ned, 21. rujna 2025. 10:19
Na dan njihove nedavne kanonizacije, dvojica „svetih šaljivdžija“ pokazuju kako svetost može blistati u smijehu i ljubavi.
Pier Giorgio Frassati i Carlo Acutis – dvojica mladih, živopisnih svetaca, dokazuju kako svetost ne briše smisao za humor, nego ga, štoviše, ističe.
Naime, Frassati, planinar poznat kao „Čovjek Blaženstava“, bio je i glavni šaljivdžija svoje skupine prijatelja nazvane Tipi Loschi. Na duhovnim obnovama bio je „ozloglašen“ po klasičnoj šali s posteljinom – znao je čak i svećenicima namjestiti krevete tako da ne mogu leći u njih. A da stvar bude još zabavnija, ulazio bi s dječjom trubom, budio pospane prijatelje i zatim ih poveo na misu u skrovitu kapelicu.
Jedna od najupečatljivijih šala bila je kad je dogovorio da profesor usred ispita primi tajanstveni paket. Cijeli razred je gledao kako se iz paketa počela cijediti tekućina po stolu: unutra je bio – rastopljeni sladoled.
Ali nije se na tome zaustavio. Jednom je prijatelju koji je putovao u Englesku napravio „lanac“ od bombona, tako da bi, kad bi povukao dar, iz njega ispao komični vijenac. Njegove šale nisu bile zlobne – bile su izraz naklonosti, a radost je u njegovu životu bila nerazdvojna od vjere.
Skoro stoljeće kasnije Carlo Acutis nosio je u sebi istu razigranu radost. Njegova vjeroučiteljica iz osnovne škole s. Monica Ceroni izjavila je za Catholic News Agency:
„Nije bio savršen učenik… ponekad bi zaboravio zadaću ili zakasnio. Ali imao je 'zdravu znatiželju' i želio je doći do srži stvari.“
Dodala je: „Bio je i pravi šaljivac“, prisjećajući se kako je njegova zaigranost i vedrina unosila svjetlo u učionicu – i blago vodila druge prema vjeri. Vjeronauk za Carla nije bio tek školski predmet; to su bili trenutci kad je bio življi i strastveniji nego u bilo kojem drugom razredu.
Kao i Pier Giorgio, Carlo nije humorom bježao od vjere – on je bio njezin izraz. Mogao je na odmoru šutati loptu, a zatim se tiho povući u kapelicu prije zvona. Bio je blizak s učenicima koji su se osjećali isključeno ili su imali poteškoća, a njegove blage šale i smijeh postajali su most prema dobroti.
Zapanjujuće je kako ova dvojica mladića – iako razdvojeni desetljećima – pokazuju da svetost i humor nisu suprotnosti. Radost ukorijenjena u Kristu prelijeva se u smijeh, zadirkivanje – i da, u duhovite „smicalice“. Upravo ta osobina posebno odjekuje kod današnjih mladih. Nisu im predstavljeni svetci koji su nedodirljivi i bez mane, nego prijatelji koji su se smijali, šalili i ipak našli vremena za molitvu.
J.P., KT