Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Anita Martinac rođena je 1973. u Mostaru gdje i danas živi i radi. Po zanimanju je diplomirana pravnica, a njezin je profesionalni put obuhvatio i dragovoljačke vojničke dane u postrojbama Hrvatskog vijeća obrane, grafički dizajn i posao konzultanta ISO standarda. Obiteljska je žena i majka triju kćeri, a uz obitelj i poslovne zadaće njezin je životni prioritet i književnost. Piše od školskih dana, a posljednjih godina s velikim uspjehom objavljuje poeziju, kratke priče, romane, ratne zapise i izvještaje u raznim časopisima, dnevnim novinama, portalima, blogu i drugim medijima. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja za prozu i poeziju (posebice domoljubnu), česta je gošća brojnih književnih manifestacija u domovini i izvan nje, a uz to i aktivna članica Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Matice hrvatske.

Vratiti se u prošlost

Do 2015. u javnosti je bila prepoznatljiva isključivo kao pjesnikinja – od 1994. objelodanila je pet pjesničkih zbirki i jedan audio recital ljubavne poezije. No, prije dvije godine dogodio se zaokret na njezinu književnom putu: objavila je dva zapažena romana s radnjom smještenom u tragično poraće II. svjetskog rata – Medaljon (2015.) i Posljednji (2016.).

„Poezija nije jednako razumljiva svim čitateljima dok prozom možete otključati ključanicu i otvoriti nove poglede, oslikavajući prostor i vrijeme, vratiti čitatelja u prošlost, kako je to slučaj u ovim romanima, ili pak razotkriti ili pojasniti karakternim osobinama likova okolnosti u kojima su se našli. U namjeri da obradim temu s kraja II. svjetskog rata i poraća, ne na način kako se to radili kroz komunistički režim, a to je način pravljenja scenarija za podobnu istinu, osobno sam pristupila potpuno drugačije i upustila se u veliki istraživački rad da bi istinu razotkrila“, započela je svoju priču Anita koja je i sama bila željna saznanja o događajima s kraja II. svjetskog rata i nakon njega, šokirana spoznajom o broju ubijenih nakon službenog završetka rata. Stoga je, dodala je, odlučila pisati o tom teškom vremenu iz poštovanja prema svim žrtvama s antiratnom porukom kroz ova djela.

Poraženi vojnici

Nastojeći prikazatisudbinu i patnje običnog čovjeka u velikim povijesnim metežima, romane je temeljila na stvarnim događajima i glavni su im likovi stvarne osobe.

„Bez obzira što fabula romana prati sudbine kako glavnih tako i sporednih likova u romanima, ona ipak govori o sudbini svih koji su se našli u sličnim okolnostima. Zapravo, kroz njihove sudbine ispričan je tijek događaja iz tog vremena. Što se sve događalo nakon pada Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i kako su likvidirani politički protivnici, zatvarani i tretirani zarobljeni hrvatski vojnici, kao i njihove obitelji i svi oni koji bi na bilo koji način pokušali im pomoći, nastojala sam prikazati kroz sudbinu stvarnih likova. Ovome sam pristupila isključivo iz namjere da ostavim zabilježen što vjerodostojniji prikaz događaja iz tog razdoblja“, iznijela je književnica.

U središtu Medaljona su hercegovački škripari – pripadnici poraženih vojska u II. svjetskom ratu, najčešće vojnici razbijene NDH, koji su se skrivali po vrletima i šumama Hercegovine, pružajući otpor i odbijajući predaju komunističkim vlastima. Glavni je akter romana Ante Marić Kenić s Goranaca kod Mostara, o čijoj se poratnoj nesreći, kao ni o sudbinama njemu sličnih, pod komunističkim režimom nije moglo čuti. Autorica se baš zato upustila u avanturu pisanja prvog romana o škriparima koji je nastao kao plod njezina dvogodišnjeg istraživanja pretočenog u, kako je ocijenio urednik romana Dragan Marijanović, svojevrsnu književnu obdukciju, vezanu uz događaje iz razdoblja između II. svjetskog rata i njegova šestogodišnjega produljenja u škripama i pojatama po pustarama zapadne Hercegovine.

