Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Gosp. Zdenko Antunović rođen je u kolovozu 1960. u središtu Bugojna, odmah uz gradski park gdje su, kako kaže, tada rasli drvoredi kestena, a u njegovim sjećanjima vrlo je živ i miris lipa po kome i pamti razdoblje djetinjstva.

Svog djetinjstva i mladosti prisjeća se u kontekstu ljepote rodnog grada koji je bio poznat po svom urbanitetu, i gdje se vodilo računa o hortikulturi i čistoći. Tako su se, primjerice, u ljetnom razdoblju ulice prale svaku večer, a to je utjecalo i na odnos građana prema svojoj sredini. Trgove i parkove doživljavao je, kaže, „kao dnevni boravak koga svatko ima u kući“. Već u tom odrastanju bilo je primjetno da se u Bugojnu vodilo računa o izgledu javnih prostora što je potom oblikovalo i njegov odnos prema tom prostoru te utjecalo na odabir studija arhitekture, „kako bih i sam mogao pokušati nastaviti taj odnos prema toj sredini“.

Odmah po završetku studija zaposlio se u Zavodu za urbanizam i izgradnju grada Bugojna, jednoj od rijetkih takvih institucija u tadašnjoj Bosni i Hercegovini – uz Mostar i Sarajevo. U njoj je prošao put od odgovorna projektanta do direktora Zavoda. Kaže kako je Bugojno, u smislu razvoja i institucija, bilo respektabilan grad sve do rata kada ga je, poput mnogih drugih, morao napustiti. Oboje njegove djece, sin i kći, rođeno je u Bugojnu neposredno pred rat, a sina je rat zatekao na početku prvog razreda osnovne škole.

Zanimljivost koje se rado sjeća je da je njega, njegova sina te kćer učila ista učiteljica „jedna od najdražih, ne samo po mojem mišljenju: gospođa Finka zvana Seka“.

Suprotno spomenutim ljepotama, Bugojno nosi tešku povijest, osobito za Hrvate. Antunović se s poštovanjem prisjeća stradanja i zatočenja civila i hrvatskih branitelja u logorima na području grada. „Nažalost, iz nekih tih logora, prvenstveno iz logora Stadion, pojedini moji prijatelji i kolege bivaju odvedeni, a neki od njih do danas nisu pronađeni. To je ono što i dalje opterećuje Bugojno, odnosno opterećuje život, ili ako hoćete reći suživot u Bugojnu. I mislim da je krajnje vrijeme da oni koji znaju gdje se nalaze posmrtni ostatci odvedenih, nestalih i ubijenih smognu snage i kažu, da bi i pokojni i njihove obitelji pronašli svoj mir. Mislim da na taj način možemo graditi i bolje odnose i bolju budućnost“, ističe Antunović napominjući kako su, unatoč godinama koje su prošle, procesi pred Sudom Bosne i Hercegovine i dalje aktivni. „Procesi koji se vode na Odjelu za ratne zločine i dalje su aktivni i u kontinuitetu. I oslikavaju se dokaznim radnjama, svjedočenjima aktera tog događaja, kako s jedne, tako i s druge strane, i tužiteljstva i obrane onih koji pokušavaju zanijekati gdje su ta tijela i kakav je zločin počinjen“, objašnjava dodajući kako je sjećanje na zločin i stradanje i dalje živo. „Uz obilježavanje stradanja u srpnju, udruge proistekle iz Domovinskog rata obilježavaju i 19. ožujka kada je skupina od 240 zatočenika zloglasnog logora Stadion, uz pomoć međunarodne zajednice i sporazuma HVO-a i Armije BiH, razmijenjena. Udruge su aktivne i izvan nadnevka obilježavanja kroz skrb i brigu za obitelji poginulih i nestalih, primjerice u onom segmentu koji se odnosi na potrebe liječenja i ostvarivanja drugih prava. To je uglavnom ono što je vezano za ove dane, kada i sada veliki broj raseljenih bugojanskih Hrvata dođe u Bugojno, okupe se, prisjete se tih dana, naravno opet uz jedan motiv i pokušaj da se nastavi, i da treba nastaviti živjeti“, opisuje Antunović.

