Njezino ekskluzivno pismeno svjedočanstvo objavljeno je na Fratellanza umana.
Ilenia Siciliani 26-godišnja djevojka podrijetlom iz mjesta Roccasecca između Napulja i Rima svoju dosadašnju prestižnu službu obavljala je na Siciliji. Posljednjeg dana njezine službe, prije odlaska u samostan, kolege su joj i prijatelji organizirali oproštaj i misu u župnoj crkvi u mjestu Caltanissetta.

Ovih dana dolazi u Rim gdje će u samostanu započeti redoviti put probacije. Upravo u Vječnom gradu, u neposrednoj blizini Vatikana, Ilenia je prošla temeljitu dvogodišnju pripremu i za njezin dosadašnji poziv. U tom razdoblju upoznao sam manju skupinu mladih carabinieria među kojima je bila i ona. Prijateljstvo je započelo 2017. jednom svetom misom koju sam za njih slavio u našoj kapeli, a koju je organizirao naš prijatelj Ciro Sarno.
U jednom telefonskom razgovoru, nakon njenina premještaja iz Rima na misiju u Caltanissettu, između ostalog rekli smo joj: „Sicilija je (s tobom) sada još ljepša. Nedostaješ nam. Brzo se vrati“. I vraća se! I to s redovničkim pozivom. Koje lijepo iznenađenje...

Budući da su mnogi talijanski mediji objavili različite (pa i netočne) informacije o njezinoj odluci da se odazove na Gospodinov poziv, zamolio sam ju 2. svibnja da sama napiše nešto osobno. Rado je to prihvatila i istoga dana poslala svoje svjedočanstvo. Prijevod njezina pisma, originalno objavljenog na stranici Missionarie Divina della Rivelazione donosimo u cijelosti:

Od carabiniere do misionarke

Dragi prijatelji, ovim mojim pismom željela bih odgovoriti na mnoga pitanja koja ste mi postavili, pa i preko medija.
Još od kad sam bila malena uvijek sam željela činiti nešto za dobro drugih i to me poticalo da djelujem veliku vrijednost pravde. Za mene je bilo vrlo važno da dobro trijumfira nad zlom i zbog toga sam htjela dati glas posljednjima, to jest onima koji su trpjeli nepravde i koji se nisu mogli obraniti.
Ostvariti tu želju u Oružanim snagama činilo mi se normalnom posljedicom i odgovorom na ovu želju mog srca.
Odmah nakon mature počela sam se pripremati za predstavljanje na vojnim natjecanjima. Trenirala sam trčanje i borilačke vještine koje sam smatrala važnima za moju osobnu obranu i za obranu drugih. Prva natjecateljska iskustva koja sam prošla bila su ona za aeronautiku, gdje sam imala prvu vojnu obuku. Utvrdila sam svoj put u vojsci sve dok nisam pronašla harmoniju mog srca u carabinierima (nell’Arma dei Carabinieri). Carabiniere je za mene bio – i još uvijek je – način na koji se biva i živi u kontaktu s ljudima, vjerujući u duboke vrijednosti za koje je čovjek spreman žrtvovati i život, uvijek u tihoj službi: obrana države, naroda, najslabijih, kako bi pobijedila Pravda. Moj uzor bila je zaštitnica carabiniera – Virgo fidelis, apsolutno vjerna žena – zbog njezina primjera poniznog života službenice, stoga sam htjela biti na strani Pravde i Istine.

^{Carabinieri nakon mise u Vatikanu 16. listopada 2017.}

Završila sam svoju misiju na Siciliji, u Caltanissetti, radeći u mnogim hitnim slučajevima i potrebama. Potpuno sam se – darivajući cijelu sebe – posvetila posljednjima, tamo gdje me je, zajedno s mojim hrabrim kolegama, vodilo poslanje.
Htjela sam ići na jedno marijansko hodočašće kako bih imala prostor tišine i kako bih sve više razumjela ono što je željelo moje srce koje me još uvijek ostavljalo nemirnom. Činilo mi se da mi, unatoč svemu, nešto nedostaje, ali nisam znala što…
U lipnju 2018. ukazala se prilika otići u Međugorje s grupom vojnika i prijatelja koju je vodio svećenik, a ujedno je bio moj vojni kapelan u vojsci.
U zračnoj luci Fiumicino susrela sam se s Misionarkama Božanske Objave (Missionarie della Divina Rivelazione) s kojima se uspostavilo neposredno prijateljstvo. Oduševila me njihova radost i vedrina koju sam pročitala u njihovim očima i u njihovu životnom primjeru.
Nakon hodočašća počela sam razmišljati o stvarnoj razlici između carabinierskog poziva i poziva Misionarki Božanske Objave. Činilo mi se da sam ostvarila svoj san, ali počela sam shvaćati da ne živim u potpunosti ono što želi moje srce: nosila sam oružje, a one Svetu Krunicu; bila sam poslušna autoritetu govoreći: „Zapovijedajte!“, a one su bile poslušne Gospodinu govoreći: „Evo me!“; nosila sam uniformu, a one su imale habit; zaklela sam se na vjernost domovini, a one su se redovničkim zavjetima zaklele na vjernost Gospodinu; radila sam s ljubavlju i branila zakon države, a one su u punini života radile kako bi odgovorile na Zakon napisan u srcu: Zakon Ljubavi!

U čemu je, dakle, razlika? Kako dati potpuni smisao mom životu? Shvatila sam kako moj projekt potpunog darivanja same sebe u misiji kao carabiniere za mene više nije dovoljan. Privukla me je misao kako bi me Gospodin mogao pitati da prihvatim Njegov projekt i živim pun i potpun život u Njegovoj službi, onakav kakvog sam vidjela u misionarkama. Nije mi, dakle, nedostajalo nešto, nego Netko: Isus Krist!
Sada prepoznajem da je moj život u vojsci bio providonosna priprema do otkrića kako Bog ima san veći od mojeg. Ono što sam tražila – imati posao kao služenje – našlo je puninu u životu Misionarki Božanske Objave što je sažeto i u njihovu geslu: Serviam! – Služit ću Ti!
I dalje ću služiti drugima donoseći ljepotu Evanđelja kako bih pomogla osobama pronaći Božje kraljevstvo već u ovom životu, i put Neba!
Osobito zahvaljujem svojim roditeljima: od njih sam primila vjeru i naučila vrijednosti vjernosti, iskrenosti, pravde, poštenog i vrijednog rada.
Sve vas molim jednu molitvu za mene, kako bih znala hoditi u ovoj „božanskoj avanturi“, pouzdajući se potpuno u put koji je utrt za mene.

Bog nas blagoslovio i Djevica neka nas štiti,
Ilenia.

Branko Jurić/ KT