Kod Korone nestaje svaki strah od korone!


I u najtežim okolnostima možemo se od srca nasmijati. Redovnica Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog nosi trenutno najpopularnije ime na svijetu: zove se sestra Korona!

Foto: S. Korona (lijevo), s. Zorislava (u sredini) i s. Augustina (desno)

Foto: S. Korona (lijevo), s. Zorislava (u sredini) i s. Augustina (desno)

Sv. Thomas More molio je: „Podaj mi smisao za humor, Gospodine: podaj mi milost prihvaćanja šale, milost da nađem malo sreće u životu i dijelim je drugima.“ Sestrama milosrdnicama ta se molba ispunila, naročito njihovoj s. Koroni Cigić koja pomažući siromasima ovih dana na poseban način posvuda donosi smijeh.

(Sestra) Korona pršti vjerom
U ovoj redovničkoj Družbi koja broji više od 700 članica na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nema sestre koja se u posljednje vrijeme svaki dan ne sjeti njihove sestre Sarajevske provincije – Korone. „Stižu mi svakakve poruke, sestre se i u ovakvim okolnostima znaju dobro našaliti pa me tako one koje su iste godine kad i ja položile zavjete pitaju: 'Generacijo, tko bi rekao da će o tebi brujati cijeli svijet?' Kad je sve krenulo još u Kini znale su se našalit: 'Oh, od kad mi imamo Koronu, a vi tek sad'. Znaju reći: 'Mi već odavno živimo s Koronom. Mi smo preživjele Koronu još u novicijatu…' Ljudi mi priđu samo da me dodirnu: 'Evo, bio sam u kontaktu i ? Što će mi biti?'. Pitaju me štuca li mi se jer me stalno spominju i slično. I u najtežim trenucima valja se znati našaliti“, kaže s. Korona za Hrvatsku katoličku mrežu.

Promatrajući ju stječe se dojam kako je i ovo s imenom bilo u Božjem promislu da bi u ovim trenucima ojačalo našu vjeru i razvedrilo dane, teško bi mogli izabrati bolju kandidatkinju da nosi danas to ime jer ovakav duh kakav ima s. Korona pršti vjerom, pouzdanjem, vedrinom i podiže baš svakog klonulog. „Ej ljudino – reci, što god treba – tu sam!“, javlja nam se nakon cijelog dana na terenu puna radosti, povjerenja i velikodušja s nekoliko dobrih šala uvijek spremnih u rukavu. U njezinoj blizini doista nema mjesta za tugu ni strah. Kod Korone nestaje svaki strah od korone!

„U ratu sam se pozdravila sa strahom“
Otkrila je tako i da se ne prepušta strahu jer joj se kroz život doista mnogo toga moglo dogoditi. „Život mi je često visio o koncu. Naučila sam da je čovjek tako malen! Ipak je sve u Božjoj ruci. Strah samo pogorša situaciju. Treba poštivati odredbe, ali ne gubiti vjeru. Vjerovati da je i ovo dopuštenje za neko dobro“, istaknula je s. Korona.

Doista, život joj je nebrojeno puta bio neposredno ugrožen, rijetki su koji su prošli kroz ratni oganj u Sarajevu, a da ovo lice ne prepoznaju. I danas njezinim mlađim sestrama stanovnici Sarajeva rado prepričavaju kako se sestra Korona izlagala za njih i što je činila za narod. Bila je svima sve – na spasenje, poradi Evanđelja, onako kako to piše Sv. Pavao u poslanici Korinćanima. Ova je sestra za vrijeme Domovinskog rata prvo izložila život za izbjeglice, dvije godine služila je u kampu za izbjeglice u Italiji kod Bolzana. „Pomagale smo ljudima kako smo mogle i znale sve dok smo tamo bile neophodne, a onda sam 1994. UN-ovim teretnim zrakoplovom ušla u Sarajevo“, dodala je.

