sub, 22. srpnja 2017. 09:13 Sarajevo
Neki ljudi jednostavno svojom pojavom obilježe jedno razdoblje nekog mikro ili makro podneblja. Među takve zasigurno spada i don Luka Brković, dugogodišnji župnik u sarajevskoj župi Marijin Dvor.
Piše: Josip Vajdner
O don Luki u Sarajevu ne treba trošiti riječi. Nema tko ga ne poznaje i nema koga on ne zna. Premda nije rođeni Sarajlija, toliko je godina u ovom gradu da je u njegovu slučaju nastupila „zastara“ i ne može ga se nikako drugačije tretirati nego kao „domaćega“. Poglavito što je on to svoje „domaćinstvo“ dokazao nebrojeno mnogo puta i na nebrojeno mnogo načina. Djelić toga mogu posvjedočiti brojni studenti, muškarci i žene koji su tražili posao te ljudi u potrebi iz različitih krajeva i svakovrsnih životnih prefiksa. Njegov zlatni svećenički jubilej bio je povod zamoliti ga da s nama podijeli dio svoga životnoga iskustva i prijeđenoga puta.
Svoju životnu priču započeo je od rodnoga Rostova gdje je na svijet došao 14. veljače 1940. kao deseto od sveukupno 13 djece roditelja Ive i Ruže rođ. Marinčić.
Preko školovanja u Bugojnu i sjemeništa u Dubrovniku dospio je u đakovačku bogosloviju, da bi u Strossmayerovu gradu bio zaređen za svećenika 1967.
Prva služba u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bila je ona župnog vikara u župi Morančani kod Tuzle da bi odatle 1970. došao na Marijin Dvor u Sarajevu za kapelana. Tu je ostao dvije godine te ga je biskup pozvao da budem ekonom u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, koje je trebalo obnavljati.

U međuvremenu je upisao studij sociologije i filozofije na sarajevskom Sveučilištu, pri čemu mu je pomogao uvaženi profesor Esad Ćimić.
Zatim je 1981. upisao pa potom i magistrirao na studiju Humanizacija među spolovima i odgovorno roditeljstvo.
Također, 1978. otišao iz bogoslovije i jednu godinu proveo na službi u Rankovićima, a onda dobio namještenje u Solakovoj Kuli. Tamo je otkrio 17 stoljeća staru baziliku, napravio crkvicu koju su ljudi generacijama željeli i tu ostao 6-7 godina. Potom je župnikovao u Čajdrašu kod Zenice i kad je došla 1991., u kolovozu je postao župnik župe Sv. Josipa na Marijin Dvoru gdje je dočekao i svoj zlatomisnički jubilej, tako da je u Sarajevu ukupno 33 godine.

U glavnom gradu dočekao je i rat, a ratnih priča mogao bi ispričati nebrojeno mnogo, no kaže kako su i u to „ludo doba“ nastojali svakodnevicu ublažiti vicevima, šalama i pjesmom.
Iz svoje župničke službe ostat će upamćen i po tome što je puno pomagao studentima, a i krstio puno odraslih kojima ime na prvu ne odaje da bi uopće mogli biti katolici.
Osim duhovne, poslije rata, vodio je i materijalnu obnovu župe i župne crkve koja danas sja u najboljem svjetlu.
Na kraju spominje kako je ovih 50 godina svećeništva prošlo tako brzo i da bi volio da ga ljudi pamte kako je bio normalan čovjek. „Trudio sam se uvijek da najprije postignem tu titulu – najveću što se može postići: da svećenik bude čovjek, da me pamte po ljudstvu, da sam uvijek bio dostupan, pristupan, da sam napravio ono što sam mogao napraviti uvijek i svima bez obzira o komu je riječ“, podijelio je s nama don Luka.