Priredio: Mario Udina, KT

Bilo je to 21. lipnja ljeta Gospodnjega 1970., i bila je nedjelja, baš kao i sada o 50. obljetnici toga događaja.

Sam tijek kanonskoga postupaka za kanonizaciju u svojoj je knjizi naslovljenoj Putovima Providnosti opisao mons. Fabijan Veraja. Iz podnaslova saznajemo da je riječ o Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu i dušobrižništvu hrvatskih iseljenikâ u kontekstu Ostpolitik Svete Stolice. Knjiga je objavljena 2013. u izdanju Crkve u svijetu iz Splita (Biblioteka Crkve u svijetu, Teologija 37), i Hrvatskoga povijesnoga instituta u Rimu.

Mons. Veraja (Metković, 20. siječnja 1923. - Grottaferrata, Rim, 28. listopada 2014.) je onodobno bio niži dužnosnik u svojstvu znanstvenoga suradnika Svetoga zbora za proglašenje svetih (do 8. svibnja 1969. odjel u okviru Svetoga zbora obredâ), kod kojega se je postupak vodio, a kasnije je, odlukom pape Ivana Pavla II., 7. prosinca 1981. postao dotajnik toga istoga Zbora (od 28. lipnja 1988. Zbor za proglašenje svetih) i u toj službi ostao do odlaska u mirovinu u siječnja 1993.

Dopuštanjem ninskoga biskupa naslovnika Martina Vidovića, nositelja autorskih pravâ gore navedene knjige, u prigodi 50. obljetnice proglašenja svetim Nikole Tavelića, donosimo ovdje izvadak iz knjige, koji se odnosi na tijek postupka rečenoga proglašenja svetim (str. 47.-59. i str. 255.-257.).

3. Za “formalnu” kanonizaciju bl. Nikole Tavelića († 1391.)

        Budući da se radi o prvoj kauzi kanonizacije jednoga Hrvata, koja je k tome na svom putu imala poteškoća, pa i takvih koje su poznate samo piscu ovih redaka, vrijedno je posvetiti joj posebnu pozornost.

        a) Kanonski postupak za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića

        U studenome 1939. nadbiskup Alojzije Stepinac, u ime cijeloga episkopata Jugoslavije, upravio je molbu papi Piju XII. da ekvipolentno kanonizira bl. Nikolu Tavelića, misleći pritom na kanonizaciju bez prethodno odobrenih čudesa, poput one engleskih mučenika Ivana Fishera i Tome Morea, koje je papa Pio XI. kanonizirao 1935. U Tavelićevu slučaju nije nedostajalo jedno ili drugo neobjašnjivo ozdravljenje, koje se moglo uzeti u obzir kao “čudesno”, ali je postupak za utvrđivanje čuda tražio mnogo vremena, a naš je Episkopat želio da kanonizacija bl. Nikole bude «kruna našeg 1300-godišnjeg jubileja veza između Apostolske Stolice i Hrvatskoga naroda», koji se je imao slaviti 1940.-1941. (usp. Okružnica nadbiskupa Stepinca od 26. kolovoza 1939. u: Katolički list, 30. kolovoza 1939.).

        U Rimu je bio imenovan postulatorom kauze mons. Juraj Magjerec. U to je došlo do Drugoga svjetskog rata, pa je sve zastalo. Nakon rata, o. Ante Crnica, profesor kanonskoga prava na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, priredio je studiju o životu i mučeništvu bl. Nikole, u vidu njegove »ekvipolentne« kanonizacije, (Historico-iuridica dilucidatio vitae, martyrii et gloriae B. Nicolai Tavelić, incliti martyris  Ordinis Minorum, Canonizationi eius aequipollenti dicata, auctore P. Antonio Crnica O.F.M., Romae, 1958., XXXII +308 str.) a u inozemstvu je o. Dominik Mandić sakupio povijestne dokumente o mučeništvu bl. Nikole i Drugova. (Documenta martyrii B. Nicolai Tavelić et Sociorum eius Ord. Min., collegit, digessit notisque illustravit P. Dominicus Mandić, O.F.M., Romae, 1958., VIII +128 str.).

        U rujnu 1957. umro je mons. Magjerec, i na njegovo je mjesto imenovan postulatorom dr. Krešimir Zorić. Tek je tada na Kongregaciji obreda kauza bl. Nikole pokrenuta s mrtve točke. Zorić je, naime, pronašavši sam (!) financijska sredstva, dao tiskati gornje dvije knjige i zainteresirao Povijesni odjel Kongregacije, koji je trebao prirediti kritičko izdanje povijesnih dokumenata o mučeništvu bl. Nikole. To je izvršio franjevac o. Bazilije Pandžić pod vodstvom generalnog relatora mons. Pietra Amata Frutaza, priredivši  Positio super martyrio (Sect. Hist. n. 112, Romae, 1961.), o kojoj  su raspravljali konzultori Povijesnog odjela 15. ožujka 1961. Budući da je iz dokumenata bilo očito da se radi o mučeništvu ne samo Nikole Tavelića nego i trojice njegove subraće, svi su konzultori tražili da se to uzme u obzir.

