Priredio: Željko Ivković, Katolički tjednik

Za Ruandu, malenu afričku zemlju, mnogi su čuli tek 1994. u vrijeme stravična genocida koji se tamo odvijao kada je u samo 100 dana pobijeno oko milijun ljudi. Bilo je to vrijeme bez interneta, kada su se slike zločina sporije širile i sa zakašnjenjem dolazile do javnosti diljem svijeta. Nažalost, 1994. je bila i ratna godina u BiH i Hrvatskoj te istina o događanjima u Ruandi nije bila u prvom planu, niti je postala općeprisutna. I danas su događanja u ovoj dalekoj državi nepoznanica.

Kako bismo barem djelomično rasvijetlili događanja koja su vodila ka strahovitoj 1994. i do tada neviđenim zločinima, morat ćemo napraviti kratki uvod te potom objasniti što se zbivalo tog kobnog proljeća i dijela ljeta...

Gdje je ta zemlja?

Republika Ruanda država je na ekvatorijalnom pojasu u afričkoj velikoj regiji jezera bez izlaza na more. Na jugu graniči s Burundijem, na zapadu s Kongom, na sjeveru s Ugandom te na istoku s Tanzanijom. Jedna je od najgušće naseljenih zemalja na svijetu jer na prostoru manjem od polovice BiH živi čak 12 milijuna ljudi. Zbog iznimne prenapučenosti više od 80% stanovnika je siromašno. U njoj žive tri plemena: Hutu (87%), Tutsi (12%) i Twa (1%). Većinski je to kršćanski prostor s 45% katolika, 35% protestanata te oko 5% muslimana i ostalih.

Zove se još i Zemlja Tisuća Planina, a od svoga potpuna osamostaljenja 1962. važila je za politički nestabilno tlo. Početkom srpnja 1973. vojnim je udarom vlast preuzeo general Juvénal Habyarimana te uspostavio jednostranački sustav u kome je bio izabran za predsjednika 1978. i 1983.

Sredinom 1980-ih u Ugandi je osnovana Ruandska patriotska fronta (RPF) koja je 1990. započela oružanu borbu u Ruandi. Režim predsjednika Habyarimane vojno je podržala Francuska, a 1992. bilo je postignuto primirje (pod nadzorom UN-a) i sporazum o podjeli vlasti na etničkoj osnovi.

Pogubna uloga medija

Nažalost, unutarnji sukobi bili su obnovljeni 1994. Kada je 6. travnja srušen zrakoplov tadašnjeg ruandskog diktatora Habyarimane, počeo je rat i genocid, odnosno progon i masakriranje pripadnika Tutsija te umjerenih Hutua.

Kako identitet onih koji su ubili predsjednika nije bio poznat, ekstremisti iz redova Hutua odmah su optužili pobunjenike Tutsija da su izveli napad. U roku od nekoliko sati desetci tisuća Hutua, indoktriniranih desetljećima dugom etničkom propagandom punom mržnje, pridružilo se ubijanju. Nesumnjivo je važna i zločinačka uloga medija, posebice radiopostaja koje su u ključnim danima početka travnja 1994. objavljivale imena onih koji će biti ubijeni i informacije gdje mogu biti nađeni. Jedna od postaja je redovito pripadnike naroda Tutsija nazivala „žoharima“. Kada je započinjao zločin, mediji su pozivali na „sječu visokog drveća“ što je bio kodni naziv za početak ubijanja pripadnika drugoga plemena.

Podatci govore da je u 100 dana pobijen gotovo milijun stanovnika. Muškarci, žene i djeca bili su ubijeni u neposrednoj blizini – često mačetama, noževima, kosama i naoštrenim štapovima. Budući da oružja nisu imali, radikalni pripadnici plemena Hutua nisu birali oruđa koja su im došla pod ruke za izvršenje zločina.

Korijen zla

Iako se za zločine ne može tražiti opravdanje, sasvim je legitimno pitati zašto su do jučer sasvim obični ljudi krenuli u ubilački pohod. Odgovor je poprilično jednostavan: loša kolonijalna uprava rezultirala je mržnjom između dvaju plemena.

U prošlosti prije kolonizacije Hutui su bili ljudi koji su se bavili zemljoradnjom, dok su Tutsi čuvali stoku. Postupno su te klasne podjele postale etničkim oznakama. Budući da je stoka bila vrjednija od usjeva, manjinski Tutsi postali su „lokalna elita“ koju su protežirali kolonizatori. Naime, belgijska uprava (od 1917.) pod kojom je bila Ruanda, a prije njih i njemačka (od 1884.), mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila je isključivo Tutsijima, dok je u društvu Hutuima bila namijenjena uloga fizičkih radnika. Klasična politika poznata od Rimskog Carstva, zavadi pa vladaj, došla je do izražaja i ovdje.

