Kao i svake večeri, mala katolička obitelj u Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici sjedila je u svojoj dnevnoj sobi i gledala večernje vijesti. Bilo je to 16. listopada 1978., a novinar je kazao kako je tog dana u Vatikanu za novog rimskog papu izabran biskup iz Poljske. Uzeo je ime papa Ivan Pavao II., piše Aleteia.

Jedino dijete u obitelji tada je bio osmogodišnjak Sviatoslav Shevchuk. On i njegova obitelj, iako su živjeli pod ateističkim režimom, bili su itekako svjesni Vatikana. Budući kako je njihova Crkva 1946. postala ilegalna, potajno su slušali misu koju je svake nedjelje emitirao Radio Vatikan. Shevchuk je nastavio studirati za svećenika u tajnom sjemeništu. Danas, kao glavni nadbiskup Kijevsko-haličke arheparhije, on je poglavar svjetske Ukrajinske grkokatoličke crkve.

Shevchuk se prisjetio kako su njegovi baka i djed komentirali vijest koja je stigla preko televizije te večeri 1978.: „Nešto će se promijeniti u svijetu”.

Većina ljudi je vjerovala kako je sovjetsko carstvo, jedna od dvije svjetske velesile, praktički neuništivo. Ali roditelji i bake i djedovi u obitelji Shevchuk prepoznali su kako se pojavila pukotina.

“Stariji su smatrali da ako je netko iz sovjetskog, komunističkog dijela svijeta izabran za poglavara Katoličke Crkve, a oni ga puste, nisu svi moćni”, istaknuo je Shevchuk.

Katolici i ljubitelji slobode diljem sovjetskog carstva morali su biti strpljivi za tu promjenu. Ali gledajući unatrag, zapanjujuće je pomisliti kako se nekada moćni Sovjetski Savez raspao samo 13 godina nakon izbora Karola Wojtyle za papu .

Sovjetski vođa Mihail S. Gorbačov podnio je ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, a crvena zastava srpa i čekića posljednji put je spuštena nad Kremlj 25. prosinca 1991. Ovog Božića obilježava se 30. godišnjica raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Iako nije bio Božić u Rusiji, gdje ga pravoslavci slave 7. siječnja, prema julijanskom kalendaru, dramatični događaji zacijelo su bili slatki božićni dar ljudima poput pape Ivana Pavla II, Ronalda Reagana, Margaret Thatcher, Lecha Walesa, i drugi koji su posvetili veliki dio svog života porazu komunizma. Da ne govorimo o milijunima katolika koji su desetljećima molili krunice desetljećima, za obraćenje Rusije.

A za milijune vjernika diljem sovjetske sfere došlo je do obnove vjerske slobode, koja je već polako, ali sigurno rasla.

Povjesničari priznaju kako su višestruki čimbenici pridonijeli raspadanju Sovjetskog Saveza, uključujući loše ekonomske uvjete u samoj Uniji.

No, papa Ivan Pavao II. također je odigrao veliku i nezamjenjivu ulogu, prvenstveno moralnu, a ne političku. Njegov doprinos padu sovjetskog komunizma dobro je dokumentiran u biografiji Pape Georgea Weigela, Svjedok nade i Kraj i početak.

Devet dana koji su promijenili svijet

Središnji događaj u toj povijesti bio je Papin povijesni posjet njegovoj domovini u lipnju 1979. Zašto? Iako Poljska nije bila dio SSSR-a, njome je vladao komunistički režim koji je odgovarao Moskvi.

“Prepoznao je i kazao, mnogo ranije nego itko drugi, kako je ovo na prvi pogled duhovni sukob, kako u korijenu sukoba između komunizma i ostatka svijeta nije bilo politike i vojne moći, to je bio duhovni sukob. Kada se 1979. na taj način suočio s tim, zapalio je dugi fitilj koji je detonirao 10 godina kasnije ispod Berlinskog zida. Ali on je to učinio među svojim narodom u Poljskoj, podsjećajući ih tko su, da su djeca Božja, stvorena s dostojanstvom i odgovornošću, i da su u njemu suđeni da budu slobodni. I kako su u otporu komunizmu to morali činiti odgovorno, mirno i nadvladavajući zlo dobrim“, izjavila je Barbara J. Elliott, znanstvenica i profesorica na Baptističkom sveučilištu Houston.

Devet dana koje je proveo u svojoj domovini pokazalo se toliko posljedičnim da je čak i sekularni povjesničar John Lewis Gaddis s Yalea to prepoznao kao prekretnicu. U Hladnom ratu: Nova povijest, Gaddis je napisao „kada je Ivan Pavao II. poljubio tlo na varšavskoj zračnoj luci 2. lipnja 1979., započeo je proces kojim će komunizmu u Poljskoj – i na kraju posvuda – doći kraj. ”

Gaddis vjeruje da, dok su „materijalni oblici moći“ koje su prihvatile Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, poput njihove vojne snage, počeli „gubiti svoju moć“ do ranih 1980-ih, stvarna moć počiva „na vođama poput Ivana Pavla II. čije je majstorstvo nematerijalnih – kvaliteta poput hrabrosti, rječitosti, mašte, odlučnosti i vjere – omogućilo razotkrivanje razlike između onoga u što su ljudi vjerovali i sustava u kojem ih je Hladni rat obvezao na život.

