Svilaj

Spomen na Juru Radmana


U spomen na Juru Radmana, mladića koji je u vrijeme komunističkog režima 1946. godine strijeljan u 22. godini života, obilježava se i ove godine obljetnica mučeničke smrti u njegovoj rodnoj župi Imena Marijina u Svilaju, kod Odžaka.

Program u subotu, 7. srpnja započinje u 19 sati u Mjesnom domu u Donjem Svilaju tribinom i predstavljanjem knjige o Juri Radmanu. U nedjelju, 8. srpnja s početkom u 11 sati u župnoj crkvi euharistijsko slavlje predvodi vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić.

U povodu tog sjećanja podsjećamo na naš tekst o pobožnom i tragično stradalom mladiću.

Poraće Drugog svjetskog rata mnoge je obitelji u Bosanskoj Posavini zavilo u crno. O tom je vremenu posvjedočio i pokojni fra Bono Ravlić koji je neposredno poslije rata bio župnik u Potočanima. Među zapisima u njegovoj knjizi Svjetlo u tami, sjećanju na to kataklizmičko vrijeme i njegovo robijanje (1946. – 1949.), piše kako je tragedija bila u tome što je u samo 42 dana poginulo, prema crkvenim matičnim knjigama, više od 4 000 uglavnom mlađega svijeta. Među ubijenima u to doba bio je i 22-godišnji mladić Juro Radman iz Gornjeg Svilaja kod Odžaka. Njegovu nam je priču pomogao ispričati fra Marijan Karaula koji je prošle godine na akademiji u povodu 70. obljetnice Radmanove smrti predstavio opsežan rad o Radmanu, čije podatke i mi koristimo.

Juro postaje fra Marko

Juro je rođen 22. travnja 1925.  u Svilaju od roditelja Marka (1905. – 1945.) i Marije rođ. Vucić (1905. - 1995.). Bio je najstarije od 10-oro djece – imao je šestoricu braće: Ilija, Stjepan, Božo, Mato, Anto i Niko te tri sestre: Manda, Anđa i Jela. Na kraju rata ubijeni su mu otac i najstariji brat Ilija, a Jela je umrla 1942. u dobi od dvije godine.

„U rodnom je selu Juro završio osnovnu školu i, prema vlastitu iskazu, bio dobar đak. Potom je otišao u Visoko gdje je boraveći u Sjemeništu pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju. U Kraljevoj Sutjesci je 2. kolovoza 1945. obukao franjevački habit, uzeo redovničko ime fra Marko (kako mu se zvao pokojni otac) i započeo godinu redovničkog novicijata. Novicijat je toga dana započelo ukupno 14 kandidata za franjevački red u Bosanskoj franjevačkoj provinciji“, napisao je fra Marijan navevši kako je fra Marko iz novicijata otpušten 5. siječnja 1946. Naime, već prvih mjeseci u Kraljevoj Sutjesci kod njega su se počeli javljati neki zdravstveni problemi koji su, tumačilo se u početku, najvjerojatnije bili posljedica teških ratnih prilika koje je proživio.

Njegov odgojitelj u novicijatu fra Paškal Vešara, osim bolesti, o razlozima zbog kojih ga je uprava Provincije otpustila, „zrelo stvar pred Bogom promislivši svjesni svoje odgovornosti“, 30. siječnja, prema podacima iz Arhiva Franjevačkog novicijata Bosne Srebrene, piše i ovo: „U tijeku rata fra Marko je izgubio svoga oca i više članova (16) svoje obitelji. Kod kuće je ostala majka s nejakom djecom. U pismima majka se žalila na svoj preteški položaj i pozivala fra Marka da napusti Red i da se vrati kući u pomoć. I on se na to odlučio… Dana 25. siječnja 1946. oprostivši se lijepo i srdačno sa svom braćom u novicijatu i sa svim poštovanim ocima u samostanu Jure Radman je napustio ovu redovničku kuću.“

Pod prismotrom
Fra Bono Ravlić dobro je i dugo poznavao Juru te u svojoj knjizi o njemu posvjedočio kao o muškarcu srednjeg stasa, dobro razvijenom, nabijenom snagom i voljom. „Juro je dolazio k meni iz Svilaja u Potočane, a često sam ga nalazio samoga u crkvi utonulog u molitvu tražeći u tuzi pomoć i milost od Gospodina za svoj ispaćeni narod, posebno ljude Posavine koji su se nalazili u bezizlaznom položaju. Razgovarali smo o svemu i svačemu, ali razgovor bi se uvijek vraćao na rat, na tragediju toga kraja. Juro, iako od mene mlađi nekih 10-ak godina, u raščlambama političke i društvene stvarnosti bio je istančaniji, a u sudovima o budućnosti Hrvata, a posebno onih u Posavini, vedriji i pun nade. Duboko uronjen u misterij svijeta i u nazočnost Boga u njemu, Juro je sagledavao i proricao kraj patnji hrvatskog čovjeka, a time i pobjedu dobra nad zlom. Nije se trsio zaći i među ljude i s njima razgovarati i tješiti ih. Naravno, da je kao takav bio pod prismotrom doušnika i udbaša koji su i u misnim sastancima gledali urotnike protiv komunističke vlasti kao i u susretima pojedinaca tajne dogovore i izmjene vijesti o kretanjima odmetnika“, zabilježio je fra Bono u svojoj knjizi.

