Piše: Željko Ivković

Stanko je rođen 1957., u Međugorju. Međutim, njegov otac Žarko dobio je posao električara na održavanju željeznice u Doboju te je njegova obitelj, kada je imao samo dvije godine, preselila u taj grad. Majka Darinka rođ. Soldo, koja je živa i ima 92 godine,bila je domaćica i većinu svoga vremena provodila uz Stanka i njegovog brata i sestru: Željka i Željku.

Stanko je osnovnu i srednju školu završio u Doboju, a strojarski fakultet u Sarajevu gdje je upoznao suprugu Ankicu Marković. S njom se vjenčao 1982. u crkvi Sv. Ante na Bistriku. Iduće godine dobili su sina Andreja, a potom četiri kćerke: Miju, Mateu, Doreu i Noru, koja je rođena nakon povratka iz izbjeglištva u Njemačkoj i Zagrebu.

U radnom vijeku obavljao je različite poslove ali se ističe 15-ak godina djelovanja u školama, a posebice u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu, kao profesor tehničkog odgoja i informatike.

Prvo troje djece darovalo mu je šestero unučadi, a, nažalost, za vrijeme pandemije koronavirusa, od upale pluća, izgubio je suprugu koja je bila više od 20 godina profesorica engleskog jezika, također u KŠC-u.

Starost - vrijeme za sebe i bližnje

Od 2022. je u mirovini te, iz sarajevskog naselja Hrasnica, odlazi ljeta provoditi u Međugorju, održavajući vinograd, uz ostale poslove na selu, te brinući se o majci. Zima mu obično prođe u obilascima djece i unučadi, dok je majka u Zagrebu kod brata.

Na početku razgovora nas je zanimalo što je za njega starost? "Starost je za mene blagoslovljeno vrijeme u kojem se čovjek posvećuje sebi, svojim najbližima i svemu onome što je propustio za vrijeme radnoga vijeka. Ona nije samo u umu i prate ju tjelesni pokazatelji", naglasio je Stanko te dodao da "često zaboravlja kako je želja za obaviti neki posao veća od tjelesnih mogućnosti".

"Čovjek nema više energije i snage koju je imao u mlađim danima. Prije sam mogao raditi čitav dan, pa i fizičke poslove, ali nakon noćnog odmora, ujutro sam se osjećao potpuno osvježen. Danas, i s daleko manjim aktivnostima, jutro ne donosi oporavak", kazao nam je ističući da ga je u životu izuzetno pogodila, život otežala i planove poremetila smrt supruge: "Skupa smo se radovali rastu i napredovanju naše djece i zajedno smo dočekali troje unučadi".

Afirmirati druženje generacija

Uputivši ga na poruku Svetoga Oca za ovogodišnji Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba na temu Ne napusti me u starosti (Ps 71,9) zanimalo nas je što misli zašto je papa Franjo baš taj psalam izabrao za ovogodišnji naslov svoje poruke?

"Mislim da je Sveti Otac želio ohrabriti starije da se ne brinu, jer i ako ih najbliži ostave Bog je uvijek s njima. Gospod, koji je bio s njima u svim životnim prigodama, nikada ih neće ostaviti. Ako nešto moraju pretrpjeti to će biti svrsishodno", kazao nam je Stanko napominjući kako tekst poruke ima i drugu stranu: "Potiče i one koji se odlučuju svoje stare ostaviti na brizi drugima da o tome razmisle". "Možda se neki i predomisle", dodao je te istaknuo kako oni koji se brinu o svojim starima uvijek nađu najbolju opciju za sve. "Za njih nema izlika", kazao je i podcrtao drugu krajnost: "Stariji pak, koji su prepušteni brizi drugih, naći će gotovo svi opravdanje za one koji su ih dali staračkim domovima".

Razgovarajući pak sa svojom generacijom i skupivši dojmove napomenuo je kako je njima najveći izazov ne pasti nekome na brigu. "Osjećaj da će biti nekome na teretu je najgori. Većina kaže 'ne daj Bože da padnem na brigu' i 'ja sam njima mijenjala pelene ne daj Bože da i oni meni'", kazao je i na pitanje kako se odnosi između baka, djedova i unuka mogu poboljšati kratko je odgovorio: druženjem.

