Pokojna Ljubica je rođena 23. svibnja 1934. u Bosanskoj Posavini u selu Kornica, župa Čardak. Ponikla je iz brojne vjerničke obitelji oca Ive i majke Ane rođ. Šoljić. Odrastala je uz tri brata i tri sestre u izuzetno teškom ratnom i poratnom vremenu.

Zajednička jutarnja i večernja molitva u obitelji nije izostajala kao i nedjeljne mise. U takvoj sredini iznikla su dva duhovna zvanja ostvarena u Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi, pok. s. Milena i s. Sniježna Stjepandić. U tijeku Drugog svjetskog rata  Ljubica je započela osnovnu školu u Čardaku kod sestara Služavki Maloga Isusa. Svoje početno obrazovanje stekla je u sestarskoj školi što je znatno utjecalo na njezin daljnji odgoj.

S 21 godinu Ljubica je sklopila kršćanski brak s Jozom Patljkom u selu Gornji Kladari, župa Modriča. U skladnom braku bila je majka troje djece: Ivice, Markice i Marice. S puno ljubavi i brige školovala je djecu. Bila je vješta svakom poslu, a osobito šivanju i izradi ručnih  radova, vrlo talentirana, zlatnih ruku, uzorna majka, mudra i odmjerena žena, pažljiva i darežljiva.

Svakodnevno je molila i postila utorke i prve subote. Iz roditeljske kuće naslijedila je pobožnost Prvih petaka Presvetom Srcu Isusovu te pobožnost Prvih subota i mlade nedjelje. Vrijedno je spomenuti da je bila velika štovateljica Blaženih Drinskih mučenica. Sve dok je mogla neumorno je širila glas njihove svetosti. Voljela je svoju Posavinu u kojoj je živjela sve do ratne 1992. kada je njihov obiteljski život poremetio rat. Padom Bosanske Posavine morala je sa svojim suprugom Jozom ostaviti sve što su stekli i bježati. Smjestili su se kod sina Ivice i nevjeste Lucije u (Zagrebu) Brezovici i tu započeli novi život.

Kako iz Bosne nije ništa ponijela osim krunice i izlizanog molitvenika u ruci, te tuge u srcu, Ljubica je potražila zaposlenje u Njemačkoj. Zahvalivši  sestrama Kćeri Božje ljubavi, posebno s. Fides Šušak, zaposlila se u Munchenu u domu starih i nemoćnih osoba. U inozemstvo je otišla s 58 godina života, narušena zdravlja, bez stručne spreme i poznavanja jezika. Uz Božju pomoć i upornost uspjela je svladati jezik toliko da je mogla komunicirati na poslu. Teško se skrbeći uvijek je bila puna pouzdanja u Božju providnost, što ju je hrabrilo i davalo joj životnu nadu. U Munchenu je ostala četiri godine, bila je to mučna zarada, tvrda kora, ali blagoslovljena. Mukotrpno radeći i štedeći svaku marku uspjela je sa svojim mužem i uz pomoć sina Ivice, sagraditi obiteljsku kuću u Brezovici koju je jako voljela i u njoj je s mužem i sinom proživjela dugi niz godina.

Život joj je bio težak i mukotrpan, a ipak je doživjela visoku dob. Bila je ponosna na svojih petero unučadi i troje praunučadi. Voljela ih je i o njima rado pričala. Za sve je molila i činila žrtve da ih Bog čuva i vodi pravim putem.

Ipak, u dva mjeseca pokopala je muža i sina. Taj gubitak je u njoj ostavio ožiljak na srcu, posebno iznenadna smrt sina Markice. Od tada primjetno slabi. S vjerom je prigrlila gubitak i križ bolesti i nemoći. Njezin krevet, pogotovo kada više nije mogla na noge, postao je mjesto molitve za mnoge koji su joj se preporučivali u molitve. Što joj je više život išao svom zalasku, molitva i predanje Bogu sve više je ispunjalo njezinu dušu. Zagledana u Boga smrt je shvaćala kao sastavni dio života i prijelaz u život vječni. Nakon tromjesečne patnje njezina se svijeća ugasila u večernje sate, 9. studenoga.

Sprovodne obrede i misu zadušnicu u Brezovici, u utorak 16. studenoga, vodio je župnik vlč. Zvonimir Vuković uz koncelebraciju vlč. Andrije Kekić. Nazočiolo je mnogo rodbine i prijatelja, sina Ivice i kćeri Marice, nevjeste Lucije i unučadi, sestara Eme i s. Sniježne i desetak sestara Kćeri Božje ljubavi.

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!

Ž.I., s. S.S., KT