        Nakon toga su kardinali Kongregacije trebali izreći svoj sud o mučeništvu. Za tu je raspravu odvjetnik kauze Giulio Dante priredio svoju Informatio, a promotor fidei svoje primjedbe (Animadversiones). Iako su hrvatski biskupi za vrijeme Drugoga vatikanskog sabora ponovno tražili »ekvipolentnu« kanonizaciju (misleći na kanonizaciju bez prethodno odobrenih čudesa) te od samoga pape Ivana XXIII. dobili ohrabrujuća obećanja, Kongregacija je 23. travnja 1963. zaključila, a papa Ivan XXIII. 9. svibnja odobrio zaključak: Ita constare de martyrio B. Nicolai Tavelić atque sociorum pariter, ut ad discussionem miraculorum (duorum) deveniri posset, tj. tako je utvrđeno mučeništvo bl. Nikole Tavelića, kao i njegovih triju drugova, da se mogu uzeti u pretres dva čuda. To je značilo odgoditi kanonizaciju na neodređeno vrijeme.

        Sve se je to odvijalo u vrijeme Ostpolitik, kada su, u pregovorima između Svete Stolice i Beograda, jugoslavenske vlasti nastojale utjecati i na neke unutar-crvene odluke Svete Stolice. Budući da je politika režima bila impostirana na integralnom jugoslavenstvu, i samo spominjanje hrvatskog imena u stranom svijetu bilo joj je zazorno. Uostalom, sama  Sveta Stolica, da ne bi “izazivala” reakciju Beograda, još od imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom izbjegavala je u javnosti hrvatsko ime, pa se ono nije moglo pojaviti ni na stranicama vatikanskog dnevnika L'Osservatore Romano. A kanonizacija Hrvata Nikole Tavelića nije mogla proći a da svijetom ne prođe barem hrvatsko ime. Tako je pitanje kanonizacije za beogradski režim bilo političko pitanje, pa je u ozračju tadašnje Ostpolitik bilo kao takvo viđeno i u Državnom tajništvu. Meni je jednom sam p. Ferdinando Antonelli, promotor fidei, rekao kako je to “nacionalna stvar” (čitaj: politika), a tajnik Kongregacije mons. Enrico Dante, kad se na poticaj svoga sinovca, odvjetnika Tavelićeve kauze, interesirao za kauzu, dobio je u Državnom tajništvu odgovor: “Po srijedi je politika, a i neki biskupi su nam izrazili mišljenje da kanonizacija ne bi bila uputna.” Stoga se nastojalo ovo pitanje odgoditi, a to se najjednostavnije moglo postići tako da se za kanonizaciju traže dva čuda. (Da su u ovom slučaju za kanonizaciju tražena čudesa iz političkih razloga, očito je i iz objavljenih dokumenata. Tako u knjizi La politica del dialogo. Le carte Casaroli sull’Ostpolitik Vaticana, a cura di Giovanni Barberini, ed. il Mulino, (2008.), u Noti od 26. lipnja 1964., na str. 463. stoji da je Vlada spremna tražiti »adekvatno rješenje nekih kontroverznih pitanja«, s nakanom da se postigne modus vivendi između Jugoslavije i Vatikana. Među tim kontroverznim pitanjima je i »kanonizacija Nikole Tavelića i beatifikacija kardinala Stepinca«. Na ovu je točku autor Note (zacijelo mons. Bongianino) primijetio: »Radi se o dugim i ne lakim procesima, iako su već pokrenuti; ono što je važno jesu čudesa… Možda hoće reći da će iseljenički kler izrabiti te procese u političke svrhe, što bi se moglo lako dogoditi. (Nota. sono processi lunghi e non facili, anche se iniziati; l’importante sta nei miracoli… Forse intendono dire che il clero emigrato sfrutterrà tali processi a scopo politico. Cosa facile ad avverarsi…).« Usp. također Radmila Radić, Država i verske zajednice, Beograd 2002, sv. II., str. 506.: »Oko pitanja beatifikacije Stepinca i kanonizacije Tavelića, Vatikan je također smatrao da je to čisto crkvena stvar, bili su jedino spremni na odugovlačenje.« Još jasnije na str. 509.: U pregovorima Vlade sa Svetom Solicom »ostala su otvorena pitanja o imenovanju biskupa, svešteničkoj emigraciji, svešteničkim udruženjima, Zavodu Sv. Jeronima, beatifikaciji Stepinca i kanonizaciji Tavelića (postignut je sporazum o odugovlačenju ali je Komisija za vjerska pitanja SR Hrvatske tražila čvršće obaveze po pitanju beatifikacije Stepinca od strane Vatikana)… «. (Kurziv F. V.).

        Međutim postulator kauze Krešimir Zorić odbio je primiti onako sročen dekret o mučeništvu, a naši su biskupi na blagdan bl. Nikole, 14. studenoga 1963. ponovno uputili papi Pavlu VI. molbu da ex plenitudine potestatis kanonizira bl. Nikolu aequipollenter,  misleći uvijek na kanonizaciju bez prethodno odobrenih čudesa.

        Nakon toga je slijedilo jedno razdoblje mirovanja kauze. Istom nakon tri godine, 12. lipnja 1966. izdan je Dekret o mučeništvu, u kojemu nema spomena o potrebi čudesa za kanonizaciju. (Ovaj Dekret nije objavljen u Acta Apostolicae Sedis. Objavljen je u Positio super canonizatione aequipollenti).

