Quo vadis, humanitas? naslov je novog dokumenta koji je 4. ožujka, kako prenosi Vatican News, objavila Međunarodna teološka komisija (International Theological Commission - ITC), nakon odobrenja pape Leona XIV., koje je dano 9. veljače.

Naslov obuhvaća temeljnu logiku i krajnju svrhu dokumenta: suočena s neviđenim tehnološkim napretkom, teologija nastoji ponuditi „teološki i pastoralni prijedlog“ koji, u svjetlu Evanđelja, ljudski život smatra „integralnim pozivom“ i uključuje „suodgovornost prema drugima i prema Bogu“.

Razmišljanje ITC-a utemeljeno je na pastoralnoj konstituciji Drugog vatikanskog koncila o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (Radost i nada), objavljenoj prije nešto više od 60 godina te slijedi tada izrečeni poziv na „otvoreni“ dijalog između Crkve i suvremenog svijeta kao i njezinu viziju „integralnog“ ljudskog bića, ukorijenjenog u jedinstvu tijela i duše, srca i savjesti, intelekta i volje.

I. Transhumanizam i posthumanizam

PRVO od četiri poglavlja teksta posvećeno je razvoju, a odlikuju ga dva pola: transhumanizam i posthumanizam. Transhumanizam obuhvaća želju da se, putem znanosti i tehnologije, konkretno poboljšaju životni uvjeti ljudi, prevladavajući njihova fizička i biološka ograničenja. Posthumanizam živi „san“ o stvarnoj zamjeni čovjeka, s naglaskom na kiborgu, hibridu koji briše granicu između čovjeka i stroja. Između ova dva pola leži kršćanska vjera, koja nas „potiče da tražimo sintezu“ ljudskih napetosti u Kristu, Sinu Božjem koji je postao čovjekom, koji je umro i uskrsnuo.

Digitalna tehnologija kao životni okoliš

Nakon kratkog pregleda odnosa između razvoja i tehnologije u najnovijim aktima učiteljstva – od pape Ivana XXIII. do pape Franje – dokument se posebno usredotočuje na digitalnu tehnologiju, u svjetlu razmišljanja Leona XIV. „Digitalna tehnologija“, naglašava, „više nije samo alat, nego predstavlja pravi životni okoliš“, jer strukturira ljudske aktivnosti i odnose. Zato je digitalno doba uvelo „novi horizont značenja“, a istovremeno promijenilo pojam „univerzalnog“, koji se danas odnosi na „ono što se dijeli u globalnoj povezanosti“, a ne na „zajedničku prirodu“.

Ekološki dug i samoća virtualnog

Slijedi nekoliko rizika: u sferi okoliša, širenje umjetnog svijeta vodi do gospodarstva temeljenog na neograničenom iskorištavanju resursa, u ime maksimalnog profita. „Tragična posljedica“ toga je ekološki dug između globalnog Sjevera i Juga; „divlja i nasilna“ urbanizacija; i zagađujuće ekstraktivne [iskorištavajuće] politike. U odnosima s drugima, digitalna revolucija može dovesti pojedince do osjećaja beznačajnosti i izgubljenosti u nekontroliranom i destabilizirajućem toku informacija, usred isključivo virtualnih kontakata, izvan vremena ili mjesta.

Rastuća moć umjetne inteligencije

Stoga se sve više pojavljuje moć umjetne inteligencije (UI), i u širem smislu i u specifičnijem smislu generativne UI (GenAI). Prva može brzo obraditi velike količine podataka, na način koji ljudi, tvrtke ili države ne mogu uvijek kontrolirati, što je čini nepouzdanom. Potonja, mnogo sveprisutnija, u budućnosti će moći zamijeniti različite aspekte ljudske inteligencije, i računalne i operativne, što će dovesti do dubokih i radikalnih posljedica. U takvom hiper-povezanom svijetu, kako se navodi u dokumentu, ekonomska, politička, društvena i vojna dinamika riskira postati „nekontrolirana i stoga neupravljiva“, s rastućim rizikom od „društvene kontrole i manipulacije“.

