Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

U Baketarićevoj priči „spes“ nije samo naziv njegove privatne prakse, nego i osnovna nit koja povezuje njegov životni put, posvećenost poslu i vjeru da se iza oblaka krije sunce, što svakodnevno pokazuje svojim radom.

„Na čudan način je došlo do toga da sam ovdje gdje sam sad. Sarajevo je glavni grad moje domovine ali moji roditelji žive vani te sam i ja sam trebao poći za njima. Međutim, u zadnji tren sam odlučio ostati ovdje. Bila je to nagla odluka koja je urodila plodom“, započeo je Baketarić svoju priču.

On je gimnazijalac rodom iz Rame, koji je svoje raspuste provodio radeći kod rodice u njezinoj privatnoj poliklinici u Münchenu i tada se, kako je kazao, zaljubio u fizioterapiju. „Jednom prigodom išao sam s njom u kućni posjet kod neurološkog pacijenta. Vidio sam osobu kojoj se više ne može pomoći i koja je bila pri kraju svoga života. Tad sam počeo propitkivati zašto i kako mu se ne može pomoći. To me je zainteresiralo i od tog trenutka nadalje samo sam o fizioterapiji razmišljao“, ispričao nam je Baketarić.

Nadalje je ispripovijedao kako je zatim upisao studij fizioterapije u Mostaru i već se na prvoj godini zaposlio u jednom privatnom rehabilitacijskom centru. Paralelno je radio i studirao pet godina, te završavao brojne edukacije koje su, kako je objasnio, zapravo manualne tehnike nadogradnje koje podrazumijevaju različit pristup i vježbe u kontekstu tehnika koje se rukama izvode. Međutim, primijetio je kako mu ne odgovara nijedan već postavljeni obrazac te je počeo polako, ali sigurno razvijati, ne svoju metodu, nego individualni pristup koji je detaljan i istražuje zašto je do nečega došlo.

„Najbitnije je naglasiti da nije pitanje do čega je došlo, nego zbog čega je do toga došlo. Tako sam razvijao tehniku i već se na fakultetu stvorila priča o našem individualnom pristupu. Asistent po asistent se zapošljavao skupa sa mnom i onda smo vodili jedan cijeli neurološki odjel za rehabilitaciju. Nakon toga dolazi ideja Sarajeva i moj cijeli tim se seli sa mnom“, ispričao je Ivan.

Privatna praksa Spes službeno je s radom započela u siječnju 2024. kao vrsta neke postrehabilitacijske ustanove u koju se dolazi nakon specijalističke obrade obavljene u bolnici, odnosno nakon akutne faze, a kako bi se otklonile poteškoće u hodu, pokretima ekstremiteta ili uopće smanjili bolovi. Okuplja osam djelatnika, odnosno šest stalno zaposlenih, jednog vanjskog suradnika i jednog studenta koji će po završetku prakse postati dio tima. Cilj je, kako je rekao, imati rehabilitacijski tim koji bi se, uz fizioterapeute i psihologa, sastojao i od logopeda. „Najviše trenutno radimo s neurološkim dijagnozama – moždani udar, multipla skleroza i slično. Tretiramo i ortopedska oboljenja poput degeneracije diskova, bolova u leđima…, a što se tiče djece, različita su oboljenja, od Down sindroma pa dalje. Većinom neurološke dijagnoze i ono što je vezano za oštećenje živaca“, objasnio je Baketarić dodajući kako rade i manualnu masažu, ali kako su vježbe glavne te su manualne tehnike tu više kako bi osigurali da pacijent vježba bez bola ili da mu da mogućnost vježbanja uopće.  

U Spesu je broj pacijenata ograničen zbog individualnog rada te jedan terapeut u osam sati rada može primiti osam pacijenata. To je do 60 stalnih rehabilitacija, a navečer postoje i rehabilitacijske skupine koje čine pacijenti koji nakon prvotnog tretmana trebaju nastaviti vježbati.

A njegovo ime Spes nije tek tako. Naime, kako nam je direktor ispričao, na ideju je došao u razgovoru s bratom, franjevcem Bosne Srebrene Antonijem Baketarićem koji ga je upitao što je ono što najviše pruža, daje ljudima. Nakon njegova odgovora „nada“, naziv prakse bio je jasan.