            Što se je u međuvremenu dogodilo? Donesena je odluka da se pristupi kanonizaciji ne samo bl. Nikole nego i trojice njegove subraće. Na taj se način – kako je sam papa Pavao VI. priznao šibenskom biskupu mons. Josipu Arneriću u audijenciji 13. lipnja 1966. (usp. Positio super canonizatione aequipollenti…, Litterae postulatoriae…, str. 21.) – kanilo ukloniti svaku mogućnost neispravnog tumačenja Tavelićeve kanonizacije sa strane jugoslavenskoga komunističkog režima. No, stari kult trojice Tavelićevih drugova (Deodatus de Ruticinio, Petrus de Narbona, Sthephanus de Cuneo) nije bio nikada potvrđen od Svete Stolice, stoga je papa naredio da se izda i posebni dekret kojim se potvrđuje njihov kult (12. lipnja 1966. - Ni ovaj Decretum de cultus confirmatione nije objavljen u AAS. Donesen je u nav. Positio.).

        Zanimljivo je da, otkada je Sveta Stolica rezervirala sebi kanonizacije svetaca, nikada neki kandidat nije tako jednostavno došao do časti oltara kao trojica subraće Nikole Tavelića; praktično za njih nije bila ni pokrenuta kauza kanonizacije.  Gledajući stvari s višega, moglo bi se reći da je Providnost tako ispravila jedan propust prošlosti. Naime nakon početnoga kulta sve četvorice mučenika, samo je štovanje Nikole Tavelića ostalo živo u Šibeniku. Kad je osamdesetih godina XIX. stoljeća  šibenski biskup Antun Fosco tražio da Sveta Stolica potvrdi taj kult, u Kongregaciji obreda su postavili pitanje i o ostaloj trojici mučenika, ali jer se onda nije radilo o formalnom priznanju mučeništva nego samo o tome da se prizna zakonitost kulta koji je bl. Nikola uživao u Šibeniku, Sveta Stolica je to priznala 6. lipnja 1889. Slijedile su dozvole Kongregacije da se blagdan bl. Nikole s posebnom misom i oficijem slavi u šibenskoj biskupiji (17. svibnja 1890.), zatim u cijelom franjevačkom redu (25. svibnja 1898.), te kasnije na području cijele Jugoslavije (usp. za sve podatke o štovanju bl. Nikole Tavelića v. Krešimir Zorić, Štovanje bl. Nikole Tavelića, u: Zbornik u čast sv. Nikole Tavelića, Rim, 1970., str. 42.-66.). Sada, kad je došlo u pitanje formalno priznanje mučeništva, i kad je bilo dokazano da su s Nikolom Tavelićem podnijela mučeništvo i njegova tri subrata, bilo je pravedno da sva četvorica budu proslavljena u Crkvi.              

        Sama kanonizacija je i dalje bila odgađana, najviše zbog političkih prilika. Konačno je postala aktualna tijekom 1969. godine.

        b) Pitanje “ekvipolentne” kanonizacije bl. Nikole Tavelića i Drugova

        Kroz trideset godina naši su biskupi uvijek tražili ekvipolentnu kanonizaciju bl. Nikole, i uvijek su pritom mislili na kanonizaciju bez prethodno odobrenih čudesa. Kao presedan su navodili kanonizaciju engleskih mučenika Ivana Fishera i Tome Morea. No, takvo poimanje ekvipolentne kanonizacije nije bilo ispravno, niti je kanonizacija engleskih mučenika bila ekvipolentna iako je i u samoj Kongregaciji obreda bila smatrana takvom (usp. Amato Pietro Frutaz, La Sezione Storica della Sacra Congregazione dei Riti, 2. ed., Tipografia Poliglotta Vaticana 1964, str. 28., gdje su kao “Canonizzazioni equipollenti” navedene: Alberto Magno (16.XII.1931), Giovanni Fisher e Tommaso More (19.V.1935), Margherita d’Ungheria (19.XI.1943). – Do pomutnje u poimanju ekvipolentne kanonizacije je došlo upravo povodom kauze engleskih nučenika Ivana Fishera i Tome Morea. Budući da u ovom slučaju nije bilo čudesa koja bi mogla biti uzeta u pretres u vidu “formalne” kanonizacije, u prvi se mah doista pomišljalo na ekvipolentnu kanonizaciju, poput one sv. Alberta Velikoga. No Papa je odlučio drukčije: Budući da se radilo o mučenicima, dispenzirao je od čudesa te je dotične blaženike svečano kanonizirao u Vatikanskoj bazilici. Međutim, u Kongregaciji se nastavilo ubrajati ovu kanonizaciju među ekvipolentne, što je kasnije bilo uzrokom nesnalaženja prigodom kanonizacija Margarete Ugarske i Grgura Barbariga te kad je došla na red kanonizacija bl. Nikole Tavelića. (Više o tome u studiji La canonizzazione equipollente e la questione die miracoli nelle cause di canonizzazione, vidi dolje, bilj. 28.).

