Priredila: Josipa Miler, Katolički tjednik

Snažna središnja vladavina koja je u potpunosti kontrolirala zbivanja u društvu i sve vidove života pojedinca usmjeravala prisilom, bilježi se već u Maurijskom Carstvu u Indiji (321. – 185. pr. Kr.), a u novijem vremenu na europskom tlu duboki trag, vidljiv i danas, ostavili su: fašizam, nacizam i komunizam. Zajedničko im je jedno – opsesija koja rađa ideologiju usredotočenu na postizanje cilja, prilikom čega se koriste svi resursi usmjereni na njegovo ostvarenje.

Zloglasni politički sustav

Iako su svi režimi ostavili negativan trag u ljudskoj povijesti, postoji tvrdnja kako je komunizam odnio najviše života, a ona zahtijeva kompleksno sagledavanje različitih povijesnih i političkih konteksta. Tako, primjerice, u državama poput Sovjetskog Saveza pod Staljinom i Maoističke Kine, provedene su politike koje su rezultirale represijom i velikim brojem gladnih, što je dovelo do smrti milijuna ljudi. Primjer takvih tragičnih događaja je Veliki skok u Kini, a komunistički režim provodio je i genocidne kampanje kao što je Holodomor u Sovjetskom Savezu i slučaj s Crvenim Kmerima – tragedija koja je još i veća s obzirom da su povjesničari konkretno taj zločin nazvali autogenocidom jer su Crveni Kmeri genocid činili nad svojim vlastitim narodom.

"Velika čistka" Staljinova je kampanja koja pokazuje zloglasnost komunizma, a zrcalila se u masovnim zločinima kako bi se eliminirali politički protivnici i sumnjive osobe, a ovoj skupini moraju se dodati i različiti ratovi i konflikti koji su rezultirali smrću milijuna.

Žrtve totalitarnog režima

Vrijedi spomenuti kako je 1997. izišlo djelo Crna knjiga komunizma, zbornik radova uglavnom francuskih povjesničara i publicista, koja je zapravo prva objedinjena knjiga o tom represivnom državnom aparatu. U njoj se navodi nekoliko "sustavnih zločina komunizma" koji podrazumijevaju: zločine protiv duha i kultura duha, opće kulture svijeta, nacionalnih kultura, protiv ljudske osobe, protiv mira, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti te genocid. U knjizi se, tako, procjenjuje da je u 75 godina režima, od 1917. do 1992., bilo 100 milijuna žrtava komunizma. Od toga: SSSR 20 milijuna ubijenih i umrlih, Kina 65 milijuna, Vijetnam milijun, Sjeverna Koreja 2 milijuna, Kambodža 2 milijuna (1/4 stanovništva), Istočna Europa milijun, Latinska Amerika 150 000, Afrika 1,7 milijuna, Afganistan 1,5 milijuna te Međunarodni komunistički pokret i Komunistička partija oko 10 000.

Komunizam i Katolička Crkva

Osim toga, govoreći o žrtvama komunističke ideologije, neizostavno je spomenuti žrtve koje su podnijeli Katolička Crkva i njezini vjernici. S obzirom da se Komunistička partija Jugoslavije držala Marxove filozofije i njegove teze kako je religija opijum za narod, oni su stvorili sekularnu religiju te, po uzoru na kršćanstvo, davali "rajska obećanja" i težili ka "oslobođenju čovjeka". Zbog toga je Katolička Crkva bila smetnja kao i njezinih gotovo 700 svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca, ubijenih, poginulih i umrlih u zatvoru, prema Hrvatskom martirologiju 20. stoljeća koga je uredio i izdao don Anto Baković.

Više od 100 je crkvenih mučenika u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, 220 u Sloveniji (u što su uključene i žrtve nacizma), 187 ubijenih katoličkih svećenika u Poljskoj, 67 u Albaniji te do 20 u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj.

Osim brojki, zvjerstva komunizma oslikavaju i načini na koje su katolici završavali ovozemaljske živote. Najviše je onih koji su zvjerski mučeni i ubijeni (živi spaljeni, zakopani u grob ili pečeni na ražnju, oderane kože ili nasmrt izubijani), ubijeni bez ikakva suda na masovnim stratištima Bleiburga, Križnih puteva, Macelja, Jazovke, Dakse, Širokog Brijega i drugih jama i grobnica, neki su bili osuđeni na smrt i smaknuti, dok su drugi pogibali, bili otrovani ili umrli, a za nekolicinu njih nije poznato kako su skončali. Prema podatcima don Ante Bakovića, vrlo je mali broj svećenika uopće strijeljan – svi su ubijeni na neki okrutniji način.