„Kad netko napravi taj prvi pokret, a vi ste se skupa s tom osobom trudili mjesec, dva, tri da se dobije čak i centimetar pokreta – to je slavlje kao da je čovjek maraton istrčao jer najteže je dobiti taj prvi centimetar. I tada ne pripisuješ sebi zasluge, ali si itekako dio toga jer pomogneš toj osobi da joj se život promijeni na bolje. Ja sam instruktor vožnje, a drugi netko vozi“, objasnio je ovaj magistar fizioterapije

Kako je Ivanova inspiracija za ovaj poziv došla iz srca i iz želje da pomogne ljudima i ohrabri ih, čak i u najtežim situacijama, tako i Spes nije samo mjesto za rehabilitaciju, nego i simbol nade i zajedništva. Baketarić je istaknuo kako se ne eksponira previše, poštujući privatnost pacijenata i razumijevajući teške emocionalne procese kroz koje prolaze. Cilj prakse nije samo fizičko poboljšanje, nego i emocionalna podrška i povezanost s pacijentima kao prijateljima. „Ono što pacijenti uvijek ističu i što je meni najdraže čuti je da timski radimo, da smo svi posvećeni, da se lijepo osjećaju i da im je ugodan ambijent. Svaka klinika ima svoju klijentelu i siguran sam da svatko pod ovim svodom ima svoju sferu u kojoj radi i svoje klijente. Ne mislim da smo mi po nečemu posebni u odnosu na druge klinike, ali bih rekao kako se trudimo biti posebni s pacijentima, da im budemo prijatelji u ovom cijelom razdoblju procesa rehabilitacije i da njihove probleme međusobno podijelimo“, ispripovjedio je Ivan.

Priznao je zatim kako je u početku na njega emotivno djelovalo vidjeti osobu, posebice dijete, s nemogućnošću hodanja i u drugim sličnim stanjima, te da je odlučio odvojiti privatno i poslovno. Međutim, kako je kazao, „ne možete ostati imuni“. „Kad netko napravi taj prvi pokret, a vi ste se skupa s tom osobom trudili mjesec, dva, tri da se dobije čak i centimetar pokreta – to je slavlje kao da je čovjek maraton istrčao jer najteže je dobiti taj prvi centimetar. I tada ne pripisuješ sebi zasluge, ali si itekako dio toga jer pomogneš toj osobi da joj se život promijeni na bolje. Ja sam instruktor vožnje, a drugi netko vozi“, objasnio je ovaj magistar fizioterapije te otkrio kako tada shvaća što je sreća.

A kako bi vlastitim životima posvjedočili pacijenti Spesa, sreća je u Šeoninoj 5, u okviru samostanskog kompleksa sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, nekoliko metara od središnje sarajevske prometnice. Prostor je i blagoslovljen na Mali Uskrs, 7. travnja, nakon misnog slavlja koje je predvodio fra Antonio.

„Htio sam blagosloviti centar jer je to nama katolicima uobičajeno. Vjerujem da kad svetom vodom 'prođeš'… nema mjesta za loše. Od djetinjstva sam vjernik i vjerujem u dobro. Vjerujem u Boga i u to da nas on pazi, usmjerava, daje nam put. Međutim, moja je vjera postala čvrsta kad sam je 'vidio' vlastitim očima u trenutcima kad ljudi prohodaju te prvo kažu: 'Bože moj, hvala ti', pogledaju gore, prekriže se ili otklanjaju, bio sam u različitim situacijama. I taj moment zahvale jer to nije moje – 'Ti si mi dao milost', i kad vidiš da takva osoba koja je u goroj situaciji od tebe ima potrebu zahvaliti i priznati 'to nije moje, to je tvoje', tu ti naraste vjera“, pojasnio je Baketarić u čijoj se praksi ponekad mogu čuti i duhovne pjesme koje mu „daju mir“.

Vjeruje kako je cijeli njegov put povezan s Bogom. Posvjedočio je kako je dobivao sjajne ponude za posao u Švicarskoj, Švedskoj, a i posao u Münchenu ga je čekao, ali se ipak odlučio za Sarajevo uz osjećaj da će ipak više postići u svojoj zemlji, nego u inozemstvu. I nije se pokajao jer „netko veći od mene mi je dao tu milost da se nalazim ovdje gdje sam, imam predivan kolektiv, ljude koji su zadovoljni i gdje sam ja sretan“, zaključio je priču o Spesu, ustanovi koja nije samo za rehabilitaciju tijela, nego njeguje i duh te pruža priliku za novi početak.