Iz obiteljskih tragedija

U to je djelo Martinac utkala tragične sudbine iz njezine obitelji. Pitali smo je kakav je uopće osjećaj istraživati takve obiteljske traume o kojima se dugo moralo šutjeti.

„Bez obzira što sam emotivno vezana za temu, nisam dopustila da utječe na mene nego sam joj pristupila profesionalno i u prvi plan stavila istinu. Vjerujem kako bez razotkrivanja prošlosti nećemo biti dovoljno mudri posvetiti se budućnosti. Veliki je značaj suočavanja s prošlošću kako bi se razotkrile i otklonile razne dogme, međusobno sukobljavanje i lažno optuživanje, skidanje nepravednog zvona sramote sa žrtava totalitarnog režima. Moja obitelj čitala je roman tek kada je objavljen, te se i njima kao i mnogima drugima sklopio mozaik o kojem su znali samo pojedinosti tek nakon čitanja knjige kojom sam pokušala dati svoj skromni doprinos utvrđivanju istine“, pojasnila je Martinac koja se posvetila i istraživanju bleiburške tragedije, što je iznjedrilo roman Posljednji – prvo književno djelo koje obuhvaća cjelovit Križni put, ispričan kroz doživljaje četvorice preživjelih sudionika iz Hercegovine – Šimuna Marića, Jure Jurića, Slavka Šumana i Mirka Džidića.

Cjelovit bleiburški put

„Nakon saslušanih iskaza brojnih svjedoka i članova njihovih obitelji, istraživanja po arhivima i objavljenoj dokumentarističkoj građi, a poslije dobro izučenog vojnog ustroja i izvedenih vojnih operacija s kraja 1944. i do svibnja 1945., opredijelila sam se pisati o četiri lika koji su imali zajedničku poveznicu, jer vrlo znakovito simboliziraju unovačene hrvatske vojnike i daljnji slijed od završetka obuke, raspoređivanja u postrojbe do izlaska na bojišnicu, te potom povlačenje prema Sloveniji, prijevaru na Bleiburgu, zarobljavanje, razvrstavanje zarobljenika u Mariboru i tijek Križnoga puta do logora, te na kraju amnestiju i povratak preživjelih. Kroz roman sam, na primjeru odnosa pobjednika prema unovačenim maloljetnicima pokušala opisati cijelu bleiburšku tragediju i dati ključ čitateljima kojim mogu razotkriti puno više nego li su sudbine likova na kojima je roman nastao“, opisala je Martinac kojoj je, kako kaže, najveća nagrada što su joj na nekim promocijama roman pomogli predstaviti i glavni likovi, 90-godišnjaci koji su i sami posvjedočili o istini koju je pisala.

To svjedočanstvo obuhvaća potresne prizore – torture, ubijanja, patnje svake vrste u četveroredima i logorima…, a autorica ističe kako joj posebno znače ocjene recenzenata koji su naglašavajući značaj i vrijednost Posljednjeg istaknuli raskrinkavanje metodologije masovne i brutalne primjene zločina u političke svrhe, uz zabilježene i detaljno opisane tragedije žrtava.

„Iz desetaka iskaza svjedoka koji su svjedočili o osobnom iskustvu bilo je logično napraviti zaključke kako su postupci tadašnjeg novouspostavljenog sustava s različitim generacijama, na različitim područjima i prema različitim postrojbama bili isti. Primjerice ustaše su odmah, bez sudskih odluka, brutalno likvidirali, dok su mladu ročničku vojsku pokušali silom preodgojiti i privoljeti na služenje komunizmu, a o sudbini domobranskih postrojbi odlučivali su pojedinci temeljem partijskih uputa, što je opet odlika totalitarnog sustava. Moram ovdje i naglasiti kako su mnogi svjesni da će biti likvidirani prešli u partizane ili prigrlili komunizam. Naravno, ne iz uvjerenja, nego kako bi sačuvali goli život“, navela je naša sugovornica koja je i sama u Domovinskom ratu bila na bojištu, što joj je pomoglo u ispisivanju Posljednjeg.

