Piše: Josip Vajdner

Da se pravi ugled ne može ni kupiti ni naučiti, nego isključivo steći čestitim životom, profesionalnim pristupom poslu i istinskim čovjekoljubljem, svjedoči priča s. Marije Bešker, članice družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja, provincije Svete Obitelji iz Hercegovine, koja je cijeli svoj radni vijek provela u Sarajevu, i to na zahtjevnoj klinici za traumatologiji.

Od kolijevke do redovništva

Oni koji ju bolje poznaju kažu da nije časna sestra, zasigurno bi bila šefica u nekoj tvrtci ili imala svoj vlastiti obrt. S. Marija na to samozatajno veli kako nije lako govoriti o sebi. Takav životni stav jamačno je ponijela iz roditeljskoga doma koji se nalazi u selu Rumboci, na sjevernom dijelu ramske doline. Prije nepunu 61 godinu njezino je rođenje prvi put unijelo dječju radost u obitelj sada pokojnog oca Jure i još uvijek vitalne majke Ruže rođ. Žutić, a poslije nje ponosni su roditelji rodili još 11 djece. Osim Marije, put redovničkoga staleža krenula je još jedna sestra – Samuela (koja danas također radi u bolnici u Sarajevu), a ostalih petero braće i pet sestara su se poženili i poudali te su zasnovali svoje obitelji.

Osmoljetku je pohađala u svom rodnom kraju, a potom je pošla otkriti je li redovništvo plan koji Bog ima s njom. Na pitanje zašto baš to zvanje, ona kaže:

„To je jako teško odgovoriti. Imam ja tetku časnu sestru – očevu rođenu sestru. Dok sam još bila mala moj pokojni did bi mi govorio: 'Znaš, Marija, ti ćeš 'u časne' pa ćeš tetki biti predstojnica.' Ja sam to odlučno odbijala. No, jednom odem kod tetke u Bijelo Polje, u posjet. Uđem u klaustar, a ono na sve strane cvijeće. Meni se to toliko svidjelo. Toga momenta sam si priznala: 'Pa, Marija, možda bi ti stvarno mogla biti časna sestra'.“

I tako je s 14 godina i ona otišla u taj isti samostan u Bijelo Polje, u Potocima kod Mostara.

Sarajevo, jer volim Bosnu

Premda je prvotna karizma školskih sestara franjevki skrb o nezbrinutoj djeci bez roditelja i odgoj mladeži, ipak su povijesne neprilike, nastale s komunističkim režimom, dovele do toga da ove redovnice nisu mogle imati vrtića, sirotišta, ni raditi u školi. Zato su se okretali medicini, radu po bolnicama i u župama.

„Kada sam došla u samostan, onda su nas pitali što želimo raditi i čime se baviti. Ja sam odmah rekla da hoću biti medicinska sestra. Tada je u Bijelom Polju bilo osam sestra koje su radile u bolnici… vjerojatno sam gledajući njih dobila tu želju“, ističe s. Marija, dodajući kako je potom završila srednju medicinsku u Zagrebu te jedno vrijeme radila u Kreševu. Svoje prve redovničke zavjete položila je 1975., a vječne 1980.

Godine 1986. došla je u Sarajevo. A zašto baš ovaj grad, ona odgovara: „Sarajevo je moj izbor. Nuđeno mi je da se mogu zaposliti u: Mostaru, Dubrovniku ili Sarajevu. I ja sam izabrala Sarajevo, jer jednostavno volim Bosnu. Svi su meni krajevi divni, ali najviše volim Bosnu.“

Zato odlučno i dodaje da njezina Rama pripada Bosni.

Zvanje za rad na traumatologiji

Zaposlivši se, dakle, u bolnici, počela je raditi na traumatologiji, a danas je glavna medicinska sestra na četvrtom odjeljenju.

„I za rad na traumatologiji potrebno je zvanje, a ne samo završena škola. Vi imate pacijente koji su prije pet minuta bili zdravi, hodali potpuno normalno, a odjednom su nepokretni i treba im tuđa pomoć. Znate što to znači za takvoga čovjeka... No, na drugoj strani, svojevrsna draž traumatologije jest što se bolesnici brzo oporavljaju i vi vidite rezultate svoga rada“, govori s. Marija, napominjući da je na svome radnome mjestu bila i cijeli posljednji rat. Tada je došla u doticaj sa stvarnošću koju samo zlo može proizvesti, međutim, ističe da iz toga doba pamti i očitovanje velikoga čovjekoljublja. 

„Osobito pozitivno iz doba rata jest to što nisam doživjela da su liječnici s kojima sam radila na traumatologiji – i u jeku najgorih sukoba – pravili razlike tko je tko: je li netko Srbin, Hrvat... Zaista nisam doživjela da je netko skinut s operacije, a treba mu život spašavat'“, svjedoči s. Marija.

„Spomeni se, Predobrostiva...“

Prema njezinim riječima, redovnički poziv u ovakvom okruženju nije otežavajući čimbenik. Štoviše.