Na pitanje zašto su se ljudi, unatoč svemu, vratili i ostali, odgovara kroz vlastito iskustvo poslijeratnog ministra. „U razdoblju nakon potpisivanja Washingtonskog i Pariškog mirovnog sporazuma dolazi do uspostave nove strukture vlasti te je zajamčen povratak izbjeglih i raseljenih na svim područjima. Stjecajem okolnosti ja sam predložen i prihvatio sam dužnost županijskog ministra prostornog uređenja, obnove i povratka“, objašnjava dodajući kako se tada otvorio proces povratka u Bugojno, ali i u druge krajeve, što je dovelo do pozitivna trenda. No, kako veli, proces nije bio jednak za sve oblike imovine. Tako je lakše tekao povrat obiteljskih kuća, dok je za etažne stambene jedinice išlo vrlo teško jer „na svakoj strani netko je mislio da je to zauzeo kao svojevrsni ratni plijen“.

Otkriva kako se u razdoblju od četiri godine, od oko 17 000 raseljenih bugojanskih Hrvata vratilo 6 800, ali je, nažalost odlazak ponovno postao trend te je narod, kako kaže, uslijed određenih promjena, stagnacije u razvitku gospodarstva, loše provedene privatizacije, ponovno počeo napuštati Bugojno. Međutim, izražava radost što se kod mnogih osjeti želja za povratkom te se mlade obitelji s djecom vraćaju iz Njemačke, Austrije, Hrvatske, „ne u veliku broju, ali je pozitivan trend vidljiv i nadam se da će biti još vidljiviji“.

Molitva

Ne postoji ništa...

nema svjetla,

nema zvuka,

nema prostora,

nema vremena,

nema boli.

tek u tišini

zvuk molitve

zrak para

paleći svjetlo aureola.

I bi svjetlost!

Svjetlo svjetla,

zvuk zvuka,

prostor prostora,

vrijeme vremena,

_svjetlost ljubavi

utkane u zidove crkve

 sazdane od molitava.

Upoznajemo dosad arhitekta i političara, te želimo saznati više o pjesniku Antunoviću. Na pitanje koja od njegovih „triju osobnosti“ najiskrenije govori o gradu, odgovara kako je svaki dio te priče istinit na svoj način. Arhitektura, kaže, „egzaktna je i profesionalna, ali nosi i dio umjetnosti“, „kao političar nastojao sam uvijek djelovati korektno, otvoreno, spremno za kompromis i dijalog“, ali najintimnijim smatra pjesnički dio sebe. „U poeziji je odraz duše i sjećanja, ne samo mojega, nego naslijeđena te kroz pjesme želim prenijeti poruku, a ona je o ljubavi i potrebi mira. Uvijek balansiram između profesije, struke i onoga što dolazi iz duše i srca“, pripovijeda ovaj Bugojanac prisjećajući se kako je rastao s poezijom jer se sklonost pisanju javila postupno tijekom sazrijevanja.

Na tom putu, otkriva, veliku ulogu imao je profesor i književnik Antun Lučić koji ga je usmjeravao u onome što je dobro ili propušteno te je svaki novi pokušaj pisanja bio „izazov i nastojanje da se dovede u neku bolju formu“.

Iako su i njegove najranije pjesme bile vezane uz prirodu, kasnije stvaralaštvo ipak predstavlja zreliji pjesnički uradak. Među najdražima izdvaja pjesmu Slap u kojoj je „pokušao dočarati svu ljepotu prirode, našeg kraja i rijeke Plive“, rijeke uz koju je odrastao i koja se ulijeva u Vrbas, a obje su odrednice Središnje Bosne.

U njegovu stvaralaštvu otkrivamo brojne zanimljivosti među kojima je i zbirka pjesama izdana na brajici, Brailleovu pismu, za slijepe i slabovidne osobe, uoči pandemije koronavirusa. „Zbirka se zove Moj Haiku, ali on nije moj, nego onoga koji ga čita“, ističe izražavajući žaljenje što je tiskan manji broj primjeraka, u njegovoj nakladi i u suradnji s tiskarom iz Čakovca, jer je trošak tiskanja jedne knjige oko 100 KM. Ipak, učinio je to s namjerom da budu dostupne po vrlo niskoj cijeni slijepim i slabovidnim osobama jer „svi imaju pravo na sudjelovanje u poeziji“.

