Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Stipo Ćurković, poznatiji pod imenom Rade, rođen je 10. veljače 1953. na Kupresu gdje živi sa suprugom Mirom i sinom Matkom, a ima još tri kćeri – Martinu u Zagrebu, Marijanu udanu u rodno mjesto i Anitu koja je s obitelji u Rimu.

Otac Sokol

Radino je prezime odavno u Kupresu i mnogo šire poznato po uspješnom privatnom poslu, a možda i više po obiteljskoj tradiciji i zanatu koji je svaki Kuprešak od davnina morao svladati bez obzira na školu, zvanje i imanje – svatko je morao naučiti kositi, pa tako i Rade. Živeći u kraju gdje se od pamtivijeka kruh stjecao bavljenjem poljoprivredom i stočarstvom i gdje je stoga košnja bila nužnost svakog muškog čeljadeta, kroz svoje je odrastanje pomno pratio i analizirao vještine vrsnih kosaca, baš kao što današnji dječaci s divljenjem promatraju pothvate poznatih nogometaša.

Iako je Kupres od pamtivijeka obilovao kvalitetnim koscima, Rade svojeg uzora nije morao tražiti dalje od vlastite kuće. Naime, obitelj našeg sugovornika najtrofejnija je na kupreškim Danima kosidbe i najviše je u tom natjecanju sudjelovala, a otac Matko upamćen je kao višestruki prvak komu je njegova vještina priskrbila nadimak Sokol jer je s kosom u rukama, kažu upućeni, bio brz poput ptice. Pradjedovskom zanimanju podučavao je od malih nogu i sina te su obojica više od 30 godina na poznatom kupreškom odmjeravanju snaga kosaca osvajali nagrade, uglavnom prve.  

Najtrofejniji kosci

„Imao sam 10-ak godina kada me otac počeo učiti kako se kosi. Pošto je on bio pobjednik 14 godina, a onda 1969. otišao u Austriju, ja sam ga naslijedio. Sa 16 godina prvi sam put  sudjelovao na natjecanju na Strljanici gdje se već 200 godina održava nadmetanje kosaca. Tada je bilo mnogo teže doći na to mjesto jer je bila mnogo jača konkurencija nego danas. Tada je znalo biti do 18 natjecatelja, a danas se broj vrti oko 12 momaka“, prenio nam je Rade koji je na Danima kosidbe osvojio 11 prvih nagrada te po tri druge i treće nagrade, a prestao se, ne svojom voljom, natjecati s manje od 40 godina – prekinuo ga je rat. No, nesretne devedesete ga nisu zauvijek odvojile od zanimanja o kojem nam je rado progovorio i praktično – obukao je narodnu nošnju, zasukao rukave, pripremio kosu i nadomak Strljanice našoj ekipi pokazao kako s lakoćom može zamahnuti tri i pol metra i iza sebe ostaviti divljenja vrijedan otkos. Poslije demonstracije svojeg umijeća upoznaje nas i s alatkama koje treba imati svaki kosac.

„Najbolje su kose varcarke iz Mrkonjić Grada koji je po njima poznat. Meni je uvijek kovao Ivo Svetinović. Bilo je još puno drugih kovača, a pojedini i dandanas kuju. Uz kosu ne dođe alat, već se sve kupi zasebno: bavka, klepac, brus, vodir, mazalica… Alati se proizvode u Mrkonjić Gradu, a nešto i u Kreševu. Tradicija ne zamire, toga se još puno može nabaviti na vašarima“, informirao nas je iskusni majstor.

Bektina nošnja

Usred mirisa svježe pokošene trave i poljskog bilja koje tek čeka vještinu natjecatelja na Danima kosidbe, progovorio nam je i o svojoj nošnji u kojoj se proslavio kao kosbaša i najbolji kosac strljaničkog natjecanja. „Kad sam imao 16 godina, 95-godišnji djed Luka Babić zvani Bekto iz mojeg sela, koji je također bio dobar kosac, poklonio mi je nošnju. I da ona nije nestala u ratu, sada bi bila stara 100 do 115 godina. Na svim starim slikama s natjecanja sam u toj nošnji. Kosac se ne može natjecati ako nema narodnu nošnju, bez obzira čija je i otkud on dolazi. Narodna nošnja se nikada nije ocjenjivala, svako područje ima svoju – hrvatska, srpska, muslimanska…. Ostale su se stvari bodovale – brzina, širina, čistina i potkašanje“, doznali smo od našeg sugovornika koji je svojedobno natječući se trebao pokositi 450 kvadrata i za to mu je obično trebalo 18 do 20 minuta, a za današnje natjecatelje mjere su manje – 350 kvadrata.