        Godine 1969. je nastupio jedan novi faktor. Papa Pavao VI. je apostolskim pismom Mysterii Paschalis od 14. veljače proglasio novi Calendarium Romanum, koji je imao stupiti na snagu 1. siječnja 1970. Iz ovoga su kalendara bili ispušteni brojni blagdani svetaca, koji su do tada bili obavezno slavljeni u cijeloj Crkvi. 

        Budući da sam nakon višegodišnjega studija imao jasne pojmove o ekvipolentnoj kanonizaciji, u novonastaloj situaciji na liturgijskom polju postavio sam načelno pitanje o aktualnosti ekvipolentne kanonizacije. To sam učinio u jednoj Bilješki o ekvipolentnoj kanonizaciji (Nota sulla canonizzazione equipollente), koju sam početkom studenoga 1969. predao prefektu Kongregacije kardinalu Paolu Bertoliju.

        U Bilješki sam ukazao na pravu narav ekvipolentne kanonizacije. Po Benediktu XIV., koji je i skovao ovaj naziv, ekvipolentna kanonizacija se sastoji u tome da Papa naredi da se u cijeloj Crkvi slavi blagdan nekoga staroga blaženika, koji je kao takav do tada imao samo ograničeni kult. Na taj način Papa dotičnoga kanonizira aequipollenter, tj. jednako valjano kao kad bi to učinio svečano “formalnom” kanonizacijom, kojom se redovito proglašuje nekoga svecem. U formalnoj kanonizaciji, naime, Papa ustaljenom formulom (obrascem) svečano definira da je dotični blaženik “svetac” i da se kao takav ima štovati u cijeloj Crkvi (N.N. sanctum, aut sanctam esse decernimus et definimus ac Sanctorum catalogo adscribimus; statuentes ab Ecclesia universali illius memoriam quolibet anno pia devotione recoli debere). Bit se papinske kanonizacije, bila ona formalna ili ekvipolentna, sastoji u uvođenju obaveznoga liturgijskog kulta nekoga blaženika u cijelu Crkvu.

        Kanonizirati aequipollenter Nikolu Tavelića i Drugove, dakle, značilo je narediti da se njihov blagdan slavi u cijeloj Crkvi. A to biskupi nisu tražili, niti se to činilo uputnim nakon što je netom proglašen novi Rimski kalendar.  S druge strane biskupi su očekivali svečanu kanonizaciju u bazilici sv. Petra, poput one Ivana Fishera i Tome Morea, a za ekvipolentnu kanonizaciju nije bio predviđen nikakav liturgijski obred, nego bi Papa jednim dokumentom (Litterae Decretales) odredio da se blagdan dotičnoga sveca obavezno slavi u cijeloj Crkvi. Tako je Pio XI. 16. prosinca 1931. kanonizirao sv. Alberta Velikog.

        Kardinal prefekt Paolo Bertoli me je (7. studenoga) pitao može li moju Notu dati drugim prelatima Kongregacije, da se o tome izjasne u sljedećem kongresu. Bez daljnjega sam pristao, ali nikada nisam doznao kako je Nota bila primljena; samo znam da nije utjecala na daljnji tijek postupka.

        U ono sam vrijeme učinio još jedan korak. Sastavio sam molbu na Svetog Oca, da bl. Nikolu i Drugove formalno kanonizira, te sam je preko biskupa Arnerića dostavio mons. Jožefu Pogačniku, potpredsjedniku Biskupske konferencije Jugoslavije, da je u ime svih biskupa dostavi u Vatikan, što je on i učinio 16. studenoga 1969.

        c) »Positio super canonizatione aequipollenti b. Nicolai Tavelić«

        U prosincu 1969. je izašla iz tiska Positio super canonizatione aequipollenti beati Nicolai Tavelić eiusque trium Sociorum..., na temelju koje su se kardinali Kongregacije imali očitovati o ekvipolentnoj kanonizaciji četvorice mučenika. U Poziciji, međutim, nigdje nije objašnjeno u čemu se sastoji ekvipolentna kanonizacija.

        U službenoj Informatio tajnika Kongregacije mons. Ferdinanda Antonellija doneseni su osnovni podatci o postupku u kauzi bl. Nikole Tavelića, te na koncu stoji kako se Sveti Otac u audijenciji 12. lipnja 1969. pokazao spremnim ekvipolentno kanonizirati bl. Tavelića i Drugove, ali želi prije »čuti mišljenje Kardinala, kao što je to bilo učinjeno u slučaju ekvipolentne kanonizacije bl. Barbariga«.

        Očito je papa Pavao VI. mislio postupiti slično kao i Ivan XXIII. u slučaju bl. Grgura Barbariga, čija je ekvipolentna kanonizacija, za razliku od svih prethodnih, bila popraćena vanjskom svečanošću, u nazočnosti samoga Pape. No ta svečanost nije bila obavljena u bazilici sv. Petra u Vatikanu nego u Lateranskoj bazilici, i Papa nije osobno izrekao formulu kojom proširuje kult bl. Grgura Barbariga na cijelu Crkvu, nego je jedan prelat pročitao papin dokumenat (Litterae decretales); i to zato jer, prema Benediktu XIV., Papa u ekvipolentnoj kanonizaciji “non pronuntiat formalem sententiam” (ne izgovara formalnu sentenciju). Kako ju je i mogao “pronuntiare” (izgovoriti), ako prijašnje ekvipolentne kanonizacije nisu nikada bile slavljene s nekim papinskim obredom?

