Piše: Roko Antić, Katolički tjednik

Govoreći o Bl. Alojziju Paliću, nije moguće zaobići duhovno tlo iz koga je ponikao: drevnu, vjernu i postojanu katoličku i hrvatsku zajednicu u Janjevu.

Kolijevka vjere i dom obitelji Palić

Smješteno u srcu Kosova, Janjevo nije samo geografski pojam, nego i duhovna oaza, mjesto gdje katolička vjera živi u punini već više od sedam stoljeća, a koje i danas sa svojih 100-tinjak stanovnika i župnikom don Matom Palićem, unatoč svemu, opstaje i čuva luč Hrvata na Kosovu. Ondje gdje je kroz povijest bilo teže živjeti nego se odseliti, hrvatski su katolici ustrajnošću, radom, molitvom i ljubavlju prema Crkvi sačuvali vjeru i svijest o pripadnosti hrvatskom narodu.

Iz takve su sredine potekli Palići – obitelj Tome i Pauline, rođ., Đurić koja Crkvi nije dala jednog, nego dvojicu sinova. U tome domu, okruženu molitvom i franjevačkom duhovnošću, raslo je sjeme buduće svetosti.

^{Biskup Petar sa svećenicima na spomendanu Bl. Alojzija u Kistanjama 20. veljače 2025.}

Stariji sin Matej, koji će kasnije u redovništvu primiti ime fra Alojzije, i njegov mlađi brat Anđelo odabrali su put siromašnog asiškog svetca Sv. Franje, ulazeći u Red manje braće. Znakovito je da su oba brata, i Alojzije i Anđelo, krštena u Janjevu po rukama fra Franje Brkića, hercegovačkog fratra snažnog duha i još snažnijeg pastoralnog žara, koji je pune 23 godine služio u toj župi, sve do svoje smrti 11. rujna 1898. Taj vjerni i zauzeti dušobrižnik ostavio je neizbrisiv trag u srcima janjevačkih vjernika, a osobito u onima koji su, poput obitelji Palić, već u djetinjstvu svoju djecu učili, ne samo kako moliti, nego kako živjeti za Krista.

Put svjetla – od Janjeva do mučeništva

Blaženi Alojzije, krsnim imenom Matej, rođen je, dakle, 20. veljače 1878. u Janjevu. Već u mladosti pokazivao je duhovnu zrelost i odlučnost svoj život potpuno posvetiti Kristu. Svoje prve redovničke zavjete položio je 23. rujna 1895., a svečane 20. travnja 1902. Teološke i filozofske studije završio je u Italiji, u Bologni i Parmi, gdje se oblikovao u ozračju duboke franjevačke duhovnosti i intelektualne ozbiljnosti. Za svećenika je zaređen 28. rujna 1902. Potom se vratio na Kosovo gdje je obnašao službu župnika u Bazeu, a 1907. postao je gvardijan franjevačkoga samostana u Đakovici. Godine 1911. imenovan je župnikom župe Glođane, a uz tu službu, koju je obnašao do svoje smrti 7. ožujka 1913., od 1912. bio je i suradnik u župi Peć, na području koje su nakon Prvoga balkanskoga rata okupirali Crnogorci, saveznici Srba, koji su provodili vrlo represivnu politiku prema albanskomu pučanstvu, vršeći pritisak na katolike i muslimane kako bi se prisilno obratili na pravoslavlje.

^{Crkva Sv. Nikole Kistanje}

Njegovo svećeničko djelovanje nije bila samo pastoralna i administrativna služba, nego svjedočanstvo žive vjere u Isusa Krista. Fra Alojzije bio je pastir koji nije bježao od križa. Branio je vjeru, štitio svoje vjernike i usrdno radio na obraćenju i čuvanju katoličkog identiteta. Zbog toga često je bio izložen prijetnjama, a njegova otvorenost svima, bez obzira na vjeru ili nacionalnost, bila je izvor divljenja, ali i trpljenja. Uhićen je i zatvoren u Đakovici jer je odbio prekršiti ispovjednu tajnu i izdati vjernike kojima je služio. Premda mu je bilo ponuđeno da odmah bude pušten ako pogazi savjest i ispovjednu tajnu, on to nije učinio. Nakon što je bio pušten iz pritvora, 7. ožujka 1913. na putu, blizu sela Janosh, crnogorski vojnici skinuli su mu franjevački habit sileći ga da se odrekne svoga franjevaštva i svećeništva i prijeđe u Pravoslavnu Crkvu. Kada su uvidjeli njegovu čvrstu vjeru i odluku sve podnijeti za Krista i Crkvu, ubili su ga s pet hitaca iz puške.

Tijelo mu je odmah bilo pokopano na tome istom mjestu. Nakon nekoliko tjedana nađeno je neraspadnuto te je preneseno u crkvu u Zymbi, koja je poslije srušena, ali je njegov grob bio mjesto hodočašća brojnih katolika.

Fra Alojzije Palić živio je 35 godina, od toga kao redovnik 17, a kao svećenik 10 godina.

