Piše: dr. Dubravko Turalija

Tako i ja pišem ono što sam doživio kao dječak i što sam čuo ponajprije od svojega oca Ambroža te kazivanja mudrih žena Miroslave Šakuše Turalija (rođ. Šakić) i Jele Smoljo(rođ. Turalija).  

Božić i snijeg

Stari božićni običaji hrvatskoga katoličkog puka nisu ništa drugo nego narodni, obiteljski i kućni obredi koji su, uz one crkvene ili liturgijske, upotpunjavali slavljeničko raspoloženje božićnoga i novogodišnjeg vremena. Dok je za dalmatinske, a pogotovo one primorske i otočke vjernike uskrsmo vrijeme u središtu godišnjeg narodnog ciklusa, za vjernike Bosne i dijela Hercegovine, Božić je folklorom najbogatiji događaj godine.

Nije čovjek, nego priroda je bila ta koja je ravnala ovom uredbom. Dok božićno vrijeme u Dalmaciji i južnoj Hercegovini karakteriziraju kiše i bure, uskrsno vrijeme obiluje vedrinom, suncem i prvim plodovima zemlje. Bosna obiluje kišama u proljeće, a zima je nekada bila poznata po obilnome snijegu. Nepregledni prizori rasutih snježnih kristala, koji bi se velikodušno prosuli po zemlji, drveću i krovovima proricali su sveto ozračje nadolazećih velikih blagdana. A obijeljena gipka crnogorica i raskošna snijegom povijena bjelogorica, dok bi pretvarale cijeli vidljivi krajolik u nadnaravni bajkoviti svijet, sve bi to znamenovale odvajajući od svojih čaira najljepše prvine mladih jela za kućne i obiteljske radosti.   

Ljudi s Kupreške visoravni živjeli su sa snijegom. Stara predaja govori kako na Kupresu snijeg još nije padao samo u kolovozu. Ipak, zimsko razdoblje pripadalo je periodu od konca listopada pa do konca ožujka. Od tuda i narodne poslovice: Od svetoga Luke (18. listopada) met' u njidra ruke! ili Sveta Kata (25. studenoga) zalipila vrata, ali i ona: O Svetoga Josipa (19. ožujka) sva se gora osipa. 

Kuprešaci, možda kao nitko od stanovnika južnoslavenskog govornog područja, imaju desetak naziva za snijeg: „Prpavac“ je suhi sitni snijeg s bure, koji stvara velike namete pa se naziva i „letavac“. „Škripavac“ je vlažni mekani snijeg koji škripi pod obućom i taj snijeg Kuprešaci najviše vole jer nije klizav i u njega se ne upada duboko nego se pri hodu, lagano toneći,ostaje na površini. „Lapavac“ je teški snijeg koji s neba poput bijelih krpica pada na zemlju. To je možda najljepši snijeg jer svojom veličinom i raznolikim oblicimapolagano, uljuljano, tiho, ali čujno, pada, hvata se i ljubi kuće, polja i šumekojekao da ga s radošću primaju. „Sipavac“ je gusti brzi snijeg koji obično pada okomito, ali koji se lako pretvori u „mećavu“, tj. gustu oborinu snijega gonjenu jakim vjetrom. Kada pada taj snijeg Kuprešaci dobro znaju da će biti obilan jer u trenu oka prekrije zemlju, a u pola dana napada i više od jednoga metra.

„Vijavica“ je snijeg s neba i sa zemlje. Osim što pada s neba, jaka ga bura podiže i sa zemlje pa ga savija u vrtloge. Kada vijavica vije stvara jak zvižduk koji terapijski djeluje uz razgorjeo kamin i tople zimske napitke. „Lipavac“ je vlažni snijeg koji se lijepi na fasade i stabla te se poput kreča hvata na objekte i tako stoji sve dok niska temperatura ne popusti. On je taj koji šumskim proplancima i gajevima daje čaroliki izgled i blistavi sjaj. „Bljuzgavac“ ili „kaljužac“ je snijeg s juga koji kao susnježica biva miješan s kišom. Premda zna padati u obilnim količinama, u doticaju s tlom pretvori se u vodu pa tako tvori kaljužastumasu vode, snijega, leda i zemlje. Kuprešaci ne vole taj snijeg jer obično pada ili u ranu zimu ili u rano proljeće ili kako bi sami rekli „u nevrime“. Na ovome snijegu nemoguće je ostati suh, pa se sve vanjske aktivnosti svode na minimum.