Njegova posljednja zbirka Sjećanja – Slap i kap sjećanja krajem lipnja predstavljena je u Bugojnu. Izdali su je Hrvatsko kulturno društvo Napredak i Matica hrvatska Vitez, predgovor potpisuje prof. Ivanela Brković, recenzenti su prof. dr. sc. Antun Lučić i učitelj hrvatskog jezika Ante Visković – Dalton, za prigodne ilustracije zaslužan je akademski slikar Anto Mamuša, a za grafičko oblikovanje fra Tomislav Brković.

Antunović promociju opisuje kao vrlo uspješnu, popraćenu glazbenim numerama i sjajno izvedenim recitalima. Suradnju ovih dviju institucija hrvatske kulture želi, kaže, i dalje jačati, „ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i šire“. Daljnje promocije planirane su u rujnu u Vitezu, potom u Novom Travniku, a ako vrijeme dopusti, do kraja godine i u Zagrebu.

Zbirka sadrži i suvremeniji pristup poeziji jer je znatan broj pjesama dostupan putem QR koda, povezana s web-multimedijom, recitalima i videoisječcima koji prate stihove. Poručuje kako je pjesmama želio „potencirati prirodu, potrebu susreta, potrebu mira“, ali i dodatnu dimenziju – „dio duhovnosti, odnosa prema Bogu, ili ako hoćete i prema univerzalnome što svi nosimo u sebi, a jednim dijelom i prema domovini“.

^{Antunovićeva posljednja zbirka Sjećanja – Slap i kap sjećanja krajem lipnja predstavljena je u Bugojnu}

Duhovnost se u njegovoj poeziji ne krije, kaže Antunović, nego je sastavni dio onoga o čemu piše. „Sretan sam što su, kroz posljednjih nekoliko godina, neke od mojih pjesama prepoznate i objavljene u Katoličkom tjedniku jer tu ljubav prema duhovnome nosim od najranijih dana. To je onaj dio koji se nosi iz djetinjstva i onoga što svaka majka usadi u svoje dijete – ljubav prema Bogu i potreba svakodnevne molitve“, veli prisjećajući se riječi pjesme Molitva – stihova prožetih tišinom i svjetlom, u kojima se, kako sam kaže, prepoznaje „onaj isti odraz duše i sjećanja“ koji nosi kroz cijelo svoje pjesničko stvaralaštvo.

Svoju poeziju promovirao je i na internetu te je pokrenuo YouTube kanal i zakupio internetsku domenu zdenkoantunovic.com kako bi ponudio drugačiji način čitanja, odnosno slušanja poezije. „Svjestan sam da malo tko danas ide u knjižnicu i uzima kako drugu literaturu, tako i poeziju. No, to ne znači da treba prestati pisati. Jer, najbolji nositelj riječi nije neki nositelj zvuka, nego papir“, naglašava.

Uz vlastito stvaralaštvo redovito je i moderator ili recenzent drugim autorima – ne samo u poeziji, nego i u dokumentarističkim djelima o poraću i nedavnoj prošlosti svoga kraja. U protekloj je godini, kaže, 14 puta sudjelovao kao moderator ili promotor knjiga drugih autora, na promocijama u Kupresu, Vitezu, Bugojnu, Uskoplju i drugim mjestima.

Za sebe kaže kako ni u projektiranju ni u pisanju ne poznaje umor: „Od projektiranja ne mogu se umoriti, jer kad pravilno izabereš poziv, ne možeš se umoriti. Tako je i s poezijom.“

Za kraj veli kako ga raduju pozitivne kritike na posljednju zbirku pjesama, ne samo kao vlastiti uspjeh, nego kao nastojanje da nešto lijepo dopre do šireg kruga ljudi.

„Ne odričimo se svoga kraja, zavičaja i nastojmo graditi bolji svijet“, poručuje ovaj arhitekt, političar i pjesnik, ali prije svega Bugojanac.