Piše: Zoran Stojanović/ KT

Borba za život uvijek je bila vođena vjerom pa tako do župne crkve nije bilo teško hoditi i po tri sata kako bi se došlo na misu u župnu crkvu Svetog Ilija Proroka na Solakovoj kuli. Okrutnost uvjeta i rat su učinili svoje. Stanovnici Homatlija i Došćice raselili su se doslovno po cijelom svijetu.

^Došćica

Iako su otišli daleko, svoja mjesta ne zaboravljaju i uče mlađe naraštaje da vole mjesto svojih korijena, da ga obilaze, mole se za svoje pretke i da udišu, na svoj način, osobiti zrak koji ih puni novom energijom.

Život je svet

U ovim brdovitim i planinskim krajevima Neretvice i Rame mnoga naselja nisu mogla čuti crkveno zvono koje je pozivalo na molitvu. Stoga su mještani izgrađivali u svojim selima zvonike te bi uvijek neka obitelj bila zadužena zvoniti ujutro, podne i na večer. Tako je i na Homatliama zvono zazvonilo 1936.. Prestalo je zvoniti u ratnom vihoru, a stanovnici su se sklonili u mirnija i sigurnija područja u okolii Mostara, Prozora, Hrvatske i drugih europskih zemalja.

^Homatlije

Iako su domovi uništeni i zarasli ljubav prema rodnom kraju nije prestajala tinjati i svakim danom je sve jača. Stoga su se odmah poslije rata raseljeni stanovnici Homatlija i Došćice dogovorili na okupljanje na grobovima svojih roditelja i predaka. Okupljanja su dogovorena za prvu subotu iza blagdana Tijelova. Prema tom zakazanom terminu svi prilagođavaju svoje slobodno vrijeme kako bi pristigli na okupljanje.

Tako je bilo i ove godine, 21. lipnja, kada je okupljanje imalo svoju posebn svečanost.

Sve je započelo misnim slavljem u homatlijskom groblju koje je predslavio vrhbosanbski pomoćni biskup u miru mons. Pero Sudar uz koncelebraciju župnika vlč. Marina Marića. Na početku mise biskup Sudar je kazao: „Nema ništa čovjeku vrijedni i nema mu veće obveze nego držati nekakvu vrstu kontaka s onim preko kojih je dobio život. Život je najvrijedniji i to je okvir svih drugih darova što ih u životu dobivamo.  Bog nam ga daje kao i sve drugo preko ljudi. Zato bi bio doista jedan veliki znak nezahvalnosti kada ne bismo imali u svom srcu za svoje pretke i za mjesto gdje su oni živjeli i gdje su naši korijeni.“

Tijekom propovijedi je istaknuo: „Najsržnija istina kršćanskog postojanja i kršćanskog života je da se uzdamo i zahvaljujemo Bogu ono što jesmo, jer smo njegovom milošću najprije živi, njegovom ljubavlju, njegovim darom, a onda i sve drugo što nas resi. Ništa zapravo nije naše nego je sve Božji dar. Biti toga svjestan tek onda čovjek ima pravo u duši i srcu osjećati vlastitu veličinu i povlaštenost djeteta Božjeg.“

Na kraju misnog slavlja župnik Marić je zahvalio biskupu te Homatlijanima što su uvijek tu na okupljanju i što ih je svake godine sve više.

Zvonik na Homatlijama kao svjetionik

Drugi dio svečanosti nastavljen je u samom naselju Homatlije. Stari zvonik u selu je dotrajao pa su se mještani dali u izgradnju novog.  

Nakon blagoslova koji je molio biskup Sudar ponovno je zazvonilo zvono na Homatlijama i odjekivalo je kanjonom Volujaka tako da se čulo i na Došćici, ali i s druge strane Volujaka, u Donjoj Vasti.

Glavni inicijatori su obnove zvonika Marko i Emaniel Manjo Mihalj koji su najviše uložili truda i novaca uz pdršku sumještana. Zvonik je ponovno postao kao svjetionik.  