"To je jedna od najučinkovitijih metoda jačanja veza između različitih generacija. Ako unučad odrasta bez bake i djeda oni će za njih biti kao stranci... Danas je u gradovima teško naći primjer gdje žive tri generacije, a u ruralnim dijelovima je to češće i veze su čvršće, emotivnije i otvorenije. U svakom slučaju djedovi i bake moraju biti u odgoju kako bi veze bile neraskidive. Ne moraju zajedno živjeti, ali se moraju često viđati", istaknuo je naglašavajući kako mudrost ne dolazi preko noći nego se skuplja čitav život.

Ispitati metode odgoja iz prošlosti

"Nije dobro odbaciti savjete iskusna čovjeka. Metode bake i djeda mogu biti zastarjele, ali i takve znaju biti učinkovite. Strpljivošću, blagom principijelnošću, smirenošću i razumijevanju sa sposobnošću slušanja mogu biti dragocjeno blago u odgoju unučadi gdje oni vide kako djed i baka imaju za njih vrijeme u svakom trenutku i da im pružaju svu svoju ljubav", kazao je te podcrtao kako "takvim životnim pristupom unuci znaju da se u njih mogu pouzdati i nerijetko im se povjeravaju bez obzira na problem kojim se pojavi".

"Mali znaci pažnje bude u djetetu osjećaj voljenosti i pripadnosti. Jedna moja baka je živjela u obitelji ujaka u Međugorju, a druga u obitelji strica u Tuzli. Kad bi se obično za raspust vidjeli vadile bi iz džepa četverokrake marame u kojima bi bile suhe smokve, kocke šećera, bombone ili naranče. To bi one čuvale za nas, za svoju unučad, a mi bismo pokazivali zadovoljstvo i radost pa makar i na kocki šećera jer smo osjećali njihovu ljubav i radost što nas vide", sjetio se Stanko svojih baka i dodao kako stari danas, posebice u vremenu iseljavanja čitavih obitelji, imaju dobru pastoralnu pomoć u svećenicima na terenu. Kako je zamijetio osim duhovne podrške, obilazaka, ispovijedi i bolesničkih pomazanja o tjelesnim potrebama se Crkva brine preko Caritasa i domova za stare.

Nije upoznao djedove

Nažalost, nije upoznao nijednog djeda, jer su obojica umrla prije nego se rodio, te nam nije ništa mogao reći o njima, ali je slušao lijepe priče. Kako je naglasio može se zaključiti kako su to bili vrijedni i pobožni ljudi. "Tatin otac Šimun je jedne zimske nedjelje, kada je palo 20-ak cm snijega što se ovdje ne pamti, jedini došao u međugorsku crkvu na svetu misu", sjetio se jedne anegdote, a mi smo počeli pričati o tome što učiniti sa starima kada dođu u situaciju da su sami.

"Najbitnije je pokazati da se osjećaju voljenima, a ne odbačenima. Pokazati im kako ih cijene i uvažavaju, poštuju, ako ništa drugo njihove godine. Stariji su sretni što mogu pomoći mladima, a u isto vrijeme jako su zabrinuti za njihovu budućnost u svijetu koji oni ostavljaju, a nisu ga mogli promijeniti nabolje", ustvrdio je pred kraj razgovora i dodao kako je rad u nastavi pomogao da premosti razliku u godinama sa svojim unucima.

"Kroz moje vrsne nastavnike i ljubav koji su nam pružali u radu i odnosu prema nama zavolio sam taj poziv. Kad mi se pružila prigoda to sam i postao. Kao nastavnik sam učenicima pokušavao pružiti ono što su nama pružili naši profesori. Ne možete dobro raditi ako nemate ljubavi prema toj djeci i tom poslu i ako nemate razumijevanja s problemima s kojima se oni susreću", kazao je na kraju objašnjavajući kako sve što je naučio u životu od starih pokušava prenijeti na svoj odnos s djecom i unucima.

Iz onoga što smo čuli u razgovoru vidljivo je kako je i uspio, dok se brine za staru majku, koju nije ostavio staračkom domu, redovito prima posjete djece s unučadima i u njegovoj kući nikada nije prazno ni dosadno. Kako nam je i sam posvijestio uvijek netko dolazi, uvijek je netko u posjetu, jer se Kordići u odnosu prema starima drže Isusovih riječi: ne čini drugomu ono što ne želiš da tebi učine.