Fra Marijan navodi kako je u kaotičnim prilikama i uzavreloj atmosferi oko ušća rijeke Bosne u Savu Juro odmah po dolasku rodnoj kući, tvrdi to u svojem iskazu od 21. ožujka 1990. i umirovljeni odvjetnik dr. Marijan Jukić, „bio bijela vrana u svom selu i trn u oku Ozni“. „Uskoro je bio osumnjičen da je u vezi sa skupinom odmetnika koji su se u to doba skrivali u obližnjoj planini Vučjaku i održali se sve do polovine 1947. kada su konačno pohvatani i uništeni. Da bi otklonio od sebe tu sumnju, od Jure se tražilo da radi za Oznu i da se u najvećoj mjeri angažira u radu s omladinom. Budući da u svemu tome nije htio sudjelovati u mjeri koju je Ozna od njega tražila, došlo je do krivičnog postupka protiv skupine ovdašnjih Hrvata kojoj je na čelu bio Ivan Grgić iz Potočana, a u njoj su još bili: Jure Radman i Blaž Gudelj iz Gornjeg Svilaja te Delimir Odić iz Odžaka i Ivka Pavlović iz Vrbovca“, podaci su dr. Jukića.

Dva uhićenja

Juro je uhićivan dva puta i oba puta je pomalo nejasno mjesto i vrijeme njegova uhićenja i odvođenja u zatvor. Dok rodbina ne zna gdje je i kada prvi put uhićen, dr. Jukić tvrdi da je uhićen krajem svibnja 1946. te da je samo nekoliko dana prije hapšenja bio kod njega u Zagrebu i tražio savjet što da radi. On mu je savjetovao da se ne vraća kući nego da odmah otputuje u Istru i nastoji se prebaciti u Italiju. Juro je prihvatio njegov savjet, ali se ipak vratio kući u Svilaj gdje je uskoro bio uhićen i uspio prve noći pobjeći iz zatvora u Bosanskom Brodu. I drugo uhićenje nije prošlo bez nejasnoća – rodbina kaže da je na svetkovinu Tijelova uhvaćen u Velikoj Kopanici, a, s druge pak strane, fra Bono Ravlić piše da je uhićen nekoliko dana prije njegova hapšenja, na samom početku mjeseca kolovoza 1946. dok se molio u crkvi (ne piše u kojoj crkvi).

Majka ga je dvaput posjetila u zatvoru u Zenici. Prvi put ga je uspjela vidjeti i poslije ispričala kako su mu ruke bile straga vezane bodljikavom žicom, a uho natečeno i plavo. Drugi put joj stražar nije dozvolio vidjeti sina.

Suđenje i streljanje

Suđenje skupini Hrvata iz odžačkog kraja na čelu s Ivanom Grgićem, a u kojoj je bio i Juro Radman, održano je, navodi se, 16. rujna 1946. i sve njih je Vojni sud III. divizije Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ-a) proglasio krivim „zbog djela iz čl. 3 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države“. A Vrhovni sud Jugoslavenske armije je 12. listopada 1946. ponovno razmotrio predmet po krivici optuženih te riješio da se žalbe optuženih i javnog tužitelja ne uvažavaju, a potvrđena je prvostupanjska presuda Vojnog suda. Prema njoj je Radman osuđen na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak političkih i građanskih prava, a u presudi je povezan s ustaškim odmetnicima kao njihov kurir. Juro je negirao optužbe te poslao molbu za pomilovanje koja je odbijena te je strijeljan 16. prosinca 1946. u Zenici.

Na zidu ćelije zatvora u kojem je i mučen svojom je krvlju nacrtao veliki znak križa, a ispod križa napisao: Ovdje je strijeljan za Boga i Hrvatsku Juro Radman, bogoslov iz Svilaja (Odžak). Ni danas mu se ne zna za grob, a iz njegova pisma pred smrt upućena majci da se iščitati njegova duboka vjera, praštanje zločincima, spremnost podnijeti nevinu žrtvu i iskonska dobrota. Ostalo je i sjećanje na Juru – on je, kaže fra Marijan, autentičan simbol teškog stradanja ljudi posavskog kraja i župe Svilaj u poraću II. svjetskog rata.

„Jurina smrt je, kako svjedoči njegovo pismo majci, doista posebna smrt. Smrt s puno elemenata jedne vjerničke i svetačke mučeničke smrti. On umire svjestan da umire i za što umire, svjestan da nedužan umire a ipak svima oprašta, čak i onima koji ga ubijaju. I ne samo to! On, u tom vrlo potresnom svom pismu koje je napisao majci neposredno pred svoju smrt, moli svoju majku da nikoga ne okrivljuje za njegovu smrt… U tome neodoljivo podsjeća na mučeničku smrt Sv. Stjepana Prvomučenika ili fra Lovru Milanovića, za koga smo prije dvije godine pokrenuli kanonski postupak za proglašenje blaženim i svetim“, zaključio je fra Marijan Karaula.

KT