U osnovi to je zapravo i korijen strašnog krvoprolića, bratoubilačkog rata, naroda koji govore istim bantu jezikom, pripadaju (gotovo) istoj religiji, a razliku između ovih dvaju plemena teško je i uočiti.

Postavlja se pitanje kako su ubojice razlikovale one koje trebaju ubijati ako nema religijskih i fizičkih insignija. Nažalost, na osobnim iskaznicama je pisalo kojoj etničkoj skupini stanovnici Ruande pripadaju te je običnom legitimacijom na punktovima bilo moguće odvojiti žrtvu.

Susjedi su ubijali susjede, muževi svoje supruge, a djevojke tuđu djecu.

Dramatični vojni obrat

Kada je došlo do prvih pokolja, Ruandska patriotska fronta, koju su činili pripadnici Tutsija izbjeglih iz Ruande još krajem 1950-ih, krenula je u potpunu ofenzivu i do kraja srpnja 1994. cijeli je teritorij Ruande stavila pod nadzor.

Uspjeli su zaustaviti pokolj te preuzeti vlast koju imaju i danas. Međutim, nije sve stalo samo na tome. Poslije strašnog genocida, nakon uspostavljanja nove vlasti, došlo je do osvete, što je tema za neku drugu priču.

Prema Ustavu iz 2003., Ruanda je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Međutim, kako to obično biva u afričkim zemljama, demokracija i izbori su samo na papiru, a član Tutsija Paul Kagame, vojni zapovjednik RPF-a, faktički je na vlasti od 2000.

Danas državu predvode, dakle, Tutsiji, iako su izrazita manjina. Zato je upitna budućnost ove zemlje jer pitanje je koliko će Hutui, kao većinsko stanovništvo, trpjeti biti podčinjeni i potlačeni.

Zakazali su UN, Francuska te SAD

Genocid u Ruandi nije samo rekvijem nezamisliva nasilja. Kada se u obzir uzme činjenica da većina zločina nije počinjena vatrenim oružjem, iz daljine ili vojnički organizirano, dolazimo do suštine strahota: ubojstva su činjena iz blizine, gotovo intimno, oči u oči sa žrtvama koje su često i osobno poznavali. Nehumanost se nije otkrivala samo na užasavajućem načinu na koji su mačete, i ostalo oruđe, usmjerene na čitav jedan narod, nego i potpunoj odsutnosti, propustima i distanciranjem međunarodne zajednice – onoga s čime su se i Hrvati upoznali u ratovima u BiH i Hrvatskoj.

Višestruki propusti UN-a da spriječe ili „ublaže“ genocid u Ruandi priznaju se u izvješću iz 1999. koje je uslijedilo nakon istrage. Nedjelovanje kada je UN imao sposobnost djelovanja, a mogao je spriječiti velike štete, neopisivo je.

Francuske snage, koje su inače bile saveznice Vlade većinskih Hutua, uspostavile su navodnu zonu sigurnosti, ali su optužene da nisu ništa učinile kako bi spriječile progon i ubojstva.

Amerikanci pak nisu htjeli biti uvučeni u još jedan sukob u Africi, a Ujedinjeni narodi su u vrijeme najvećeg masakra donijeli odluku o smanjenju mirovnih trupa na svega 270.

Da ponovimo: Građanski rat u Ruandi bio je bitka za političku moć u zemlji koju su vodili Vlada predsjednika Juvenala Habyarimane sastavljena od Hutu zajednice i Ruandska patriotska fronta (RPF) koju čine većinom Tutsiji.

Iako je kolonijalno naslijeđe ponajviše uvjetovalo izbijanju sukoba, građanski je rat pokazao svijetu što strah i propaganda mogu učiniti od običnih ljudi. Od straha je sve krenulo, sa strahom se manipuliralo ljudima te ih se usmjerilo na nestanak jednog naroda.

Nažalost, prema istraživanjima profesora političkih znanosti dr. Jaya Ulfeldera,Ruanda i dalje spada među 24 zemlje na svijetu u kojima može u svakom trenutku započeti masovno ubijanje. Čini se kako lekcija nije naučena. Zbog usporedbe navest ćemo da je BiH na toj listi 69., dok su Rusija i Ukrajina, prije početka rata u veljači 2022., bile na 89. i 92. mjestu. 

Postavlja se pitanje - imamo li dovoljno snage za reći: ne ponovilo se?