Gubitak neutralnosti u masovnim medijima

Komunikacija je također pogođena ovim scenarijem: iako naglašava prednosti tehnološkog i znanstvenog razvoja u ovom području, poput „aktivnog građanstva“, „izravnih i participativnih informacija“ i „neovisnih informacija“ – koje omogućuju, primjerice, izvještavanje o kršenjima ljudskih prava – ITC upozorava na „beskrajno tržište vijesti i osobnih podataka, koji nisu uvijek provjerljivi i često su manipulirani“. U biti, masovni mediji danas nisu „neutralni mediji“ i stoga njihov utjecaj na etiku i kulturu zahtijeva antropologiju.

„Infosfera“ i kriza zapadnih demokracija

U ovoj „infosferi“ pojedinci su sve nesigurniji u vlastiti identitet i zbog toga traže priznanje od drugih: priznanje koje se mora steći čak i „iskrivljavanjem stvarnosti“ ili isticanjem vlastitih prava „protiv drugoga“. To dovodi do društvenih sukoba koji često postaju sukobi identiteta.

To je ujedno i korijen „trajne krize u zapadnim demokracijama“, nedostatka svijesti o „rastućoj teškoći“ u prepoznavanju, na zajednički način, „onoga što nas ujedinjuje kao ljudska bića“.

Nadalje, kada se mišljenje homogenizira „lajkovima“, politička debata postaje „plemenska“, fragmentirana između visoko polariziranih skupina koje se upuštaju u „konfliktne i nasilne“ sukobe. U biti – naglašava ITC – nedostaje taj „društveni dijalog“ koji gradi konsenzus odozdo prema gore, na temelju „veza solidarnosti“.

Potraga za ravnotežom

Informacijska revolucija također mijenja način na koji percipiramo znanje, čiji bi se horizont mogao svesti samo na ono što umjetna inteligencija može obraditi. Principi filozofije, teologije ili etike stoga bi se mogli smatrati subjektivnim stvarima ili stvarima osobnog „ukusa“.

Isto bi se moglo dogoditi i s tjelesnošću: dok je, s jedne strane, napredak biotehnologije za zdravlje i dobrobit različitih populacija značajan, s druge strane dokument upozorava na širenje „kulta tijela“, posebno na Zapadu, gdje je težnja za „savršenom figurom, uvijek u formi, mladom i lijepom“ od najveće važnosti.

Ljudsko poboljšanje jednako je rizično: samo po sebi odnosi se na sve biomedicinske, genetske, farmakološke i kibernetičke tehnologije usmjerene na poboljšanje ljudskih sposobnosti. Ali ako se ovaj koncept shvati „bez ograničenja i opreza“, tada je žurno potrebno razmišljanje o potrebi za ravnotežom između „tehnički mogućeg i ljudski razumnog“.

Odnos između digitalne tehnologije i religije

Odnos između digitalne tehnologije i religije također se široko razmatra. I u ovom području postoje i pozitivni aspekti – poput lakoće pristupa znanju i informacijama – kao i negativni. To uključuje stvaranje na internetu „gigantskog 'religioznog tržišta' koje nudi izbor à la carte prema individualnim interesima“ ili čak određeni kršćanski komunikacijski stil koji se koristi na društvenim mrežama kako bi se „potaknule kontroverze, pa čak i uništio dobar ugled drugih“. Nadalje, u ovoj „metamorfozi u vjerovanju“, sama tehnologija na kraju služi kao „duhovni vodič i posrednik svetog“, a u ekstremnim slučajevima uključuje „virtualne blagoslove i egzorcizme i digitalni spiritualizam“. Također ne nedostaje oblika „neognosticizma“ koji, u ime čovječanstva oslobođenog svih ograničenja, zajednice i povijesti, religiju vide samo kao prepreku istraživanju i napretku.