        Međutim, u slučaju bl. Grgura Barbariga bilo je previđeno da ekvipolentna kanonizacija, po Benediktu XIV., dolazi u obzir samo kad se radi o nekom slugi Božjem koji je od starine štovan (aliquem Dei servum in antiqua cultus possesione existentem), čiji kult Papa dekretom proširuje na cijelu Crkvu; a ne dolazi u obzir kad se radi o nekom novijem blaženiku koji je, nakon redovitih kanonskih procesa o herojskim krjepostima i čudesima, bio formalno beatificiran, kao što je to bio slučaj bl. Grgura Barbariga. Za njegovu su beatifikaciju bila odobrena dva čuda, pa je Papa mogao dispenziati od dodatnih čudesa i “formalno” ga kanonizirati.

        U Poziciji slijedi Patroni expositio, u kojoj odvjetnik Tavelićeve kauze Giulio Dante traži “kanonizaciju bez prethodno odobrenih čudesa”, koja može biti ili formalna, poput one engleskih mučenika Ivana Fishera i Tome Morea, ili ekvipolentna. Odvjetnik, očito, zna što je ekvipolentna kanonizacija, ali to ne  tumači.

        Poziciji je priložena i molba nadbiskupa Jožefa  Pogačnika, u kojoj u ime Biskupske konferencije Jugoslavije traži formalnu kanonizaciju Tavelića i Drugova.

        d) Rasprava o kauzi u Plenarnoj sjednici  kardinala

        O Tavelićevoj kanonizaciji se raspravljalo u Plenarnoj kongregaciji kardinala 20. siječnja 1970. Svi prisutni su odbacili molbu mons. Pogačnika, isključivši mogućnost formalne kanonizacije bl. Nikole i Drugova, a očitovali su se za ekvipolentnu kanonizaciju, no ni po čemu se ne da zaključili da su pritom mislili na proširenje kulta dotičnih blaženika na cijelu Crkvu, nego su očito mislili na kanonizaciju bez prethodno odobrenih čudesa. Nisu, međutim, bili protiv toga da kanonizacija bude popraćena nekom vanjskom svečanošću. 

        No, kardinali su previdjeli da su čudesa jedan od uvjeta za kanonizaciju, prema tome nešto što spada u postupak u vidu kanonizacije, dok je sama kanonizacija čin vrhovnog Učiteljstva Crkve, koji kao takav nije uvjetovan prethodnim postupkom u kauzi. Papa, naime, može i bez prethodno odobrenih čudesa nekoga blaženika kanonizirati formalno, kao što je to učinio u slučaju engleskih mučenika.

            U dopisu od 12. veljače 1970. Državno tajništvo daje do znanja kardinalu Bertoliju, prefektu Kongregacije, da je Papa »odobrio zaključke« Plenarne sjednice kardinala i odlučio kanonizirati bl. Nikolu i trojicu Drugova 21. lipnja. U dopisu se, međutim, traži razjašnjenje s obzirom na izjavu da kardinali Kongregacije nisu protiv toga da ekvipolentna kanonizacija bude popraćena nekom vanjskom svečanošću. Zar to – pita se – ne bi bila “formalna” kanonizacija? Ne bi li bilo bolje predvidjeti jednu svečanost u čast svetih Mučenika, »nakon objavljivanja Dekreta Kongregacije«? (Sastavljač dopisa je zamijenio ekvipolentnu kanonizaciju s tzv. ekvipolentnom beatifikacijom, koja se, po Benediktu XIV., sastojala u Dekretu Kongregacije, kojim se izjavljuje da neki stari kult nije zabranjen Dekretima Urbana VIII. (Declaratio casus excepti a Decretis Urbani VIII), odnosno da je zakonit (Confirmatio cultus).).

        Kardinal Bertoli, u odgovoru od 19. veljače, precizira da se formalna kanonizacija sastoji u svečanoj definiciji: In nomine SS.mae Trinitatis... decernimus, etc., dok se u ekvipolentnoj ne upotrebljava ta formula, nego se samo objavi papinski dokumenat (Litterae decretales).

        Što se tiče svečanosti kanonizacije, nastavlja kardinal, mislilo se na svečanost poput one prigodom kanonizacije bl. Grgura Barbariga; on je to predložio i biskupu Arneriću, ali biskup navodno nije bio za to. Sam kardinal smatra dobrom ideju »jedne koncelebrirane Mise« (očito u čast svetih Mučenika), da se tako naglasi razlika između jedne i druge forme kanonizacije.