U ratom pogođenom Sarajevu i u poraću pet godina je vodila Caritasovu ljekarnu, ambulantu i pučku kuhinju Sv. Vinka. „Bio je to Caritasov projekt socijalne i zdravstvene skrbi u našem samostanu Sv. Vinka koji je bio nacionaliziran i sada vraćen na korištenje. Projekt je obuhvaćao ljekarnu, ordinaciju opće medicine, nekoliko specijalističkih ordinacija, savjetovalište za žene u nevolji i pučku kuhinju“, ispričala je. Sve što se tada događalo naučilo ju je da će strah samo blokirati njezino djelovanje. „Strah nije stran ni jednom ljudskom biću i svi se nečega bojimo manje ili više. Ja po prirodi nisam plašljiva, zapravo ne sjetim se razmišljati što bi se objektivno moglo dogoditi. No, svi smo pozvani ponašati se razumno u skladu s propisima određenim u nekoj situaciji. Jer svojom arogancijom i tvrdoglavošću ugrožavamo ne samo sebe nego i ljude oko nas te otežavamo rad osobama kojima je povjeren neki posao. Nastojala sam se tako ponašati u ratnim okolnostima. To činim i danas kad se širi zaraženost mojom imenjakinjom. Trebamo se moliti da nas Gospodin oslobodi straha koji ugrožava naše duhovno i psihičko zdravlje i blokira djelovanje“, jasna je bila redovnica Cigić.

Usamljeni starci na kilometarskim udaljenostima
Nakon što je niz godina provela u Družbinoj kući matici u Zagrebu sestra Korona danas je na službi u Derventi. Ondje gdje za sada nema virusa, no još uvijek se trpe posljedice pošasti rata. Derventski dekanat je opustošen u ratu, kuće su porušene, stanovnici prognani, a samo se nekolicina vratila. Danas su to uglavnom osobe u dubokoj starosti koje su ostale sasvim same i bolesne. Nerijetko su kilometrima udaljeni jedni od drugih. Njih 50-ak obilaze tri sestre milosrdnice koje žive u Derventi; uz s. Koronu tu su s. Augustina Matijević i s. Zorislava Katić. Kako bi doprle do desetak bolesnika prijeđu gotovo i 100 kilometara u danu. „Jedna mi je starica nakon našeg posjeta i razgovora rekla 'sestro, hvala što ste došli, ja sam zaboravila kako zvuči moj glas.' Posebno su željne pažnje i brige. Uz starost i bolest najveći im je problem samoća. Ako su i imali djecu, ona su daleko, a većina ih nije bila u braku ili nisu imali djece. Rijetko ih tko nazove. Nekada danima ne progovore ni jednu riječ jer nemaju s kim. Željni su lijepe riječi, suosjećanja i nekoga tko će poslušati njihove probleme i jade. Često i sami kažu da im je to najdraže i najvažnije, puno važnije od ručka koji smo donijeli. Na primjedbu da će se ohladiti oni odgovaraju da će poslije jesti, ugrijati, sami nekako unijeti drva za loženje samo da malo više sjedimo s njima. Žele nas zadržati, posjete su im uvijek kratke“, predočila je sestra milosrdnica.

Život u kraju spuštenih roleti i ambrozije 
U jednoj od nekada najvećih župa Derventskog dekanata danas živi svega stotinjak katolika. Za sestre razlike nema – brinu se za katolike, pravoslavce, muslimane, za sve koji su u potrebi. Tu su za sve potrebe; hranu, njegu, odvoženje na preglede, nabavku namirnica, plaćanje režija sve do toga da one koji preminu obuku i isprate sa zemlje uz molitvu, no ponajviše su za sestrinsku blizinu  – tim je ljudima najveća muka njihova samoća, gladni su riječi, čovjeka“, navodi s. Korona i dodaje: „Kad bih vam rekla gdje sam, to bi najbolje opisala ova rečenica: u kraju spuštenih roleti i ambrozije. Nekadašnje njive su zarasle ambrozijom, a rolete se dižu u rijetkim prilikama dolaska nekadašnjih stanovnika. Kroz zidove kuća u kojima se nekad živjelo sada doslovno probijaju stabla“.
No, Gospodin se pobrinuo za sve, one starice čije su kuće propale našle su svoju adresu i to pod samostanskim krovom, sestre su ih prigrlile k sebi.

Ovo je još jedna od milijun priča koje bi danas mogli ispričati o tomu kako se Gospodin uvijek pobrine za svoje siromahe na duši i na tijelu te kako i u najtežim trenucima ulijeva milost služenja i radost primanja čak sve začini dozom dobrog humora. Sestra Korona nas iz Dervente poziva na povjerenje. „Jesmo li vjernici? Onda nema straha! Kako život odmiče sve više spoznajem da će me samo povjerenje u Gospodina i okrenutost potrebama drugih učiniti sretnom osobom i sretnom milosrdnicom“, zaključila je ova Korona ispred koje se svaka druga može samo sakriti i pobjeći – jer mi svoju Koronu imamo odavno! „Ljudina“ je nadjačala virus!

KT