II. Kultura anamneze i amnezija kulture

DRUGO poglavlje dokumenta usredotočuje se na integralni poziv: ljudsko iskustvo mora se razmatrati unutar konkretnih kategorija vremena, prostora i odnosa. Danas, kako objašnjava ITC, osjećaj povijesti je izgubljen, sve je svedeno na „samostalnu sadašnjost“, a „kultura anamneze“ ustupila je mjesto „kulturnoj amneziji“. Ne postoje žive tradicije, nego obrađeni podaci koji se u bilo kojem trenutku mogu prizvati s računala. Tehnologija sve čini suvremenim; ali „sadašnjost koja više ne poznaje prošlost nema budućnosti“ i nema nade. To može dovesti do „oblika revizionizma i poricanja“, kao i do „lažnih kultura“ (otpada, zidova, izolacije) ili „populizma“. Suočeno sa svim tim, Evanđelje se predstavlja kao „kontrakulturno“ iz dva razloga: zato što cijeni i promiče sve autentično ljudske dimenzije i zato što, u „horizontalnom ubrzanju“ koje povijest prolazi, Riječ nudi smisao – Isusa Krista, točku susreta između ljudskog vremena i Božje vječnosti.

Fenomen „urbanog doba“

Razmišljanje o prostoru jednako je široko, posebno suočeno s fenomenom „urbanog doba“, odnosno formiranjem metropolitanskih regija koje ujedinjuju središta i periferije u golemim prostorima, ne bez izazova, poput nedostatka bitnih usluga. Nadalje, globalna kultura i lakoća mobilnosti čine ljude „građanima svijeta“, ali i „nomadima“, koji lutaju anonimnim i uniformnim ne-mjestima poput zračnih luka i trgovačkih centara. „Dakle, gubi se lik hodočasnika“, naglašava dokument: to jest, oni koji, ne prekidajući vezu sa svojom domovinom, kreću odgovoriti na Božji poziv.

Razlika između granica i pragova

Globalni prostor ljude ne čini gostoljubivijima i otvorenijima prema drugima. Naprotiv, dovodi do „snažnih reakcija identiteta“, potiče „osjećaje invazije“ koji druge vide kao prijetnju i stvara granice gdje kršćani umjesto toga naziru „pragove“ ili „zone koje nas povezuju“ s drugima. Krist, doista, „otvara prostor naroda i pojedinaca“, čineći ga gostoljubivim mjestom, bez zidova i zatvaranja, u spasenjskoj sadašnjosti, na putu prema transcendentnoj budućnosti.

Odnosi kao prepreka homogenizirajućoj globalizaciji

Stoga, odnosi ili intersubjektivnost, shvaćeni kao ljudska pripadnost obitelji, narodu i tradiciji, kako naglašava dokument, oblikuju osobni identitet i predstavljaju „gotovo prepreku širenju homogenizirajuće globalizacije“. Obiteljska jedinica, zapravo, posebno u „jedinstvu muškarca i žene u plodnosti djece“, izražava „puninu i obećanje“ dara života. Slično tomu, narod pronalazi ispunjenje „u dijeljenju“ kulture i zemlje, suprotstavljajući se tako „kozmopolitskoj, anonimnoj i globaliziranoj“ viziji koja briše razlike i primarne identitete. Nasuprot tomu, jedinstvo u različitosti je načelo na koje se ITC poziva u ime „bratstva“ i „društvenog prijateljstva“. Ovaj kontekst uključuje i „Božji narod, Crkvu“, čiji je put utemeljen na vjeri i otvoren za različitosti za „veći ujedinjeni projekt“.