„Ovdje sam uvijek doživljavala jedno poštovanje, jedan respekt prema meni. Sve što sam trebala za bilo koga učiniti, za što god da sam nekoga molila, to sam i ostvarila. Nikad me nitko nije odbio... Al' je istina i to da ja kada me netko dođe moliti za nešto – dok idem do doktora – u sebi molim: 'Spomeni se, Predobrostiva Djevice Marijo, da on bude raspoložen, da mi učini uslugu'“, kroz osmjeh kaže sestra Bešker, koja ove usluge traži najčešće za ljude koje uopće osobno nije prije ni poznavala, nego su ju drugi poznanici i prijatelji došli moliti za posredovanje. Glavni joj je kriterij pomoći čovjeku u nevolji – bez ikakve nadoknade, bez ikakvoga uzdarja.

No, osim što se nagledala tuđih jada, i sama je imala iskustvo bolesti.

„Imam virusno oboljenje stopala. U prvim momentima mi je bilo rečeno da imam sarkom stopala – to je tumor koji nije milosrdan. I znate, prvi taj trenutak bio je kao jedan udarac, šok. No, kasnije sam razmišljala: 'Slušaj, Marija, tebi je 50 godina, što hoćeš, proživjela si svoje, nisi više mlada, nego to lijepo prihvati od Boga“, opet uz osmijeh kaže, kao da prkosi svemu lošem što postoji na zemlji, čvrsto se uzdajući u Boga.

S obzirom da je sada glavna sestra, na upit je li stroga prema onima koji su joj u hijerarhiji podređeni, veli: „To biste trebali pitati njih. Nastojim da je na odjelu red i rad. I to prvo pokazujem primjerom. Da bih mogla od nekoga tražiti da se drži reda, moram i ja sama prednjačiti.“

Uz sve ovo, s. Marija već 15 godina vodi brigu o katoličkoj kapelici u Kliničkom centru, koja se nalazi na 14 katu zgrade DIP-a.

Molitva i redovnički uzor

Kada se vrati s posla u svoju redovničku kuću na adresi Provare 13, u brdovitom sarajevskom naselju Bjelave, ona nastavi obavljati uobičajene kućanske poslove. I ne samo to... I tada živi svoje drugotno zvanje – medicinske sestre, te besplatno pomaže onima kojima treba dati injekciju, infuziju, previti ranu, pregledati i slično. 

Za sebe, kaže, ima vrt. To je njezino „slatko zanimanje“. „Kad cvijeće procvjeta, pa vidim život u vrtu, uopće ne osjećam umor“, otkriva nam sestra Bešker, ističući kako je u redovničkom životu ponajviše važna molitva – i zajednička i osobna. 

Stoga ona svaki dan ustaje u 5:45 h te je u kapelici u 6:00 – 6:10 h da bi u molitvi dočekala svetu misu koja s časoslovom započinje u 6:30 h. Nakon zajedničkoga doručka u 7:00h, polazi na posao kamo stiže do 7:30 h te onda kreće u svoj uobičajeni radni dan.

Upitana ima li neki redovnički uzor, s ponosom odgovara da su to mnoge njezine stare (su)sestre. „Posebno naša pokojna sestra Filomena Dugandžić koja je gradila kuću u kojoj danas živimo. Spavala je pod vedrim nebom na dvorištu; čuvala materijal i kuhala na nekom rešou, a struju su joj davale neke komšije. Radila je u bolnici, a kad bi se vratila s posla onda bi – s obzirom da tada nije bilo asfalta – išla putem i kupila u kantu kamen te ga tucala da to sipa u beton kako bi bilo što čvršće“, kroz suze veli s. Marija, ističući kako se u redovništvu nekoć naglasak stavljao na žrtvu, odricanje i ispravno korištenje vremena.

„Zbilja su stare sestre jako naglašavale da će se najviše odgovarati za izgubljeno vrijeme; za vrijeme koje se ne upotrijebi na pravi način. Danas se, po mome mišljenju, odviše vremena troši na nepotrebne stvari“, iskreno i, kako narod veli, bez dlake na jeziku konstatira s. Marija Bešker te zaključno ističe kako ona radosno živi svoje redovničko zvanje. Stoga otkriva svoju tajnu: „Što se čovjek više daje i žrtvuje, to je zadovoljniji i sretniji.“

Kuća svih sestara

U Sarajevo su prve školske sestre franjevke Krista Kralja iz Mostara došle 1951. na školovanje te se ubrzo i zaposlile u bolnici Koševo, gdje su dobile i smještaj. Nakon što im je 1958. uskraćeno stanovanje u okviru bolnice, krov su potražile u privatnom smještaju. Godine 1961. uspjele su kupiti malu bosansku kuću od obitelji Strukić u Čapajevoj 9 – danas Provare 13. Vremenom je kuća obnovljena i sada u njoj boravi pet sestara, a nekoć je znalo biti i po 18. „U ovoj je kući živjelo i odatle se školovalo naše pola provincije. Jer su sestre dolazile s četiri razreda pa se ovdje opismenjavale: išle bi u osmoljetku, onda gimnaziju, medicinsku... Jedne su radile odmah u bolnici da bi mogle ove mlađe školovati i uzdržavati. Tako da je kroz tu kuću prošlo jako puno sestara“, rekla je s. Marija.