        Konačno je, početkom ožujka 1970., kardinal Bertoli pred svim službenicima Kongregacije izjavio kako je bio u audijenciji kod Svetog Oca, koji je izrazio želju da u samom obredu (rito) predstojećih kanonizacija bude vidljiva razlika između “ekvipolentnih” i “svečanih” kanonizacija.

        e) Za “formalnu” kanonizaciju umjesto predviđene “ekvipolentne”

        Kad sam čuo izjavu kardinala Bertolija, smatrao sam potrebnim ponovno intervenirati, jer mi je bilo očito da Papa nije dobro informiran. (Ni kard. Bertoli ne precizira da se ekvipolentna kanonizacija sastoji u uvođenju obaveznoga kulta nekoga staroga blaženika u cijelu Crkvu.). Napisao sam novi elaborat (sedam stranica) o »formi predviđenih “ekvipolentnih” kanonizacija bl. Nikole Tavelića i Drugova te bl. Ivana Avilskog«, s datumom od 22. ožujka 1970., i predao ga kardinalu prefektu, s molbom da ga dostavi Svetom Ocu.

        U njemu sam iznio ispravno tumačenje nauka Benedikta XIV. o ekvipolentnoj kanonizaciji, koja se od formalne razlikuje samo po načinu (forma) na koji Papa uvodi u cijelu Crkvu obavezan kult nekoga blaženika; inače je teološki jednako vrijedna kao i formalna. Upozorio sam na neispravno shvaćanje i, dosljedno, na neprimjerenu primjenu nauka Benedikta XIV. u prethodnim kanonizacijama Margarite Ugarske (1943.) i Grgura Barbariga (1960.), te na situaciju koja je nastala na liturgijskom polju proglašenjem novoga Rimskoga kalendara, uslijed čega se postavlja pitanje aktualnosti ekvipolentnih kanonizacija. Ukazao sam i na činjenicu da je kauza bl. Ivana Avilskog s pravne strane u istom položaju kao što je bila ona bl. Grgura Barbariga; Papa može dispensirati od propisanih čudesa i formalno ga kanonizirati. A slučaj bl. Nikole Tavelića i Drugova je isti kao onaj engleskih mučenika Ivana Fishera i Tome Morea. Nema objektivnih razloga da se u oba slučaja ne pristupi formalnoj kanonizaciji. Bilo bi neuputno postupiti kao u slučaju kanonizacije bl. Grgura Barbarigo.

            Uto je, 2. travnja 1970., L'Osservatore Romano najavio četiri kanonizacije, i to dvije “svečane” (bl. Leonardo Murialdo, 3. svibnja; bl. Maria Vittoria Couderc, 10. svibnja) i dvije “ekvipolentne” (bl. Juan de Avila, 31. svibnja; bl. Nikola Tavelić i Drugovi mučenici, 21. lipnja). (Pod “svečanom” kanonizacijom mislilo se je na “formalnu” kanonizaciju, koja se redovito obavlja svečano, dok za ekvipolentne kanonizacije nije predviđen neki liturgijski obred (rito). No nakon ekvipolentne kanonizacije bl. Grgura Barbariga (1960.), koja je obavljena s vanjskom svečanošću, “svečana (kanonizacija)” nije više bio sinonim za “formalnu (kanonizaciju)”. No o tome onda nije nitko vodio računa). Mnogi su se onda pitali što je to ekvipolentna kanonizacija. Tada je jedan od urednika talijanskog programa Vatikanskog radija, Fernando Bea, kanio objaviti Bilješku o tome, te se u tu svrhu informirao kod više osoba. Potom se je obratio meni. Kad sam mu objasnio o čemu se radi, odustao je od prvotne namisli.

        U ono vrijeme pozove me i mons. Virgilio Noè, papinski ceremonijar (Maestro delle Cerimonie Pontificie), i upita (zašto baš mene, a ne poglavare?) kakvu formulu upotrijebiti u ekvipolentnim kanonizacijama. Odgovorih: »Najprije neka se odluči što se hoće (Prima si decida che cosa si vuol fare!).« I njemu sam dao svoj elaborat o tome. Nisam više imao nikakvih informacija o predviđenim kanonizacijama. (Nisam pitao mons. Noèa zašto se obraća na mene. Nije isključeno, dapače je vjerojatno da ga je na mene uputio sam kardinal Bertoli, koji je pročitavši moj elaborat morao uvidjeti da je bio netočno informiran od svojih najbližih suradnika. Sam je, nakon više mjeseci, aludirajući na Plenarnu kongregaciju od 20. siječnja, preda mnom izrazio negodovanje što je bio naveden da “pred dvadeset kardinala reče što nije točno” (“Mi hanno fatto dire davanti a venti cardinali cose non esatte”).

        f) Formalne kanonizacije bl. Ivana Avilskoga i bl. Nikole Tavelića i Drugova

        Za 31. svibnja 1970. je bila najavljena prva od dviju predviđenih  “ekvipolentnih” kanonizacija, ona bl. Ivana Avilskoga (Juan de Avila).

        Uoči kanonizacije, L'Ossevatore Romano od 31. svibnja, na prvoj stranici je donio kratku obavijest iz Ureda mons. Noèa, u kojoj se, među ostalim, kaže da se obred ove kanonizacije ne razlikuje bitno od obreda ostalih kanonizacija. To je konkretno značilo da će bl. Ivan Avilski biti kanoniziran »svečano« (formaliter); drugim riječima, nije više dolazila u obzir ekvipolentna kanonizacija, za koju je bilo traženo da se u obredu razlikuje od formalne kanonizacije.