Siromašni nisu „kolateralna šteta“ tehnologije

Ovo drugo poglavlje također se usredotočuje na načelo općeg dobra, s pozivom financijskim institucijama da budu „pažljive prema realnom gospodarstvu, a ne prema logici profita“ te da zadrže etički pristup i solidarnost prema najranjivijima. To je također zato što „misterij križa“ skreće pozornost na perspektivu žrtava; stoga, bez pravde ili obzira prema najslabijima, ne može biti „ljudskog ispunjenja“ povijesti. U tom smislu, posebna točka u dokumentu također potiče na usmjeravanje pozornosti ka najsiromašnijima, koji zbog tehnološke moći riskiraju postati „kolateralna šteta“ koja će biti izbrisana „bez milosti“.

Beskonačno dostojanstvo i molitva

Integralni poziv ljudskog bića jest i poziv na ispunjenje u ljubavi: život svake osobe plod je „stvarateljske ljubavi Oca“, koji ju je volio prije nego što ju je i oblikovao. To znači da „svako ljudsko postojanje ima beskonačnu vrijednost samo po sebi“ i čovjek ne može biti podvrgnut nijednoj mjeri – političkoj, ekonomskoj ili društvenoj – koja umanjuje „njegovo beskonačno dostojanstvo“. Shvaćanje života kao dara također osigurava da se nitko ne osjeća „suvišnim“ u svijetu, jer svi su pozvani odgovoriti na plan koji je Bog zamislio za svoju djecu, koja mu se obraćaju u molitvi. Kao stav koji „kvalificira čovječanstvo“, molitva izražava čovječanstvo koje se povjerava izvan sebe, bez da se rastvara ili projicira.

Kultura ne-zvanja lišava mlade nade

Nažalost, danas se, posebno na Zapadu – napominje dokument – ​​potiče „kultura ne-zvanja“ koja mlade ljude lišava otvorenosti prema krajnjem smislu postojanja, kao i prema nadi. Budućnost se, dakle, svodi na izbor karijere, financijsku dobit i zadovoljavanje materijalnih potreba. Naprotiv, „kultura poziva“ je potrebnija nego ikad kako bi se omogućilo pravilno sazrijevanje identiteta pojedinaca i naroda.

III. Identitet sazrijeva u ljubavi

Identitet je tema TREĆEG poglavlja: „Nijedno ljudsko biće ne može biti sretno ako ne zna tko je“, navodi ITC; stoga svaka osoba mora preuzeti „zadatak“ postati ono što jest i preobraziti svijet prema Božjem planu. Nadalje, kao ljubljena djeca Gospodinova, ljudska bića razvijaju svoj identitet prije svega u ljubavi. Ali postoje i drugi čimbenici – kulturni, prirodni, društveni i vjerski – koji identitet čine posebno složenim. Zbog toga ga treba tražiti prije svega u srcu, „središtu osobe“, gdje se stvara jedinstvo i grade autentične veze, u pravom odnosu sa svijetom.

Tjelesnost i invaliditet

Za oblikovanje vlastitog identiteta potrebno je i „prihvatiti spolno tijelo, shvaćeno kao dar, a ne kao zatvor koji nas sprječava da budemo istinski svoji, ili kao biološki materijal koji treba modificirati“. U tom kontekstu, invaliditet također dobiva značajnu vrijednost. „Iako urođene invaliditete Bog nije izravno želio“, objašnjava dokument, potrebno je braniti beskonačno dostojanstvo svake osobe, prihvaćajući njezino „posebno stanje“, jer i ono „može biti prilika za dobrotu, mudrost i ljepotu“.

Odnosi među osobama i s kozmosom

Tekst jasno naglašava važnost međuljudskih odnosa, jer što ih osoba više „autentično“ doživljava, to više „svoj osobni identitet“ sazrijeva. Biti dar drugima tako postaje način na koji osoba odgovara na poziv „društvenog zajedništva“ koje se ostvaruje u „sposobnosti prihvaćanja drugih, uspostavljanja čvrstih veza“, temeljenih na dijalogu, slušanju i pravu biti svoji i drugačiji. Nudi se daljnje razmišljanje o odnosu između čovječanstva i kozmosa. Naglašava se kako se ne može svesti na puki „objekt“, niti se može „humanizirati“, kao što se posebno događa na Zapadu s kućnim ljubimcima. Umjesto toga, ljudska bića moraju preuzeti ulogu „odgovornih upravitelja“ Stvaranja, postajući agenti evolucije fizičkog svemira, „ali uvijek poštujući njegove zakone“.

