Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Anđelka je rođena i odrasla u Čačku u Srbiji, a posljednjih sedam godina Sarajevo smatra svojim domom. Oduvijek je bila posvećena radu s ljudima te je vjerovala kako svatko zaslužuje podršku i priliku za dostojanstven život. Tako je oblikovala i svoj profesionalni život pa je iskustvo gradila kroz rad u organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava, kulturnim programima i projektnim menadžmentom na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini. Posljednju godinu dio je tima Caritasa Bosne i Hercegovine gdje je svoju profesionalnu kompetenciju spojila s osobnim uvjerenjem da se dostojanstvo svakog čovjeka mora čuvati bez obzira na njegovu životnu situaciju, podrijetlo ili status.

Zaposlena je kao koordinatorica Socijalnog kutka (Social corner) u migrantskom kampu Ušivak, u općini Hadžići kod Sarajeva, u kome borave uglavnom obitelji.

Anđelkin dan započinje u prostoru koji je brižljivo osmišljen da bude sigurno, toplo i pristupačno mjesto za korisnike kampa svih uzrasta. Njezin posao je podjela kave i čaja, organizacija kreativnih radionica, suradnja s partnerskim organizacijama…

„Dan započinjem otvaranjem prostora koje Caritas vodi, neformalnim razgovorima uz kavu ili čaj s korisnicima jer upravo u toj opuštenoj atmosferi ljudi najlakše progovore o svojim potrebama, brigama ili nadama. Socijalni kutak je mjesto gdje se susrećemo, slušamo jedni druge i gradimo povjerenje. Tu se održavaju i kreativne radionice za sve generacije, od djece koja crtaju i istražuju kroz igru, do žena koje kroz rukotvorine pronalaze trenutke mira i prostor za izražavanje. Maloljetni korisnici najčešće slušaju glazbu, druže se ili odigraju partiju šaha“, priča nam Anđelka aktivnosti koje provodi tijekom dana u Ušivku, dodajući kako, ipak, svaki dan izgleda drukčije jer potrebe ljudi s kojima rade stalno se mijenjaju. „Upravo ta dinamika i osjećaj da Socijalni kutak mnogima postane mjesto odmora i mira“, kako ističe, „daje posebnu vrijednost našem radu“.

„Najveća zabluda je da su migranti 'drugi', opasni i potpuno različiti od nas. Ljudi imaju pravo na strah od nepoznatog, ali važno je znati da su ovo obične obitelji, majke, očevi, djeca i mladi ljudi koji žele sigurnost i šansu za život kakvu i mi želimo. Većina njih bježi od nasilja, rata, siromaštva i teži ka boljem životu“, objašnjava Caritasova djelatnica

A to je i najveći izazov posla kojim se bavi. Kako napominje, svakodnevno se susreće s neizvjesnošću te različitim traumama, gubitcima i strahovima koje korisnici kampa dijele s njima. „Kod žena je to često osjećaj odgovornosti za obitelj i djecu, uz brigu kako će preživjeti idući dan. Kod djece je izazov pružiti im normalnost u potpuno nenormalnim okolnostima. Jer njihov put do kampa često je obilježen kilometrima hoda po kiši, snijegu ili jakom suncu. Mnogi od njih danima su bez vode, hrane…“,  naglašava Matijević svjesna da ne može promijeniti njihovu prošlost, ali može ublažiti sadašnjost te kao nastojanje Caritasa ističe „želju da barem nakratko zaborave golgotu koju su prošli“.

Daju im tako siguran prostor te, s obzirom da su brojne žene na svom putu prošle niz stresnih situacija, iskusile nasilje, u kampu dobivaju emocionalnu podršku kao i mogućnost osnaživanja kroz edukacije i aktivnosti koje Caritas organizira.

Slično je i s malenima kojima je najvažniji osjećaj stabilnosti, rutina te prilika za učenje i igru, a sve to nudi Social corner.

„Obrazovanje je ključno jer djeci daje osjećaj kontinuiteta, pripadnosti i stvara radnu naviku. U suradnji s partnerima trudimo se omogućiti im osnovne obrazovne sadržaje, kreativne radionice i psihosocijalnu podršku. Ta je podrška jednako važna kao i formalno znanje jer djeci pomaže nositi se s traumama i naći načine za izražavanje svojih emocija.

Kada vidite dijete koje je do jučer bilo povučeno, a danas se smije i igra, shvatite koliko malo je potrebno da se probudi nada. Kada tek dođu u kamp, prilično su stidljivi, ali vrlo brzo se sprijateljimo. Ponekad sam tužna kada odu jer mi nedostaju moji mali prijatelji. Moram priznati da je na rastancima bilo i pomalo suza“, otkriva Anđelka kako njezin posao nije puko izvršavanje zadataka, nego obuhvaća cijelu osobu.