U zadnje vrijeme ovaj snijeg zna pasti i za Božić, ali u stara vremena nije bilo tako. Božić je dolazio s velikim količinama „lapavca“, „škripavca“, „sipavca“ i „lipavca“ koji bi padao i ponajviše veselio rumene, promrzle dječje obraščiće dok bi se u velikoj blagdanskoj razbibrizi sanjkali, klizali, skijali, grudali i valjali u obilju meke nebeske igraonice. A u međuvremenu, veća djeca, poglavito muška, žurila bi se na poleđena jezerca, gdje bi se organizirala stara kupreška igra „šika“ (od glagola „šiknuti“ u značenju „udariti“ ili „baciti“) kao pravi pravcati prototip suvremenoga hockeya na ledu.

Čelo Božića

Vrlo rijetka mjesta u hrvatskome govornome  području, među koje spada i Kupres, njeguju blagdan Čela Božića. Čelo Božića je hebrejski blagdan Čela Godine ili početka nove godine (hebr. רֹאשׁ הַשָּׁנָה- roᵓšhaššānâ), kojim hebrejski narod povezuje Božju vladavinu nad zemljom i narodom kako u početcima stvaranja (Post 1) tako i po izlasku iz egipatskoga ropstva (Izl 40). Pošto su prvi kršćani glavninom bili židovske provenijencije, ostao je običaj da se uz kršćanske blagdane slave i hebrejski. Kako hebrejski blagdan Čela Godine (kao i Hanukke, tj. blagdana svjetla) redovito pada početkom došašća, kršćani ne-židovskoga podrijetla umjesto hebrejskog naziva Čelo Godine, govorili su o Čelu Božića kao blagdanu koji svojom blizinom, tj. čelom dodiruje blagdan Rođenja Gospodinova. Blagdan je kasnije nespretno protumačen kao „Prvo čelo Božića“.

Ali, kao što čovjek ima samo jedno čelo, tako i godina ima samo jedan početak, tj. čelo. Tu je nejasnoću dodatno zakomplicirao običaj da se Čelo Božića vezuje uz blagdan Bezgrješnog začeća Presvete Djevice Marije, ali i uz narodni običaj „zamijeranja“ mlade. Tako je treća nedjelja došašća prozvana „matericama“ jer su mladiće, koji su obilazili djevojke, častile i hranile „matere“, tj. kućne domaćice. Da se u slavlju materica ne bi zanemarili očevi, njihov dan pada na posljednju nedjelju došašća. Tako, dok su materice častile „tuđe momke“, očići su častili svoje ukućaneprvim kušanjem sezonskog suhoga mesa. Gore, na tavanima, gdje jevisjelo suho meso pristup je bio dostupan samo glavi kuće. Taj bi se, dakle, na četvrtu nedjelju došašća ili očiće, sa zabodenom čakijom o pojasu, prvi uspeo i zasjekao komad suhe bravetine ili svinjetine kakobi njime počastio obitelj kao predokus budućih blagdana. Otuda i običaj da se na očiće „vješa“ dida ili oca, čime bi im se duhovito „prijetilo“ da će,ukolikos tavana ne donesu obješenoga suhoga mesa za doručak, sami visjeti poput suhomesnatih proizvoda.