Nakon provedena propisanoga procesa konačno je 16. studenoga 2024. u Skadru proglašen blaženim. Time je Crkva potvrdila ono što su vjernici već odavno znali i nosili u pamćenju, da je taj svećenik vlastitim životom i prolivenom krvlju posvjedočio vjernost Kristu, ljubav prema hrvatskom narodu i odanost vjernicima kojima je bio poslan. To je ujedno i priznanje duhovnoj baštini iz koje je ponikao. Zajednici koja je u progonima ostala vjerna, u trpljenju dostojanstvena, a u svjedočenju vjere postojana i jasna.

Upravo to mučeništvo učinilo ga je sjemenom svetosti koje će proklijati među njegovim narodom, kako u njegovu rodnom Janjevu, njegovom brojnom rodbinom i zajednicom Janjevaca u Zagrebu, a osobito u Kistanjama, u zaleđu Zadra, kamo su se Hrvati doselili 1997. nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja.

Dva desetljeća molitve, svjedočanstva i čuda

Dolaskom Janjevaca u Kistanje ova župa postaje novo srce vjere hrvatskih katolika s Kosova. Prve duhovne inicijative u tom dalmatinskom zaleđu bile su: gradnja crkve Sv. Nikole, novog svetišta hrvatskih povratnika u Domovinu, zavjetni dan zahvale Bogu zbog gradnje novih kuća u Novom Naselju i očuvanje uspomene na franjevačke mučenike, osobito fra Alojzija Palića i fra Serafina Glasnovića Kodića. Već 2004. započela je svakodnevna molitva za njihovu beatifikaciju, a don Josip Dučkić, župnik Janjeva od 1989. do 1998., koji je vrijedni kroničar i čuvar janjevačke baštine, izradio je posebnu knjižicu pobožnosti te predvodio misna slavlja na tu nakanu. Učinio je i simboličan korak: dao je izraditi misnicu s motivom Raspetoga u srcu, da bi svaka misa u njoj bila molitva za hrvatske mučenike s Kosova.

Na spomendan fra Alojzijeve smrti, 7. ožujka 2005., zadarski nadbiskup Ivan Prenđa izgovorio je proročanske riječi u Kistanjama: „Fra Alojzije i fra Serafin spadaju u onu povorku dičnih i velikih imena Crkve u Hrvata u krvavom 20 stoljeću. Oni su ljudi koji su vjeru i vitalnost kršćanstva svjedočili do kraja. Crkva iz krvi svojih mučenika izlazi ojačana, snažnija i pomlađena. I dvojica janjevačkih franjevaca doprinijet će da Crkva u 21. stoljeću zasja ljepotom vjernosti i snagom svjedoka. Ti su mučenici neprolazna baština našeg identiteta koji ne može nestati i treba trajati dok god postojimo...“

Trodnevnicu uoči spomendana slugu Božjih od 4. do 6. ožujka 2010. u Kistanjama predvodio je fra Ivan Matić, franjevac rodom iz Janjeva i voditelj Kuće susreta Tabor u Samoboru, a na sam dan 7. ožujka misno slavlje predslavio je postulator fra Alojzijeve kauze za proglašenje blaženim fra Gianni Giuseppe Califano koji je za tu prigodu došao iz Rima donijevši lijepe vijesti i potvrdu riječima: „Postulator ne radi samo u Rimu, nego pohađa i mjesta gdje se širi glas svetosti slugu Božjih fra Alojzija Palića i fra Serafina Glasnovića Kodića. Ovdje u Kistanjama vidim da stvar ide dobrim putem.“

^{Zajednička fotografija u Betlehemu}

Ta poruka razbuktala je nadu. Crkvom se pronio gromoglasni pljesak. Srce je preplavljeno emocijama olakšanja i zahvalnosti Bogu. Župnik Dučkić tada mu je predao prikupljenu dokumentaciju, osobna svjedočanstva i sve ono što su vjernici godinama čuvali kao dragocjen dar Crkvi. Fra Gianni je onda s iskrenom zahvalnošću pozdravio okupljeni narod i rekao da don Josip nastavi revno raditi dokle god Gospodin otvara put.

Tijekom dvaju desetljeća ta se baština pretočila u život župe. Glas svetosti širio se, ne samo kroz molitvu i pobožnosti, nego i kroz oblikovanje novih naraštaja. Generacije mladih u Kistanjama odrasle su uz redovite molitve, svete mise i spomendane janjevačkih blaženika. Oni su postali zagovornici, uzori i nadahnuće. Djeca su učila tko su bili ovi mučenici, stariji su se prisjećali rodnog Janjeva, a svi zajedno bili su sretni da imaju zagovornike na nebu.