Antiratna poruka

Bez osobnog iskustva u ratnim uvjetima, nastavila je ona, te poznavanja čitanja operativnih planova i tijeka operacija, vojničkog ustroja i ostalog, teško da bi se mogla upustiti u iznimno zahtjevnu temu, ali i suosjećati s običnim vojnikom te, po mišljenju mnogih, vjerno dočarati zlo rata. Za njezina su ostvarenja recenzenti ocijenili da ne prosuđuju povijest, niti su ideološki obojeni, već nose snažnu socijalnu i antiratnu poruku. „Naravno da je riječ o antiratnoj poruci u cilju pomirbe i odavanja poštovanja svim žrtvama rata, ali i raskrinkavanja pogubnosti totalitarnog režima kao i onemogućavanja uzroka neznanja za poticanje nekih budućih ratnih prilika. Ostavljajući snažne poruke pokušala sam upozoriti i rasvijetliti put prema boljoj sutrašnjici“, poručila je Anita koja na istom tragu odnedavno djeluje i kao predsjednica udruge Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. Prema njezinim riječima, to je mlada udruga koja je ciljevima i programom već pronašla uporište za djelovanje na širem području surađujući sa sličnim organizacijama, a sve prema usuglašenim europskim standardima i rezolucijama. „Udruga prvenstveno radi na unaprjeđenju i zaštiti ustavno-pravnog položaja hrvatskog naroda u BiH; istraživanju svih oblika djelovanja totalitarnih sustava, kao i suočavanju s njihovim posljedicama. Djeluje na podizanju stupnja svijesti o stvarnom karakteru totalitarnih režima, te pokušava upozoravati na oblike masovnih kršenja ljudskih ili kolektivnih prava“, istaknula je naša sugovornica koja nam je na kraju otkrila kako trenutačno radi na novom romanu Od Franje do Franje u kojem obrađuje povijesne okolnosti od 1901. do 1992., a glavni lik je žena. To će djelo čitatelje voditi kroz povijest, ali i narodnu tradiciju koja se uglavnom još njeguje samo u usmenoj predaji.

Bilo je teško i vrlo osjetljivo pisati

Roman Medaljon je u samo pola godine doživio i drugo izdanje te ga je portal Cro roman proglasio romanom godine za 2015., na kojem je tijekom zadnjih mjeseci 2016. na vrhu ljestvice bio i njezin roman Posljednji. Martinac ističe kako joj je jednaka odgovornost bila i pisati i predstavljati ta djela. „Dostojanstven i profesionalan odnos prema temi, te suosjećanje s obiteljima žrtava, kao i važnost suočavanja s prošlošću, ne dopuštaju bilo kakav odnos, osim onoga potpuno posvećenog istini“, naglasila je autorica kojoj, kako je često isticala napromocijama, nije bio toliko važan literarniuspjeh već istina.„S obzirom da je o ovom dijelu hrvatske povijesti pola stoljeća komunistički režim nametao iskrivljenu sliku i da se o sudbini na stotine tisuća tadašnjih hrvatskih vojnika, kao i civila, nikada nije ni doznalo, pisati o tim stvarima bilo je vrlo osjetljivo i jako teško. Zbog toga sam svoju literarnu darovitost uskratila na korist teme jer stvarno opisivanje pojedinih situacija dovodilo bi do teških slika i, mogu reći, morbidnosti ubijanja, pa sam se opredijelila za jednostavniji izričaj, tako da čitatelja nosi roman i čita ga u dahu“, navela je Martinac.