Ono što je obvezivalo žene bili su božićni darovi za ukućane, a to su prije svega bili novoistkani ili novoispleteni odjevni predmeti. Tako, netko bi dobio novi kožun ili kožnati prsluk, netko bozavce ili suknene (našarane) čarape koje su uzlazile uz gležnje do koljena. Bake bi od nevjesta dobile novu lanenu haljinu,a djeca bi se darivala novimvunenin džemperima, suknenimdebelim čarapama, terlucimaili pletenim vunenim rukavicama.

Badnjak

Uoči Badnjice (kupreški naziv za Badnji dan) ili u jutro rano na Badnji dan domaćin bi s najstarijim sinom pošao u šumu usjeći badnjak. Kako na Kupresu nema hrastovih šuma, najčešće se isjecala bukovina. Jedan oveći i deblji komad, dužinom od jednoga metra,bio bi usječen i donesen pred kuću i stavljen uz ulaz.Tu bi stajao do večeri kada bi ga domaćin obredno unio u kuću.

Božićni specijaliteti

Čim osvane Badnjica započelo bi se s pripremanjem glavnoga božićnoga jela, a potom posne večere s kojom bi se čekala ponoć. Za božićni objed domaćin bi pripremio mezu od suhe ovčetine i svinjetine, a domaćica bi zaklala najboljeg pijetla i očišćena stavila da se kuha dok bi probirala najjedrijupšenicu pa je istucanu prokuhala u juhi od pijetla, dodavši joj kasnije iskuhano i izdrobljeno meso. Sve bi se miješalo i stavljalo u tepsiju te stavilo ispod sača da se zapeče. Ovaj se kupreški specijalitet nazivao geršle (njem. Geršl – žito), a u ostalome dijelu Bosne inartikuliran je u keške. Domaćica bi zatim pripremala kalju, tj. isječene četvrtine kiseloga kupusa sa suhim rebrima, koja bi cjelodnevno u loncu visjela na verigama (željeznom tronošcu na ognjištu) i polagano iz potkrajka ključala šireći svoj karakterističan miris ne samo po kući nego i po dvoru.

Kada bi se u kasnu jesen klale svinje onda bi domaćin odvojio krmenadle koje bi isjekao na tanje šnite i osolivši ih dobro, slagao u drvenu kacu koju bi poklopio teškim kamenom. To se meso sklanjalo u hladno i tamno mjesto i čuvalo za božićni burek. Meso se za burek ne bi mljelo, nego bi se sjeckalo na sitne komadiće ili kvržice pa otuda mu i naziv kvrgo. Uz kvrgu redovito je išla i sirnicakoja bi se dobro začinilaistopljenim maslom. Na kraju bi se pripravljao čurek (tur. körek – kruh s maslom i kajmakom), tj. kvasni veliki okrugli pšenični kruh čija bi se kora ukrašavala. Domaćice su se tog dana natjecale čija će šara na čureku biti ljepša.Kao kolač ili poslastica spravljale bi se gurabije skockom šećera u sredini te ušćupci (uštipci) koji su išli uz mezu.

Badnja večera

Kada je pripremljeno božićno jelo cijela kuća je morala biti temeljito očišćena, sve čaše i posuđe moralo je biti oprano u bukovome lugu kao i sva odjeća. Tada bi uslijedilo kićenje kuće. Kićenje bora noviji je običaj kojega stari Kuprešaci nisu poznavali sve do Drugog svjetskog rata. Namjesto toga kuću su resili zelenom mahovinom, bršljanom i snopovima žita, što je još staroslavenski običaj kojim se isticala životna snaga i napredak. Dok bi nevjeste i djeca kitili kuću, domaćica je pripremala posnu večeru koja je uključivala pitu od kuhanoga krumpira, vrući kruh kao kolač te voće i vino. To je bila jedina večer u godini u kojoj su svi pili vino, i odrasli i djeca. Dok bi se resila kuća i pravila večera ukućani su morali biti svi redom okupani i odjeveni u čisto svečano ruho. To je također bio jedini dan u godini kada su svi odjevali svečanu „misnu“ robu da bi sjeli za večeru. Kada su svi poslovi privedeni kraju, već za prvoga sumraka, svi su ukućani morali biti svečano odjeveni i na okupu.