Veze s Dalmacijom i Vrhbosnom

Zahvaljujući istraživanju dr. sc. Ante Bralića sa Sveučilišta u Zadru, poznato je da je smrt fra Alojzija Palića snažno odjeknula u tadašnjoj Dalmaciji. Zadar, kao glavni grad Kraljevine Dalmacije u Austro-Ugarskoj, ozbiljno se bavio ubojstvom jednog hrvatskog svećenika, što je rijedak slučaj snažna medijskog odjeka izvan Kosova. S vremenom se otkrivala prava istina: fra Alojzija su ubili crnogorski vojnici zbog njegove vjernosti katoličkoj vjeri. Crnogorska vlast je i priznala krivnju i kroz snažan utjecaj austrougarskog konzula u Skopju kao zadovoljštinu dopustila i pomogla gradnju katoličke crkve u Glođanama gdje je on služio. I dok je Zadar početkom 20. stoljeća pratio tragediju jednoga hrvatskog fratra, a ponajviše Narodni list i svećenik don Ivo Prodan u Hrvatskoj kruni tražeći pravdu za ubijenog svećenika, krajem tog istog stoljeća 1997. njegovi sunarodnjaci iz Janjeva došli su živjeti upravo na prostoru Zadarske nadbiskupije.

Vrijedno je kazati i kako je poticaj za bilježenje svjedočanstava o ubojstvu fra Alojzija dao skopsko-prizrenski biskup (od 1940. do 1967.) mons. Smiljan Franjo Čekada, nekadašnji urednik Katoličkog tjednika i budući vrhbosanski nadbiskup (koadjutor od 1967. i nadbiskup metropolita od 1970. do 1976.). S obzirom da je Janjevo bilo pod njegovom jurisdikcijom, on je 1965. tadašnjem janjevačkom župnom upravitelju vlč. Josipu Pungerčaru naložio neka ispita okolnosti smrti i o tome napravi zapisnik – što je ovaj i učinio.

Krađa identiteta: od Alojzija Palića do „Luigja Palaja“

No, ovdje također valja spomenuti i još jednu nedaću s kojom su se susreli hrvatski Janjevci kada je riječ o njihovu sunarodnjaku Bl. Alojziju Paliću, a to je pokušaj albanizacije njegova identiteta, ali i drugih blaženika: fra Serafina i don Antona. Naime, u procesu beatifikacije pojavila se zabrinjavajuća pojava albanizacije njegova imena u „Liugj Palaj“.

Ova promjena nije samo lingvistička prilagodba, nego nešto puno opasnije, a to je pokušaj prikrivanja nacionalnog identiteta mučenika koji je u rodnom Janjevu bio duboko ukorijenjen u hrvatskoj katoličkoj tradiciji. Uklanjanjem nadgrobne ploče s izvornim imenom i postavljanjem nove u prepoznatljivom stilu označavanja albanskog identiteta s dvoglavim orlom i natpisom „Luigj Palaj“,pokušalo se izbrisati ono što je temeljno, a to je da jeAlojzije Palićbio Hrvat, katolik, franjevac i mučenik.

Biskup Petar Palić, također rodom iz Janjeva, izrazio je zabrinutost zbog ove pojave, ističući kako je fra Alojzije bio i ostao pripadnik hrvatskog naroda te da je njegovo ime simbol vjere i mučeništva koje treba poštovati u izvornom obliku.

^{Unutrašnjost crkve Sv. Nikola Kistanje}

Slično tome, biskup u miru Ratko Perić u Crkvi na kamenu istaknuo je da je identitet mučenika nerazdvojiv od njegova imena i narodne pripadnosti, te da je važno očuvati autentičnost u procesu beatifikacije.

Na zajedničkom zasjedanju Biskupskih konferencija BiH i Hrvatske održanom 14. ožujka 2024. u Sarajevu, biskupi su u svojoj izjavi kazali: „Znamo braniti pravo na narodnu pripadnost svih hrvatskih mučenika s Kosova, pa tako i fra Alojzija Palića.“ Ova je izjava naglasila odlučnost Crkve u očuvanju identiteta svojih mučenika i svetaca.

Svjedoci vjere u Betlehemu

Jedan od najdubljih znakova priznanja i poštovanja prema mučenicima s Kosova trajno je upisan u samo srce kršćanstva, u Betlehemu. U hrvatskoj kapeli na Pastirskim poljanama, nedaleko od mjesta Kristova rođenja, postavljen je reljef Majke Božje od Kamenitih vrata, a uz nju i likovi hrvatskih svetaca i blaženika među kojima i trojice mučenika podrijetlom s Kosova: fra Alojzija Palića, fra Serafina Glasnovića Kodića i don Antona Muzića. Time je – a zahvaljujući idejnom začetniku gradnje kapele fra Tomislavu Glavniku – ostvarena i davna misao Bl. Alojzija Stepinca, koja se rodila tijekom njegova hodočašća u Svetu zemlju: da se vjera i žrtva jednoga naroda ne smiju prešućivati, nego trajno ugraditi u pamćenje Crkve. Upravo je izgradnjom Kapele hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu ta misao pronašla svoje puno i vidljivo ispunjenje, koje Hrvati Janjevci već od svojih početaka u Kistanjama njeguju.