Poljaci, već ponosni što na Petrovom prijestolju sjedi netko od njih, spremno su dočekali svog omiljenog sina. Ispostavilo se kako ga je čulo ogromno mnoštvo, a milijuni drugih slušali su njegove riječi na televiziji.

Tijekom cijele papine propovijedi na Varšavskom Trgu pobjede 2. lipnja 1979., mnoštvo je odgovaralo: „Želimo Boga, želimo Boga, želimo Boga u obitelji, želimo Boga u školama, želimo Boga u knjigama, želimo Bože, želimo Boga. …”

“Sedam sati nakon što je stigao, ključna istina razjašnjena je odazivom milijuna Poljaka na evangelizaciju Ivana Pavla. Poljska nije bila komunistička zemlja. Poljska je bila katolička nacija opterećena komunističkom državom.”

Revolucija savjesti

Hodočašće 1979. izazvalo je revoluciju. Naknadno papinsko hodočašće u Poljsku 1983. pomoglo je da se revolucija održi na životu. A treći, u lipnju 1987., „bio je namijenjen pripremi terena za pobjedu revolucije i identificiranju osnovnih pitanja s kojima će se suočiti slobodna Poljska budućnosti".

Potkraj desetljeća zamah se naglo povećao. Usred tog ludila, 1. prosinca 1989. Gorbačov je posjetio Ivana Pavla u Vatikanu. Papa je, među ostalim, postavio pitanje vjerskih sloboda za grkokatolike u Ukrajini, čija je crkva bila ilegalna od 1946. godine.

Povjesničari vjeruju kako je taj posjet bio „čin predaje“ te ističu kako je na kraju Gorbačov predstavio svoju suprugu Papi: „Raisa Maksimovna, imam čast predstaviti najviši moralni autoritet na svijetu.” Na što je dodao: „...i on je Slaven, kao i mi!“

Zastava se spustila

Različite republike SSSR-a, poput Estonije i Litve, proglašavale su neovisnost od Unije. U kolovozu 1991. komunistički tvrdolinijaši i vojne elite, frustrirane Gorbačovljevim neuspjelim reformskim mjerama, pokušale su ga svrgnuti. Gorbačov je preživio puč, a Ivan Pavao mu je pisao, izražavajući nadu da će moći nastaviti svoju „ogromnu zadaću za materijalnu i duhovnu obnovu Sovjetskog Saveza“. No sljedeći dan Gorbačov je dao ostavku na mjesto generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza.

Mnoge republike, uključujući Ukrajinu, proglasile su neovisnost sljedećih dana i mjeseci. Otcjepljenje baltičkih država priznato je u rujnu 1991. godine

Krajem 1991. čelnici triju republika osnivača Unije – Rusije, Ukrajine i Bjelorusije – formirali su Zajednicu nezavisnih država, a ubrzo nakon toga pridružilo im se još 11 republika. Kazahstan je posljednja nacija koja je napustila Sovjetski Savez.

25. prosinca Gorbačov je podnio ostavku i predao svoje predsjedničke ovlasti Borisu Jeljcinu. Te večeri u 19:32 sovjetska crvena zastava posljednji je put spuštena s Kremlja i zamijenjena ruskom trobojnicom. Sljedećeg dana, Deklaracija 142-N gornjeg doma Vrhovnog sovjeta, Sovjeta republika, priznala je samoupravnu neovisnost bivših sovjetskih republika, formalno raspuštajući Uniju.

SSSR je postojao od 1922., pet godina nakon boljševičke revolucije i dvije godine nakon rođenja Karola Wojtyle u Wadowicama u Poljskoj.

„Moglo bi biti primamljivo okarakterizirati papu Ivana Pavla II. kao političkog neprijatelja koji je pobijedio komunizam. Ali to bi bila neistina“, napisala je Barbara Elliott. „Njegova pozicija dovela je u pitanje komunizam u metafizičkom području, a ne u političkoj areni. Njegova poruka nikada nije bila poruka koja zagovara političko pozicioniranje. Umjesto toga, shvatio je da pogreška komunizma leži u njegovom temeljnom shvaćanju čovjeka, koji nije samo jedinica rada uključena u neprestanu klasnu borbu, kako je Marx tvrdio, već stvorenje stvoreno na sliku Božju, s dušom i vječna sudbina. Ivan Pavao II. nikada nije skidao pogled s Boga, njegovo srce i um poput kompasa koji pokazuje na pravi sjever. Poticao je ljude da dublje ljube Boga, da njeguju odnose s ljudima koje vole i da predano slušaju Boga. Izazivao je komunizam na koljenima, moleći se Bogu“.

N.Ž., KT