Tada bi domaćin kuće uzeo pregršt slame u koju je prethodno skrio lješnjake i orahe te s badnjakomu ruci, koji je tijekom dana bio na ulazu kuće, ušao u blagovalište pozdravljajući čeljad: „Valj'n Isus i Marija! Na dobro vam došla Badnja veče' i jutarnje sveto Kristovo porođenje!“ Ukućani bi odgovorili: „Vazda Isus i Marija!I s tobom zajedno“! Tada bi ustala gazdarica i blagoslovljenom vodom škropila domaćina, čeljad i sva četiri kuta kuće. Ovaj običaj, uz male modifikacije, očuvan je sve do danas kada djeca s upaljenim trojstvom(tri svijeće zabodene u pšenicu i povezane trobojnicom) ulaze u blagovalište i ukućanima čestitaju Badnju večer. Domaćin bi prislonio badnjak na vidno mjesto u kući kao znak Jišajeve mladice (usp. Iz 11,1), tj. Spasiteljeva dolaska među narod, u kuću i obitelj, a slama što je bila unijeta bila bi prostrta u kutu kuće i dana djeci da se unjoj igraju i traže orahe i lješnjake. Prije večere uslijedila bi obiteljska molitva od tri Očenaša, Zdravo Marije i Slava Ocu, pa onda tzv. pousatne priporuke Presvetome Trojstvu, Blaženoj Djevici Mariji i Novorođenome Isusu.

Na kraju bi se u cjelosti pjevala narodna božićna himna: U se vrime godišća. Badnja večer bila je jedina večer i noć u godini u kojoj djeca nisu morala ići rano na spavanje nego bi ostajala budna s ostalim ukućanima. To je bila jedina noć u godini kada su djeca i odrasli bili ravnopravni. Te se večeri nikome ne bi spavalo i jedva bi se čekalo dasvane i pođe na vrlo ranu božićnu misu zornicu.

Božićna misa zornica

Pošto se večeralo, zapjevalo i odmorilo ukućani bi pošli na počinak, da bi se rano probudili i krenuli prema crkvi. Božićna misa zornica slavila se u rane sate još za velikoga mraka (Misa polnoćka na Kupresu uvedena je tek osamdesetih godina prošloga stoljeća). Ti su noćni odlasci često bili po velikim mećavama i dubokome snijegu. I po desetak kilometara išlo bi se od kuće do crkve, ali uvijek u grupama. Najjači u grupi išli bi prvi i prtili put za žene i nejačad. Tako, po prtinama sa svih strana stjecali bi se pučani u svoju župnu crkvu. Crkvaje bila jedino mjesto koje je imalokrizban (od njem. Christbaum – božićno drvce) i jaslice. Običaj je to što ga je Austrougarska progurala tijekomsvoje aneksije Bosne.

Jaslice su bile glavna atrakcija za sve jer je jedino crkva imala kipiće Svete Obitelji oko kojih bi se poredale figurice magareta, vola i ovaca, a kojima bi se na svetkovinu Triju kraljeva pridodavala i ostala tri lika kraljeva: Gašpara, Melhiora i Baltazara. U crkvi se jedino mogla vidjeti i pokoja kristalna božićna kuglica koju bi župnik ljubomorno čuvao. On bi ju, zamotanu u hartiju, brižno pohranio u sanduk do badnjice, kada bi je objesio na bor blizu jaslica da poput Danice svjetluca Svetoj Obitelji. Inače, ostali ukrasi ili nakit na božićnome boru bili su žirevi i voće.