Premda problem u kome se nalaze na svakoga različito djeluje, jasno je da itekako pogađa i obitelj uopće. Kao najveći teret obitelji naša sugovornica ističe neizvjesnost. „U takvoj situaciji zajedništvo postaje i snaga i izazov. S jedne strane, članovi obitelji oslanjaju se jedni na druge, a s druge, dugotrajan stres može narušiti njihove odnose. Zato provodimo programe podrške koji pomažu očuvanju obiteljske dinamike – zajedničke radionice, aktivnosti za roditelje i djecu, savjetovanja i sigurne prostore za razgovor. Cilj nam je obiteljima vratiti osjećaj kontrole i stabilnosti, makar u malim segmentima“, objašnjava Anđelka.

^{Socijalni kutak mnogima postane mjestom odmora i mira}

Osim što mijenja živote korisnika kampa, njezin posao ju je i osobno preoblikovao. Priznaje kako ju je rad u kampu naučio zahvalnosti i izoštrio njezinu sposobnost empatije, tjerajući ju na rušenje vlastitih predrasuda.

„Najveća zabluda je da su migranti 'drugi', opasni i potpuno različiti od nas. Ljudi imaju pravo na strah od nepoznatog, ali važno je znati da su ovo obične obitelji, majke, očevi, djeca i mladi ljudi koji žele sigurnost i šansu za život kakvu i mi želimo. Većina njih bježi od nasilja, rata, siromaštva i teži ka boljem životu“, objašnjava Caritasova djelatnica ističući kako upoznajući te ljude, shvaća koliko su zapravo slični. „Dijelimo iste temeljne vrijednosti: ljubav prema obitelji, želju za mirom i sigurnošću“, kaže Anđelka koristeći prigodu kako bi „poručila svima neka otvore prostor empatiji, jer susret s drugim često otkrije koliko smo zapravo slični; rad s ljudima u pokretu svakodnevno me podsjeća na zahvalnost“.

Na to ju posebice podsjećaju konkretne ljudske priče koje pamti kao simbole borbe, ali i toga kako se treba nadati. Spominje nam tako priču o Mahi, djevojci iz Afrike koja je do Sarajeva stigla nakon tri mjeseca teškog putovanja preko mora, kopna i rijeka. Život joj je bio u opasnosti više puta, a kada je stigla u Sarajevo, dva dana je sama lutala gradom pokušavajući pronaći kamp Ušivak. Mlada, ali iznimno odlučna, san joj je bio da nastavi školovanje i jednog dana živi u Italiji. „Više puta pokušavala je otići 'na gejm' (game – engl. igra, termin kojim se označavaju pokušaji ilegalnog prelaska granica, op.a.), vraćala se umorna, razočarana i vidno iscrpljena, ali nikada nije gubila nadu. Na kraju nam se javila iz Rima s kratkom porukom da je stigla i da je dobro. Njezina upornost se isplatila i često je se sjetim“, dijeli s nama Anđelka.

Iako je Caritas Bosne i Hercegovine okvir njezina rada, Matijević tu misiju živi vrlo osobno. Poslanje Caritasa, ukorijenjeno na kršćanskim vrijednostima blizine čovjeku, za nju je praktično djelovanje. To znači pristupiti svakome s nježnošću i razumijevanjem. „U praksi to znači saslušati bez žurbe i bez osude, biti tu kada im treba riječ podrške ili samo miran prostor kako bi se osjećali sigurno. Nekad je dovoljno ponuditi šalicu čaja ili kave, porazgovarati, nasmiješiti se. Humanost živimo kroz svoj rad svakog dana, kroz ljudski pristup, pažnju i iskreno nastojanje da nekome bude makar malo lakše“, naglašava naša sugovornica na kraju šaljući poruku kako iza svakog životnog puta postoji priča i kako nitko ne bira roditi se u ratu i siromaštvu.

Zato Social corner Caritasa Bosne i Hercegovine u Ušivku nastoji biti mjestom susreta, topline i ljudskosti, ali njihov rad moguć je samo zahvaljujući solidarnosti zajednice jer „svaka empatična gesta čini razliku“.

„Ljudi kojima pomažemo nisu samo statistika, to su lica, imena, hrabri pojedinci koji vjeruju u bolju i svjetliju budućnost. Vjerujem kako nitko ne bi trebao suditi drugome dok ne provede barem jedan dan u njegovim cipelama. Tek kada čujemo priče ljudi, kada vidimo njihovu hrabrost i težinu puta koji su prošli, shvatimo koliko su predrasude površne i nepravedne. Ako bih ikakvu poruku željela prenijeti, to je da je svaki čovjek vrijedan pažnje i podrške“, veli na kraju naša sugovornica zaključujući kako „humanost nije luksuz, nego naša zajednička odgovornost“.