        I doista, kad sam došao u Vatikansku baziliku da s drugim dužnosnicima Kongregacije sudjelujem u svečanosti, približio mi se p. Rafael Pérez,  O.S.A, promotor fidei, i, pokazujući mi u liturgijskom priručniku formulu kanonizacije, rekao: »Canonizzazione formale!« (Naglašujući riječ “formale” p. Pérez je stavio prst na usta, u znak da šutim. Pred kime, zašto? Očito je mislio na odgovorne u Kongregaciji. Kasnije nitko od odgovornih nije preda mnom komentirao ovaj zaokret s obzirom na najavljene “ekvipolentne” kanonizacije. – Trebalo je potom bdjeti da tekst papinskog dokumenta (Litterae decretales) bude adekvatno formuliran. To sam i učinio u slučaju bl. Nikole i Drugova, no nisam imao uvida u redakciju dokumenta o kanonizaciji sv. Ivana Avilskoga. O ovome više u studiji citiranoj u sljedećoj bilješki.)

        Bilo je tada jasno da će isto tako i bl. Nikola Tavelić i Drugovi biti kanonizirani formaliter, poput engleskih mučenika Ivana Fishera i Tome Morea, baš kako su hrvatski biskupi od početka željeli.  L'Osservatore Romano od 12. lipnja 1970. je potom najavio za 21. lipnja svečanu Cappella papale za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića, Deodata iz Rodeza, Stjepana iz Cunea i Petra iz Narbone.

        Dvije godine kasnije, prof. Anastasio Gutiérrez, dekan Pravnog fakulteta Lateranskog sveučilišta, pošto je pročitao gornji elaborat o ekvipolentnoj kanonizaciji, reče mi: »Zašto ga ne objavite u Apollinaris?«  Nisam na to mislio. Rekoh: »Trebao bih ga razraditi.« To sam kasnije i učinio u opširnoj studiji o ekvipolentnoj kanonizaciji i o pitanju čudesa u kauzama kanonizacije. (Studija La canonizzazione equipollente e la questione dei miracoli nelle cause di canonizza­zione  izašla je u Apollinaris  1975., str. 222-245; 475-500; 1976, str. 182-200, ali je prethodno cijeli tekst tiskan u posebnom svesku, s vlastitom paginacijom (Roma, 1975., 72 str.), za uži krug Kongregacije za kauze svetih. Studija je, s jedne strane, izazvala  neočekivanu reakciju, ne zato što sam u njoj ukazao na sve pogrješke koje su bile učinjene u samoj Kongregaciji, nego zbog toga što sam se u III. poglavlju kritički osvrnuo na jedan članak o čudesima u kauzama kanonizacije (P. Molinari, Observationes aliquot  circa miraculorum munus et necessitatem in causis beatificationis et canonizationis, u: Periodica de re morali, canonica,  liturgica, vol. 63 (1974), str. 341.-384.). S druge strane, dobio sam i neočekivana priznanja i ohrabrenja za daljnji istraživački rad. Tako mi je kardinal Gabriele Maria Garrone,  prefekt Kongregacije za katolički odgoj, zahvalio na studiji, koja da mu je dobro došla jer mu daje odgovor na pitanja koja si je postavljao, te želi da nastavim s daljnjim istraživanjima, koja će sigurno pridonijeti budućem usmjerenju (na ovom sektoru). On je pročitao članak p. Molinarija, ali su mu ostala pitanja koja mu sada moja studija omogućuje da riješi. (“Il [votre petit ouvrage] est bienvenu pour moi car il répond à des questions que je me posais et je souhaite que vous puissiez pousser encore plus loin des recherches qui contribueront certainement à orienter l’avenir. J’avais lu la conférence du Père Molinari, et il m’en était resté des questions que votre étude me permet de résoudre”). – Rezultate daljnih istraživanja sažeo sam u gore spomenutoj knjizi La Beatificazione. Storia, problemi, prospettive, Roma 1983. Sav se ovaj rad u konačnici pokazao od temeljnog značenja za novo zakonodavstvo za kauze svetih.)

Kanonizacija sv. Nikole Tavelića, 21. lipnja 1970.

        O kauzi kanonizacije i o svečanostima prigodom proglašenja prvoga hrvatskog sveca bilo je govora gore. Ovdje se osvrćem samo na neke vanjske okolnosti u kojima je došlo do kanonizacije, i na ulogu koju je u tome imao naš Centar u Grottaferrati.

        Godine 1966., nakon tri godine »mirovanja«, ponovno je postalo aktualno pitanje kanonizacije bl. Nikole Tavelića, jer je u međuvremenu bilo odlučeno da s bl. Nikolom budu proglašeni svecima i trojica njegovih drugova (dva Francuza i jedan Talijan), te tako kauza nije više bila samo hrvatska nego internacionalna. Unatoč tome, zanovijetanja sa strane jugoslavenskog režima nisu prestajala. Kauza je, naime, kao i organizacija svečanosti prigodom kanonizacije bila u rukama ljudi nepoćudnih komunističkom režimu, u prvom redu postulatora mons. Krešimira Zorića, koji je uspio uvelike zainteresirati hrvatsku emigraciju za samu stvar. Komunistički režim, koji je pokušavao ometati svaki organizirani rad među iseljenicima, nije propustio to činiti ni u vidu Tavelićeve kanonizacije. Dakako, komunističke vlasti nisu mogle izravno ometati Zorićev rad, pa su i u Rimu i u domovini pravile razne pritiske na crkvene ljude, a ovi su onda na jedan ili drugi način stvarali poteškoće Zoriću.