Rade nam je ispričao i kako bi se kosci nekoć u pozitivnom duhu natjecali i kad bi se kosilo kod nekog domaćina. „Tada se gledalo tko bolje kosi i oštri, tko ima bolju kosu, brus… Kosidba bi bila i jedan vid druženja. Znalo je biti od 20 do 50 kosaca u jednom društvu. I za koga se ocijeni da je kosbaša, on čitav dan ide prvi. Biti kosbaša je velika čast. Kad su kosci u nekog domaćina, onda se zakolje janje i kosbaši pripadne najbolji dio. A kad se natječe na Strljanici, uvijek je nagrada bila u protuvrijednosti od 2 000 eura, s tim da je danas možda nešto niža. U moje vrijeme je ona bila novčana, a u davna vremena se plaćalo, po priči starih ljudi, tzv. zlatnim peticama“, ispričao je Ćurković.

Čuvati tradiciju

Osvrnuo se i na prošla vremena kad su na kupreškoj ravni pastiri, poljodjelci i kosci nekoć imali puno posla. „Koševina je bila naš život kao i drugih Kuprešaka – kosilo se i stoka se uzgajala. Do posljednjeg rata na Kupresu se svaka obitelj bavila poljoprivredom. Nekima je to u najmanju ruku bila dodatna djelatnost pored posla u firmi i dosta se dobro živjelo od poljoprivreda. Na Kupresu je 1939. bilo 22 000 stanovnika i oko 150 000 ovaca, 80 000 goveda i između 30 i 40 000 konja. Danas je situacija zabrinjavajuća, vrlo loša. Država sporo reagira i ne isplaćuje, čini mi se, te poticaje. Iz dana u dan to opada“, doznajemo od kosbaše komu je drago što unatoč svemu i, premda u manjem opsegu, duh koševine živi i opstaje – i danas na Kupresu ima viđenijih kosaca, ali i udruga Kupreški kosci Kupres koja među djecom i mladima želi promovirati tradiciju, a predsjednik je Radin sin Matko. I naš sugovornik svojim iskustvom pomaže koliko može, a često ga pitaju kakav treba biti dobar kosac. „Mora biti spreman na sve, kao i u svakom sportu. Neki se pripremaju fizički, trče… Nije to nimalo lagano. Otkos je tri i pol metra. Također, kosac treba znati naoštriti, poklepati, nasaditi, pripremiti kosu… Svaki je detalj važan“, kazuje naš sugovornik, a taj će savjet zasigurno dobro doći pred natjecanje na Strljanici koje Kuprešaci svake godine s velikom radošću i ponosom iščekuju.

Dani kosidbe

Tradicionalna manifestacija Dani kosidbe na Kupresu odavna u narodu živi kao značajan društveni i kulturni događaj koji baštini višestoljetni kontinuitet održavanja i svojim raznovrsnim sadržajem privlači tisuće posjetitelja. U narodu je poznatija kao Strljanica nazvana po lokaciji odmjeravanja snaga najboljih u koševini.Njezina posebna kulturološka  vrijednost je tradicija natjecanja kosaca, te bogati sadržaji vezani za etnografiju kupreškoga kraja. U novije vrijeme ima međunarodni karakter i značaj, a uz Kuprešake se natječu kosci i iz drugih krajeva. 

„Velika je čast pobijediti na Strljanici. Imamo neki podatak kao se to natjecanje održava oko 200 godina na Kupresu. Na Danima kosidbe bude između 15 i 20 000, a prije rata je bilo i više ljudi. Dani kosidbe su prve nedjelje u srpnju i time se otvara sezona kosidbe na Kupresu. Tada svi tijekom toga događaja imaju prigodu nabaviti kosu, vile, grablje… Sve se kupi i ljudi počnu raditi. Prijava se ne naplaćuje, prva nagrada je 3 000, druga 1 500 i treća 700 maraka“, doznajemo od Rade Ćurkovića.

Svestrani kosac

Ćurkovićima je najprije osnovna djelatnost bila poljoprivreda, a danas imaju širok prostor djelovanja – kamenolom pijeska, dvije benzinske crpke, mehanizaciju za gradnju putova… Uza sve poslove i obveze u privatnom poduzeću Rade se uključio u politiku sa željom da svojim zalaganjem doprinese kreiranju pozitivnih trendova, pa je tako prije rata osam godina bio zastupnik u Gradskoj skupštini općine Kupres, a poslije nesretnih devedesetih je kao prvi nezavisni kandidat u BiH ostvario četiri mandata u Vijeću Općine Kupres.