^{Marko Mihalj}

Marko Mihalj kao jedan od ključnih nositelja izgradnje zvonika je kazao: „Na Homatlijama sam rođen, ovdje sam se oženio i živio sam s obitelji sve do rata. Prvo dijete mi je rođeno na Homatlijama. Živio sam neko vrijeme poslije rata u Zagrebu, pa dvije godine u Austriji, ali smo napravili kuću u Šuškovu naselju kod Čapljine. Ponovno smo napravili kuću i na Homatlijama i dolazimo često. Za naš zvonik smo najviše sudjelovali ja i Manjo. Bilo je još nekih novčanih donacija. Također smo malo i na groblju uredili. Sad ćemo pokušati malo i put rješavati.“

Također se prisjetio djetinjstva kada su preko kanjona Volujak išli na Uzdol u školu od petog razreda budući da je na Homatlijama bila škola samo do četiri razreda. Ništa im nije bilo teško, niti su se bojali spuštati ljestvama i strmim stazama kanjonom koji je dubok i više od 400 metara.

„Dolazim ovdje kad god mogu. Obavezno dolazim na ovu misu i druženje. Danas je za nas ovo poseban dan. Živjeli smo teško i radosno i zato volim doći ovdje. Rado se sjetim mladih dana i naših druženja, „sijela“ koja smo imali uvijek u nekoj drugoj kući“, kazala je Nevenka Križanac.

Važno je istaknuti da je već nekoliko kuća obnovljeno i da se često dolazi na Homatlije. Zanimljivo je bilo čuti jednog dječaka koji reče da je njegova kuća na Homatlijama, a ne na Krčima u Prozoru. To je zasigurno važna poruka.

Susret u mirnoj oazi Došćica

Nakon mise i blagoslova na Homatlijama biskup Sudar i župnik don Marin Marić su se uputili u susjedno selo Došćicu gdje su se također okupili nekadašnji stanovnici ovog tajnovitog i zanimljivog mjesta. Misa je bila na groblju gdje se molilo za svoje pokojne.

Na izgled malo mjesto, ali po broju prisutnih razvidno je da se svoje mjesto ne zaboravlja i korijeni predaka. Osobito je bilo lijepo vidjeti djecu i mlade. Pristiglo se iz Njemačke, Hrvatske, okolice Mostara, Prozora i iz svakog mjesta gdje trenutno borave nekadašnji stanovnici Došćice.

Toma Stojanović je odselio u Slavonski Brod još 1980. No, nije zaboravio svoju Došćicu te je rekao: „Ide se trbuhom za kruhom, a najviše je bila kriva politika. Dođemo obavezno kada je misa na groblju. Dolaze i sva djeca, ali zbog posla sada je došao samo jedan sin.“

Na Došćici nisu bili samo nekadašnji stanovnici i njihovi potomci, pristigli su i prijatelji koji posjećuju ovo skrovito mjesto. Kod obitelji Branka Stojanovića boravio je prijatelj Pero iz Ljubuškog.

Obitelj Bose i Zore Stojanović je bila domaćin za sve okupljene. Boso i njegova Zora su jedini stalni stanovnici Došćice. Njihova djeca i unučad su vrlo često kod njih. Znali su nekada boraviti i po cijelo ljeto te sudjelovati u svim seoskim poslovima.

Katarina Mišić je kao djevojčica ljeto provodila kod djeda i bake na Došćici: „Odavde mi je mama. Tu su mi baka i djed. Cijeli raspust smo tu provodili. Ovo nam je jedini dan kada smo skupa ovdje. Mogla bih sebe zamisliti da živim na selu. Sada sam u Njemačkoj. Tamo se uvijek trči za vremenom. Ovdje bilo drugačije. Ujutro se odmah čuje crvkut ptica, zajednički doručak i onda radovi. Tamo je život ubrzan.“

Koliko mladi vole mjesto svojih roditelja pokazala je Monika Stojanović, koja završava medicinski fakultet u Zagrebu, ali rado slobodno vrijeme provodi na Došćici. „Moj otac je rođen i odrastao ovdje. Svake blagdane smo ovdje i ovakvo jedno godišnje okupljanje. Vrlina je ovog mjesta upravo u okupljanju. Ra radost i osjećaj topline je poseban. Rado bih preporučila prijateljima da provedu odmor ovdje, da dođu ovdje i vide ovu ljepotu i povežemo se na još jednoj većoj razini“, kazala je Monika s nekom radosnom ambicijom.

Također je istaknula da ovdje ima puno potencijala oko seoskog turizma.

Radost u zajedništvu je zračila na svakom koraku.