        Došlo je dotle da su, pod prijetnjom i iz straha da vlasti za kanonizaciju ne bi dopustile hodočašće u Rim, biskupi tražili od Zorića da obustavi izdavanje maloga Tavelićeva biltena, koji je Postulatura bila pokrenula kako bi vjernike u iseljeništvu pripravila na taj događaj. A jednoga je dana iz hrvatske sekcije vatikanskog radija (p. Scheibel) procurila vijest da bi poslije Uskrsa (1970.) Zorić imao biti smijenjen s funkcije postulatora, jer da to traže civilne i neke (!) crkvene vlasti. Zorić je i sa strane Kongregacije za kauze svetih doživio nešto što ni u snu nije mogao očekivati. Kad je, naime, 18. ožujka rekao mons. Antonelliju, tada tajniku Kongregacije, da se za kanonizaciju sprema veliko hodočašće iz domovine, ovaj mu je odgovorio da je bolje da ne dolaze, jer da je to politika!

        Kad sam saznao za ovo, odmah sam (18. ožujka) u nazočnosti mons. Crisana, Rumunja, protestirao kod kardinala Bertolija, prefekta Kongregacije, protiv ovakvih izjava. Kardinal je bio u prijateljskim odnosima s Hrvatima još iz vremena kada je bio u službi u beogradskoj Nuncijaturi, s nuncijem Pellegrinettijem, ali je imao i kritičan stav prema nekim pojavama u našem Episkopatu. Rekoh kardinalu: »Kako se može govoriti o politici kad Episkopat organizira hodočašće?« Na to kardinal primijeti: »Da, a onda biskupi dođu u Rim i tu govore kako treba “andare piano”«, tj. ne žuriti se s kanonizacijom. Tada kardinal upita: »Mogu li ovdje u nazočnosti mons. Crisana reći nešto na račun Hrvata?« Odgovorih: »Meni možete reći što hoćete«. »Nesreća je vaša – nastavio je kardinal – što su vaši biskupi podijeljeni. Tako je bilo i prije za vrijeme Pellegrinettija. Pellegrinetti je vrlo volio Hrvate i, ako je imao u nečemu krivo, to je bilo da ih je previše volio; jer kad netko nekoga previše voli, lako bude neobjektivan. Ja sam bio u raznim zemljama, bio sam devet godina nuncij u Francuskoj. Francuski su biskupi ono što jesu (aludirao je na moju primjedbu da su i u drugim episkopatima podijeljeni), ali kad se radi o njihovu odnosu prema Nunciju, prema Državnom tajništvu itd., njihov je nastup drukčiji.« Kardinal je u daljnjem razgovoru spomenuo kako je on sam znao reći biskupima (naravno, to se moglo odnositi i na samo jednoga ili drugoga): »Nemojte tako!« Konkretno, u ovom slučaju, naši su biskupi  potpisivali molbe za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića, a onda bi jedan ili drugi došao u Rim i u Državnom tajništvu u Vatikanu upozoravao kako treba biti oprezan, drugim riječima voditi računa o reakcijama režima. U Državnom tajništvu su bili skloniji slušati ovako “razborite” savjete. Prije nego je procurila vijest o smjeni mons. Zorića s funkcije postulatora, u Rimu je bio nadbiskup Bukatko.  Bilo je i drugih koraka sa strane biskupa s ciljem distanciranja od mons. Zorića i njegovih suradnika, iako su ovi odradili sav organizacijski posao za kanonizaciju.

        Postulatura je izdala i Zbornik u čast Sv. Nikole Tavelića (Rim 1970, XVI+198 str.), koji je uredio Fabijan Veraja, a priloge su dali: o. Bazilije Pandžić, o. Dominik Mandić, Krešimir Zorić, Fabijan Veraja, Ivan Tomas, o. Nikola Roščić, Josip Burić, V. Lucić (pseudonim Vladimira Merćepa).

        Hrvatske svečanosti u Rimu povodom kanonizacije i sama kanonizacija u bazilici Sv. Petra bile su nezaboravni događaji za tisuće hrvatskih hodošasnika iz domovine i iz cijeloga svijeta. U samoj pak bazilici Sv. Petra nije došla do izražaja prisutnost Hrvata. Nakon Mise, krčki biskup Karmelo Zazinović, koji je bio u redu ispred mene, okrenuo se prema meni i rekao: »Ovo je za naš svijet gluha Misa.« Otišao sam onda ravnatelju Sikstinske kapele mons. Bartolucciju i prigovorio mu što nije dao mogućnost da za vrijeme Pričesti hrvatski hodočasnici otpjevaju dvije pjesme (Zdravo Tijelo Isusovo i Uzmite, jedite), koje su bile otisnute u samom prigodnom liturgijskom priručniku. Ostao je bez odgovora, valjda nije bio ni svjestan što je propustio.