Dokumenti osude

Kako, parafrazirajući riječi Sv. Ivana Pavla II., komunizam nije daleko od rata koji je veliko zlo, prepoznao je civilizirani svijet donoseći brojne rezolucije, deklaracije i odluke kojima osuđuju komunistički režim. Dokumenti koji se, među ostalim, mogu izdvojiti su:

- Rezolucija od 12. svibnja 2005. o 60. obljetnici kraja Drugog svjetskog rata u Europi na dan 8. svibnja 1945.,

- Rezolucija 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.,

- Praška deklaracija o europskoj savjesti i komunizmu, usvojena 3. lipnja 2008.,

- Deklaracija Vijeća Europe o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, usvojena 23. rujna 2008.,

- Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu,

- Varšavska deklaracija od 23. kolovoza 2011. o Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima, i 

- Rezolucija Europskog parlamenta iz 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Među njima se može izdvojiti Praška deklaracija koju je predložio i potpisao češki filozof, književnik i političar Václav Havel, a koja jepozvala na osudu komunističkih zločina te nužnost sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma. "Društva koja zanemaruju prošlost nemaju budućnost. Europa neće biti ujedinjena, osim ako ne bude sposobna ujediniti povijest… Komunistička ideologija izravno je odgovorna za zločine protiv čovječnosti. Postoje značajne sličnosti između nacizma i komunizma u smislu njihova strašnog i zapanjujućeg karaktera i njihovih zločina protiv čovječnosti", stoji, među ostalim, u Deklaraciji.

Vrijedi istaknuti i Varšavsku deklaraciju koja vrlo precizno tumači kako postići četiri glavna cilja: "promicanje zajedničkih temeljnih vrijednosti – ljudskih prava, pravne države i demokracije, jačanje sigurnosti europskih građana, izgradnju humanije i povezanije Europe te jačanje suradnje i interakcije s drugim međunarodnim i europskim organizacijama i institucijama".

Rezolucije Vijeća Europe

I Parlamentarna skupština Vijeća Europe dala je svoj doprinos donoseći Rezoluciju broj 1096, u kojoj se objašnjava važnost rješavanja svih nasljeđa bivših komunističkih režima i daju smjernice kako osigurati da to "čišćenje" bude u skladu s državom koja ne krši ljudska prava, a s ciljem pomoći zemljama srednje i istočne Europe u procesu tranzicije iz bivših komunističkih režima u demokraciju te da im Vijeće Europe pomogne uspješno prevladavati svoju totalitarnu baštinu bez kršenja ljudskih prava. U Rezoluciji se također navodi kako se ne želi postići kažnjavanje ljudi za koje se pretpostavlja da su krivi jer je to zadaća pravosuđa, nego se želi zaštititi novonastala demokracija.

U Rezoluciji Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481, istaknuta je potreba međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima jer je utvrđen nizak stupanj javne svijesti o zločinima koji su počinjeni pod tim sustavom. Također je naglašeno kako zločini komunističkog režima nisu rezultat okolnosti, nego posljedica namjerne politike koja je masovno terorizirala i grubo kršila ljudska prava. Osuda je nužna jer su "nacistički i fašistički totalitarizam osuđeni na međunarodnoj razini, a totalitarni komunizam još nije osuđen ni s moralne perspektive", kako je navedeno u Rezoluciji.

Rezolucije Europskog parlamenta

Također, Europski parlament je "budući da, usprkos tome što su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, još uvijek postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura", izglasovao Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu u kojoj je istaknuto kako "niti jedno političko tijelo ili politička stranka nema monopol nad tumačenjem povijesti i takva tijela i stranke ne mogu tvrditi da su objektivni" te zato što se "sjećanja na tragičnu prošlost Europe moraju održati živim kako bi se odala počast žrtvama, osudili počinitelji i postavili temelji za pomirenje utemeljeno na istini i sjećanju". U njoj je uzeto u obzir dvostruko naslijeđe diktature koje nose zemlje istočne i srednje Europe te naglašena važnost održavanja uspomena živim jer bez istine i sjećanja nema pomirenja. Na kraju je zaključeno kako je upravo pomirenje cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih u komunističkom režimu.

Posljednja Rezolucija je iz 2019. i govori o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe. Europski parlament njome je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima, te podsjetio kako su "nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti". Pozvao je također "sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim".

Komunizam danas?

Ono što je prethodilo ovim rezolucijama i sustavnom osuđivanju komunističkog totalitarnog režima je ideološki obračun civilizirana svijeta i komunizma, odnosno zapadnih demokracija i Sovjetskog Saveza – hladni rat koji je obilježio veći dio 20. stoljeća. Bilo je to političko, vojno i gospodarsko natjecanje, ali je globalizacija "igrala" za Zapad. Povećala je povezanost među nacijama, širile su se informacije i ideje što je dovelo do mogućnosti razmjene mišljenja o komunizmu i, u konačnosti, osude.

Došlo je do sloma istočnog bloka i širenja demokratskih pokreta. Kapitalizam i demokracija postali su globalno dominantniji, ali i dalje postoje primjeri komunističkih vlada u nekim zemljama, kao i zemalja poput BiH u kojima je vatra komunizma davno ugašena, ali se vođe sustava i danas časte, a spomen na zloglasnu diktaturu itekako živi. Zato se treba prisjećati, što rezolucije ističu, kako bi povijest bila objektivna, režim osuđen, a novije generacije imale zdravije svjetonazore.