Piše: Dražen Kustura

Iako se o životu najpoznatije zagovornice najsiromašnijih od siromašnih gotovo sve zna, ipak vrijedi podsjetiti na najvažnije nadnevke iz njezina života. Rođena je u Skopju 26. kolovoza 1910. u pobožnoj albanskoj katoličkoj obitelji. Roditelji su joj dali ime Agnes Gonxha Bojaxhiu. Već s 18 godina odlučila se za redovnički život te joj je želja bila poći u Indiju u misije. Upravo će ta dalekoazijska zemlja biti mjesto njezina djelovanja gdje je 1950. osnovala redovničku zajednicu Misionarke ljubavi koja je vremenom porasla te broji oko 5 000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta. Sama Majka Terezija je više od 45 godina služila siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Preminula je u Kalkuti 5. rujna 1997. Blaženom ju je proglasio sv. Ivan Pavao II. u listopadu 2003., a sveticom papa Franjo dan uoči 19. godišnjice njezine smrti, 4. rujna, na misi kojoj je na Trgu Svetog Petra u Rimu nazočilo oko 100 000 vjernika.

Glas protiv pobačaja

Od mnogobrojnih nagrada i priznanja koja je za svoga života dobila svakako se posebno ističe Nobelova nagrada za mir iz 1979. Ista joj je uručena 11. prosinca te godine na svečanoj ceremoniji u Oslu. Tom prigodom održala je poduži govor, a u njegovo središte stavila je temu pobačaja. Četiri desetljeća od toga njezina nastupa čini se da se ništa bitnije u svijetu nije promijenilo te kako su njezine riječi i dalje itekako aktualne. Tada je okupljenim uzvanicima poručila kako je abortus najveći neprijatelj mira. „Najveći rušitelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kada jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? I u Svetom pismu piše: 'Čak i kada bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, Ja ga neću zaboraviti.' Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi“, poručila je tada buduća svetica te dodala: „Za mene su narodi koji su legalizirali abortus najjadniji narodi. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno dijete – i dijete mora umrijeti.“

Vapaj za nerođene

Zatim je uputila snažan vapaj moćnicima svijeta da nešto poduzmu po tome pitanju. Tada im je kazala: „Ja vas ovdje molim u ime malih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisustvo Isusa u njemu! Kada je Marija Elizabeti došla u posjet, dijete je u istom trenu u krilu svoje majke počelo poskakivati od radosti, kada je Marija ušla u kuću. Nerođeni se obradovao. Zbog toga obećajmo si ovdje da ćemo spasiti svakog nerođenog. Dajte svakom djetetu priliku da voli i bude voljeno. Pokušavajmo se usvajanjem boriti protiv abortusa. S Božjom milošću uspjet ćemo. Bog je blagoslovio naš rad. Mi smo spasili tisuće djece, oni su pronašli svoj dom, u kojem su voljeni, u kojem su željeni, u koji su donijeli radost. Zbog toga danas od vas zahtijevam i pozivam vas veličanstva, ekscelencije, moje dame i gospodo, svi vi, koji ste došli iz različitih zemalja svijeta - pomolite se da imamo hrabrosti zaštiti nerođeni život. Ovdje, u Norveškoj imamo šansu da se za to založimo.“

Što dalje?

Četiri desetljeća nakon govora Sv. Majke Terezije čini se kako se u svijetu ništa bitno nije promijenilo te kako i dalje dominira „kultura smrti“. Diljem planeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini, porazni su podaci o broju pobačene djece. Početkom 2019. u pojedinim medijima pojavila se informacija kako se u BiH svaki dan obavi više od 15 abortusa. Tragom toga sredstva društvenog priopćavanja objavila su kako se u Federaciji godišnje izvrši oko 3 500 pobačaja, a u Republici Srpskoj oko 2 000. Prednjače veći gradovi poput: Sarajeva, Banja Luke, Tuzle, Mostara i Zenice... No, s obzirom na postojanje velikog broja privatnih ordinacija koje rade ove zahvate taj broj je sigurno i puno veći. Podsjećanja radi aktualni zakon dopušta pobačaj do 10. tjedna trudnoće, u iznimnim slučajevima i do 20. tjedna o čemu odlučuje komisija. Posebno je porazno što se sve veći broj maloljetnica odlučuje na pobačaj jer je došlo do neželjene trudnoće.

Stoga, ne preostaje ništa drugo nego raditi na vlastitom preobraćenju srca i odgoju za odgovornost. Najizvrsnije sredstvo u borbi protiv abortusa je svjedočanstvo sretnoga i ispunjenoga života jer ne treba nikada zaboraviti kako ni Isus nikada nije osuđivao grešnika/cu nego uvijek i jedino grijeh. No, da bi došlo do promjene mentaliteta „od kulture smrti“ do „kulture života“ potreban je ustrajan rad s mladim naraštajima koji će istinski shvatiti važnost i dostojanstvo svakoga živoga bića jer se samo tako može očekivati i Božji blagoslov.

Dok se to ne ostvari govor svetice iz Kalkute izrečen prije 40 godine može biti polazište i poticaj za razmišljanje o istinskim vrijednostima, među kojima je jedna od prvotnih upravo život.