(Mudr 12,13.16-19; Rim 8,26-27; Mt 13,24-43 ili 13,24-30)

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A

Božja strpljivost i naša nestrpljivost


Danas smo čuli tri Isusove prispodobe o Božjemu kraljevstvu: o kukolju, gorušičinu zrnu i kvascu. Svaka od njih potanko nam objašnjava tajnu toga nebeskoga kraljevstva.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivica Božinović

Uvod u pokajnički čin

Današnja liturgija riječi poziva nas da ponovno razmišljamo o kraljevstvu Božjem kroz prispodobe o kukolju, gorušici i kvascu. Naše životno iskustvo nam pokazuje da je u nama i oko nas pomiješano dobro i zlo. Kako se ponašati pred tom stvarnošću? Iščupati nasilno zlo na svaki način? Bog je s nama strpljiv? Jesmo li mu zahvalni? Nasljedujemo li Božju strpljivost kad su drugi oko nas u pitanju? Isus nas poziva upravo na to. Uspostava konačne pravednosti pripada isključivo Bogu, a ne nama. Pokajmo se za sve one trenutke kada smo prema našim bližnjima preuzimali Božju ulogu!

Kukolj u žitu

Ova prispodoba nadovezuje se na onu o sijaču koju smo čuli prošle nedjelje. Dobro sjeme je posijano u dobru zemlju. Preostaje čekati obilan urod. No, time nije još sve gotovo jer netko drugi se umiješao i posijao sjeme kukolja. Iskoristio je svoj trenutak i posijao kukolj.

Sablazan zla

Svi smo svjesni da ima kukolja među pšenicom, kao što među dobrima ima zlih. Isus nam govori da je to djelo neljudi i Zloduha. To nam je jasno. Ali, uvijek ostaje pitanje: što radi Bog, zašto to dopušta, zar nije mogao stvoriti savršeniji svijet? Za neke je to toliko sablažnjivo da odbacuju svaku mogućnost postojanja tako „slabog“ Boga. Smije li kršćanin postavljati takva pitanja? Na to nam odgovara KKC, kad u br. 309 kaže: „Ako se svemogući Bog Otac, Stvoritelj uređenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zašto postoji zlo? Na to pitanje koje se nameće i koje je neizbježno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Božja ljubav koja dolazi ususret čovjeku svojim savezima, otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Božjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blaženi život, na koji su slobodni stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strašnoj tajni mogu i otkloniti. 'Nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla'.“

Dakle, pitanje je neizbježno, ali kršćanin ima povjerenja u Boga i u njegovu Očinsku providnost koja sve vodi konačnoj svrsi.

Nema mjesta pospanosti

Zajedno rastu pšenica i kukolj do konačne žetve. Obje sjemenke bore se za životni prostor u čovjekovu srcu. Kukolj i sjeme evanđelja postoje u svakom od nas i u Crkvi. KKC, br. 827 kaže: „Svi se članovi Crkve, uključujući i njezine službenike, moraju priznavati grešnicima. U svima se, sve do svršetka vremena, još nalazi kukolj grijeha pomiješan s dobrim žitom Evanđelja.“ Dakle, nema čistih situacija.

No, kukolj se može obraćenjem svakog časa pretvoriti u najplemenitiju Božju pšenicu, ali se može dogoditi i da čovjek koji se pšenicom smatra postane kukoljem. Dok god ovom zemljom hodimo to je moguće. Zato Isus toliko naglašava potrebu stalnog obraćenja, odnosno bdijenja. Neprijatelj sije u vrijeme „dok ljudi spavaju“. Koristi taj trenutak kako bi krišom posijao svoje sjeme. Zato Isusov poziv na bdijenje i molitvu treba shvatiti krajnje ozbiljno. Očito je da Zli koristi svaki trenutak naše duhovne pospanosti kako bi krišom posijao svoje sjeme. Ne smijemo se zavaravati da je baš nas „zaboravio“ ili preskočio.

Bog je strpljiv

Isus nas poučava da ovaj svijet nije mjesto na kojem se trpi zlo, već mjesto gdje postoji nada. Nada u obraćenje, promjenu života, mogućnost da kukolj postane pšenicom. To je razlog silne Božje strpljivosti s nama i drugima. Na tu strpljivost poziva i svakoga od nas. Poziva nas da se ne zalijećemo konačnim sudovima i odbacivanjem. Poziva nas da bezobzirnom kritikom ne čupamo mane drugoga jer se može dogoditi da tima onemogućimo i rast njegove dobrote.

No, valja nam biti strpljiv i sa samima sobom. Papa Franjo kaže: „Moramo sebi dopustiti da hodimo u strpljenju. Ponajviše kad zakažemo ili griješimo, kad shvatimo da smo prešli granicu vlastitih mogućnosti, kad postupimo nepravedno ili nečasno.“

Strpljivost na koju smo pozvani, po primjeru Božjem, nije neka tupa ravnodušnost, tek svladana ljutnja ili gorko beznađe. To je stav tihog i smirenog povjerenja u Boga koji najbolje zna urediti sve stvari, pa i pitanje zla.