Čestitari

Poslije svečane mise, dok bi svitalo, ljudi bi se ponovno u grupama vraćali svojim kućama, ali toga puta povratak bi bio popraćen glasnom pjesmom i veseljem što je uveličavalo ugođaj božićnoga slavlja. Kada bi se vratili, domaćin bi iznio najbolje suho meso, a domaćica uštipke, najbolji sir te maslo, kajmak i med i tako bi sve postavili na sofru (niski elipsasti stol) koja bi pokrivena plahtom čekala čestitare. Odmah po svitanju domaćin bi izišao na kućni prag i dozivao susjede čestitajući im Božić. Poput pijeva jutarnjih pjetlova selom bi se razlijegali muški glasovi pozdravljajući Maloga Isusa, Jutarnju Danicu, Mlado Sunce s visine. Tada bi započelo obilaženje i čestitanje iz kuće u kuću. U svakoj kući bila je pripremljena sofra koja je služila kao doručak svima onima koji su dolazili i čestitali Božić.

Obiteljski ručak

U kućama gdje su sofre bile obilnije ostajalo bi se duže, ali su do podneva sva čestitanja morala završiti jer se tada svatko povlačio u svoju kuću na svečani božićni objed.To je bio najduži ručak u godini kada bi kuharice iznijele sve na sofru: suho meso, okrugli sušeni sir tvrdnjak, geršle, kalju, kvrgu, čurek, gurabije, voće te vino i rakiju.Geršle je bio božićni specijalitet jer bi u njega domaćica neposredno prije jela, drvenom žlicom utiskivala žljebove koje bi potom zalijevala ucvrčanim maslom (vrućim istopljenim maslacem). Geršle se moralo jesti odmah dok se maslac nije ohladio, a potom bi slijedila kalja s čurekom te kvrgo i drugi specijaliteti.

Obilazak rodbine

Kada bi završio ručak hrana bi se sklanjala da bi se kasnije opet „sterala“ večera. Tako se činilo od Božića do Svetoga Ivana, zato se i govorilo: Nema lipših u godini dana od Božića do Svetog’ Ivana. Svaka je kuća imala svoj dan između Božića i Nove godine kada bi joj se napose išlo u čestitanje. Na Stipanjdan, blagdan Svetoga Stjepana Prvomučenika, poslije mise, domaćin bi izveo svoje konje, upregnuo ih u zimske sone (saone) i okitio praporcima, zatim bi posjeo na njih uglednije članove svojih ukućana i tako krenuo u čestitke rodbini koja bi slavila svoga zaštitnika Sv. Stipana.

Čestitare bi se obilazilo po cio dan, a obnoć bi se vraćalo kući na spavanje da bi se sutradan nastavilo sa slavljem onom istom dinamikom  u obiteljima koje su častile Svetoga Ivana Apostola.

Mladenačka „begenisanja i zamiranja“

U međuvremenu mladi bi se susretali po prostranijim kućama i uz usne harmonike igrali bi kola od kojih je najpoznatiji bio “sremica”. Djevojke bi došle prve, a poslije njih bi pristizali mladići. To je bio susret u kojem su jedni druge “begenisali” (simpatizirali) i “zamirali” (planirali za svoju ženu ili muža). Susreti mladih su se nastavljali kroz cijelu Božićnu osminu, sve do Maloga Božića, ali i obilježavanje Maloga Božića značio je nastavak božićnih radosti i susreta.

Mali Božić

U crkvi na Mali Božić svalila bi se misa sa svim božićnim manirima. Poslije pučke mise uslijedio bi ručak za koji se pripremala popara, tj. suhi kruh koji bi ostao od Božića polijevao bi se juhom od iskuhane kosti pršuta ili plećke, a zatim prelijevao istopljenim maslom i servirao za jelo.

Izmirenje

U starih Kuprešaka vrijedilo je pravilo da se za Božić nitko nije smio napiti, nitko nikoga vrijeđati, nitko se ni s kime posvađati, nego naprotiv svatko se sa svakim izmiriti, svatko se svakomu približiti i u duhu životnoga evanđelja poštivati, blagoslivljati i pozdravljati iskrenim pozdravom: Čestit ti Božić!