Martin Stjepanović rođen je 16. studenoga 1927. u selu Krepšić pokraj Brčkoga kao drugo od petero djece u skromnoj obitelji požrvovnih roditelja Mije i Ruže, rođ. Krnjić. Nakon nekoliko razreda osnovne škole, koju je pohađao u susjednom selu Lončarima, radio je na obiteljskom gospodarstvu te preuzeo dio brige oko mlađega brata Petra i tri sestre Kate i Mare (preminule 2014.) te Josipe.

Kad mu je bilo 10 godina ostao je bez majke, a otac je, uz teški fizički rad u poljoprivredi, preuzeo svu skrb oko podizanja djece u čemu mu je pomagala i baka Anica. Gledajući očev uzoran vjernički život ispunjen mukotrpnim radom i ruke svakodnevno sklopljene na molitvu, Martin je primio dar vjere koja ga je nosila cijeloga života.

Svake su nedjelje pješice išli na svetu misu u župnu crkvu Sv. Ante Pustinjaka u susjednom selu Gorice, gdje je primio sakramente krštenja, svete pričesti, potvrde i ženidbe.

Nakon Drugog svjetskoga rata u strahu od likvidacije i zarobljavanja od partizana skrivao se po okolnim šumama, ali je ipak bio zarobljen. Zajedno s ostalim zarobljenicima gonjen je pješice do Karlovca u kojem je bio nekoliko mjeseci u logoru. Nakon preživljavanja ratnih i poslijeratnih tortura bio je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu – teški fizički rad, tzv. „preodgoj“, koju je služio u Skopju i okolnim mjestima. Nakon odslužene kazne poslan je u JNA. Pred kraj vojnoga roka ponudili su mu članstvo u Savezu komunista Jugoslavije kako bi se mogao pridružiti profesionalnim vojnim formacijama JNA, što je on odbio jer se kosilo s njegovim uvjerenjima. Nije želio polagati zakletvu nikome osim Bogu, čak ni simolički kako su to od njega tražili. Zbog toga su se prema njemu ponašali neprijateljski te se svakodnevno bojao za život.

Nakon završetka vojnoga roka vratio se kući u vrijeme velike agrarne reforme kada je vladala glad i neimaština zbog visokih nameta kojima je država pritisnula seljake. Pod teretom siromaštva, ali pouzdajući se u Božju providnost, 2. siječnja 1950. sakrament ženidbe sklopio je sa sumještankom Katom rođ. Bijelonjić. Uz patnju i odricanje, rodili su 13 djece od kojih je šestero umrlo dok su još bili malii. Živuća tri sina i četiri kćeri (Janja, Anica, Anto, Ruža, Anđelko, Andrija i Milica) podarili su im 25 unučadi i 19 praunučadi. Uz svakodnevnu zajedničku molitvu i nedjeljnu svetu misu, svoju su djecu odgajali u vjeri, poštenju i čestitosti.

U rodnom Krepšiću radio je kao samouki, dobar i pouzdan stolar, pa je uvijek imao posla. Na taj je način, uz poljoprivredu i uzgoj životinja, osiguravao dodatnu zaradu za podizanje obitelji i školovanje djece. Sagradio je obiteljsku kuću s okolnim dvorišnim zgradama. Njegovu je obitelj poput mnogih 90-ih godina prošloga stoljeća zadesio rat. Bili su prinuđeni pobjeći sa svoga ognjišta u izbjeglištvo u Zagreb. U toj teškoj situaciji njegovi sinovi Anđelko i Andrija bili su uhićeni i odvedeni u logor. Mjesecima se nije znalo jesu li živi i gdje se nalaze. Martin i supruga Kata zavjetovali su se Gospi za svoje sinove. Svaki dan išli su na dvije svete mise, ujutro u Trnovčicu gdje su bili podstanari, a navečer pješice u Granešinu. Svim je srcem vjerovao i govorio da će sigurno biti spašeni. Svjedočio je drugima svoju duboku vjeru u Boga i povezanost s Gospom. Molitva krunice nije silazila s njihovih usta. Nakon šest mjeseci neizvjesnosti od poznanika su dobili informaciju da su Anđelko i Andrija živi te da su razmijenjeni. To se dogodilo nekoliko dana prije blagdana Male Gospe. Martin i Kata još su jednom posvjedočili snagu molitve i vjere.

Kada su im se sinovi oporavili od svih ratnih događaja sagradili su kuće u Sesvetskom Kraljevcu gdje su Martin i Kata proveli ostatak izbjeglištva. Povratak na rodnu grudu jedva su dočekali 2002. na Svijećnicu. Ponovno su izgradili porušenu kuću koja je bila sravnjena sa zemljom i obnovili dvorišnu zgradu. Počeli su opet uzgajati nešto životinja i obrađivati malo zemlje koliko su mogli s obzirom na godine. Nastavili su sudjelovati na nedjeljnim svetim misama, ali i kroz tjedan te na drugim župnim događanjima. Rado su primali župnika u svoj dom, a kada zbog starosti nisu više mogli ići do župne crkve redovito su se ispovijedali i primali euharistijskoga Isusa. Živjeli su sami sve do pred kraj Martinova života kada ih je u svoj dom u Vidovicama primila kći Milica. Bio je samozatajan i vrijedan čovjek, svirao je šargiju, zadnji put slaveći 90. rođendan.

   U nazočnosti svoje obitelji, brojne rodbine, prijatelja i poznanika pokopan je na krepšićkom groblju u utorak 5. studenoga. Misu zadušnicu u kapelici na groblju uz lijes pokojnika predvodio je njegov nećak, isusovac o. Mato Anić, ravnatelj i glavni urednik Radija Marije BiH. U propovijedi je istaknuo da je Martin bio čovjek sponatne vjere, uvijek blizu oltara, koja se ogledavala u načinu njegova života i u nošenju s nedaćama koje su ga zadesile. Uvijek je njegovao obiteljsko zajedništvo i zdravo domoljublje koje je prenio na svoje potomke. Bio je jednostavan čovjek pun mudrosti koja je skrivena u njemu. Misno slavlje pjesmom su uveličali Martinovi unuci s obiteljima. Sprovodne obrede predvodio je Marijan Mikičić, župnik župe Kraljice svete Krunice u zajedništvu s Antom Stjepanovićem, župnikom župe Marije majke Crkve u Garevcu.                                                                                                              

M. C./KT