Organizam, a ne ustanova

Prispodobom o gorušičinom zrnu Isus nas poučava da je kraljevstvo nebesko organizam, a ne ustanova. On raste svojom unutarnjom moći, a ne vanjskom ljudskom snagom. Stoga s pravom Sv. Pavao VI. u jednom nagovoru veli: „Isus je ostavio dva činioca, da bi se njegovo djelo spasenja u svijetu ostvarilo: svoje apostole i svoga Duha Svetoga. To sigurno nije Duh koji osporava, nego Duh koji obnavlja i radi za mir. Duh Sveti nas tjera da pomažemo u potrebama našega vremena. Svima nama, u različitim pozivima, dan je Duh Sveti da bismo u slozi i jedinstvu omogućili rast Kristova Tijela. Tko nema vlastiti unutarnji život, taj nema normalnu sposobnost da prihvati Duha Svetoga. Duh Tješitelj dan je Crkvi kao neiscrpan izvor radosti. Svećenik je poput riječnog korita Duha Svetoga. Duh Sveti ima svoje oruđe u Crkvi koja služi, a svoj objekt u izgradnji te Crkve, dok mu je cilj slavljenje Boga. Tehnike kojima evangeliziramo su dobre, ali ni one najsavršenije ne mogu ni u najmanjem nadomjestiti potajno djelovanje Duha Svetoga. U srcu svijeta ostaje tajna čovjeka koji se otkriva kao Božje dijete  u povijenom i psihološkom procesu gdje se međusobno bore i izmjenjuju ugnjetavanje i sloboda: ugnjetavanje što ga vrši grijeh i sloboda koju nadahnjuje Duh. Tajna dobrih pedagoga je u osluškivanju Duha Svetoga.“

Kvasac

Ovom prispodobom u kojoj govori o kvascu Isus misli na svoje učenike, tadašnje i današnje, koji svojim primjerom života trebaju utjecati na „tri mjere brašna“. Snaga kršćanstva nije u broju vjernika, već u njihovoj kvaliteti.

Sv. Ivan Zlatousti kaže: „Ako su dvanaestorica ljudi  bila dostatan kvasac za zemlju, kako mi iako brojni, nismo sposobni obratiti one s kojima živimo? Ovako golemo mnoštvo, kao što smo mi, moglo bi poput kvasca uskisnuti i tisuću svjetova!“

Vrijedi se zamisliti i nad riječima koje je svojevremeno napisao H. Böll: „Mnogo se pitam, a prije svega ovo: kako je moguće da 800 milijuna kršćana nemaju veću moć da mijenjaju ovaj svijet u kojem vlada teror, tlačenje i strah? 'U svijetu ćete imati patnju', rekao je Krist, 'ali ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet.' Osjećam, gledam, slušam, ali tako malo primjećujem da su kršćani pobijedili svijet, da su ga oslobodili od straha u privrednoj džungli gdje vrebaju zvijeri, od straha što ga osjećaju Židovi, crnci, djeca, bolesni. Kršćanski bi svijet morao biti bez straha. Naš svijet tako dugo neće biti kršćanski, dok god strah raste umjesto da se smanjuje. Ne strah pred smrću, nego pred životom i pred ljudima, pred silama i okolnostima, strah pred glađu i mukama, strah pred ratom... Nismo kršćani nego pripadamo 'kršćanskom lageru', ne vjerujemo u Krista nego se samo 'bavimo kršćanstvom'.

Ali još je strašnije sljedeće viđenje: kako bi ovaj svijet izgledao da je preko njega preša goli valjak povijesti bez Krista... Prepuštam svakom pojedincu da zamisli moru poganskoga svijeta ili svijet u kojem se dosljedno provodu bezboštvo, gdje se dopušta da čovjek bude čovjekova žrtva. Nigdje u Evanđelju ne nalazim opravdanje za tlačenje, ubijanje i nasilje. Kršćanin koji to učini proglašava se krivim.

Milosrđe je među kršćanima barem moguće i ima ga tu i tamo. Gdje samo jedan kršćanin javno nastupi, svijet je iznenađen. 800 milijuna ljudi na ovom svijetu mogu iznenaditi svijet. Možda će neki tu mogućnost i iskoristiti.

Čak i najgori kršćanski svijet više bih volio nego najbolji poganski, jer u kršćanskom svijetu ima mjesta  za sve one kojima poganski svijet nije davao mjesta: za bogalje i bolesne, za stare i slabe. Štoviše, osim prostora ima za njih i ljubavi. Ima ljubavi za one koji se poganskom i bezbožnom svijetu čine beskorisni... Vjerujem u Krista i vjerujem da 800 milijuna kršćana na ovom svijetu mogu promijeniti lice ove zemlje. Neka suvremenici samo zamisle svijet u kojem nije bilo Krista. Vjerujem da bi svijet bez Krista čak i ateiste učinio adventistima (ljudima koji s čežnjom iščekuju Kristov dolazak)“.