mogu lakše organizirati život, gdje mogu možda bolje zaraditi, ljepše isplanirati život za svoju obitelj", objašnjava župnik Mirko.

Ljudi odlaze, vjera ostaje
Dodaje kako ne zna do kada bi trend odlaska mogao potrajati, ali kako je važno da se oni koji ostaju "drže tradicije koja je svjedok njihove vjere". "Tradicija lijepa sama po sebi može biti samo neka kulisa ako ne izrasta iz nečeg drugog. Ovdje mislim da nečeg drugog ima, da je vjera nešto što živi ovdje u ljudima", poručio je kraju župnik.

Karlo Grgić studira u Mostaru, ali, kako kaže, ne propušta stražarenje uz Kristov grob u rodnom Varešu. Taj 20-godišnjak naglašava kako se uvijek rado vraća u rodni kraj kako bi tradicija bila očuvana i sačuvan običaj koji je, s koljena na koljeno, i on naslijedio od svoje obitelji. Nada se kako će jednog dana imati djecu koja će nastaviti baštiniti tradiciju kraja.

Padanjem rimskih stražara pred improviziranim grobom Isusa Krista u crkvi Sv. Mihovila u Varešu i ove godine simbolično je započeta svetkovina Uskrsa, a mladi stražari, vareški katolici provode ga, kako su rekli, u svjetlu drugih običaja - s obitelji i prijateljima uz blagdansku trpezu i neizostavne pisanice.

KT