IV. Polarne napetosti ljudskog identiteta

ČETVRTO i posljednje poglavlje dokumenta analizira dramatično stanje procesa ostvarivanja ljudskog identiteta, koji prolazi kroz različite „napetosti ili polaritete“, između materijalnog i duhovnog, muškog i ženskog, pojedinca i zajednice, konačnog i beskonačnog. Ove napetosti, objašnjava se, „ne treba tumačiti dualističkom logikom, nego kao 'jedinstvo dvoje'“ [polova] pokazujući tako „pravednu i nezamjenjivu vrijednost razlike“. Ovo je referenca na „trojstveni život“, odraz unutarnjih odnosa Presvetog Trojstva, zahvaljujući kojem odnos između dvoje nije zatvoren u sebe, niti jedno poništava drugo; umjesto toga, odnos između dvoje „otvara se ispunjenju u trećem“. Iznad svega, kroz polarne suprotnosti, „izvorni dar koji prethodi i uspostavlja ostaje netaknut“. „Savršeni sklad“ između trojstvenih osoba podsjeća na univerzalno bratstvo i najpotpunije se izražava u euharistiji, koja „obnavlja ljudske odnose i otvara ih zajedništvu“.

Muško i žensko su dar od Boga, a ne kontingentna varijabla

Dokument ističe dvije posebne točke u tom smislu: u napetosti između muškarca i žene naglašava da njihov identitet „nije kontingentna varijabla“ koja se može oblikovati neovisno o njenom „izvornom i trajnom“ značenju ili u sukobu s njim; niti je to „svojstvo kojim se subjektivno upravlja“. Naprotiv, taj identitet je dar od Boga. Slijedom toga, trenutna tendencija „nijekanja ili ignoriranja ove prirodne razlike“ postaje „opasan način brisanja pravog tjelesnog identiteta“ u korist „endogamnog samopromišljanja“. Međutim, iz teološke perspektive, napetost između muškarca i žene pronalazi svoju odgovarajuću perspektivu u pozivu na jedinstvo dvoga „s identičnim dostojanstvom“.

Podrijetlo ekološke krize

Druga točka odnosi se na polaritet između materijalnog i duhovnog: kada se izgubi „sklad“ između ove dvije dimenzije, sve stvari više nisu „znakovi većeg misterija“, nego se svode na „materijal kojim se može proizvoljno manipulirati isključivo radi profita“. I to je „u korijenu trenutne ekološke krize“, koja odjekuje i u odnosima među pojedincima i među narodima, u „širenju ljudskog sukoba“. Dakle, univerzalno bratstvo, „upisano u naše zajedničko podrijetlo“, više se ne priznaje; štoviše, ono se „stalno vrijeđa“. Međutim, s teološke perspektive, napetost između materijalnog i duhovnog pronalazi svoje „puno značenje“ u uskrsnuću: zahvaljujući njemu, ljudsko biće je spašeno do srži, u tijelu i duši.

Primjer Djevice Marije

Zaključno, Quo vadis, humanitas? jasno naglašava da se „budućnost čovječanstva ne odlučuje u bio-inženjerijskim laboratorijima, nego u sposobnosti snalaženja u napetostima sadašnjosti“, a da pritom čovjek ne izgubi osjećaj za granice i otvorenost prema otajstvu uskrslog Krista. Divan primjer za to je Blažena Djevica Marija: ona koja je slobodno prihvatila Božji dar postaje „paradigma“ potpuno ostvarenog ljudskog bića. Prava humanizacija, dakle, bit će dopuštanje da čovjeka „pobožanstvenjuje“ Ljubav koja „nam prethodi i čini nas protagonistima novog čovječanstva“.

KT