Veliki četvrtak


Židovsko-antička predodžba kako dan počinje već predvečerjem toliko utječe na liturgiju, da se svetkovine i nedjelje liturgijski slave već večernjom prethodnog dana. Zato večer Velikog četvrtka pripada prvom danu vazmenoga trodnevlja - odnosno Velikom petku.

Ovo je, prema priručniku Adolfa Adama Slaviti crkvenu godinu, i sadržajno također opravdano budući da je Isus na Posljednjoj večeri sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu. I pranje nogu te večeri jasan je znak njegove ljubavi koja služi i predaje se. Njegova muka na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima, uhićenje te iste večeri pravi je početak muke...

Liturgija večere Gospodnje oblikovana je ponajprije upravo spomenom Isusove Posljednje večere i pritom je izvršena ustanova euharistije, zatim pranje nogu. Na Misi večere Gospodnje treba sudjelovati cijela zajednica.

Već ulazna antifona naviješta cjelokupnu temu čitavog uskrsnog trodnevlja (Gal 6,14). Spominje pashalni misterij u svome punom smislu i po muci razapinjanja već svijetli radost i klicanje uskrsnuća i otkupljenja.

Govori se Slava, a dok se pjeva pjesan zvone zvona koja zatim zašute do Vazmenog bdjenja...

Ova šutnja zvona tijekom trodnevlja datira barem u karolinško vrijeme. Za razliku o zvona prikladniji bi bili drveni instrumenti (čegrtaljke, klepetaljke...).

Slično kao sa zvonima, u mnogim mjestima se tijekom ovog razdoblja odriče i orgulja, koje su se do kraja srednjeg vijeka sve više probijale kao bogoslužni glazbeni instrument.

Glede čina pranja nogu, na Zapadu ga već u 4. st. (s iznimkom Rima), susrećemo kod obreda krštenja. Sedamnaesti koncil u Toledu (694.) vrlo odlučno traži da se na Veliki četvrtak u svim crkvama Španjolske i Galije obavlja taj sveti čin. Svaki bi biskup ili svećenik morao po Kristovu primjeru prati noge svojim podanicima. U Rimu je taj obred pak posvjedočiv od 12. stoljeća.

Obred je jednostavan: poslužnici dovode izabrane muškarce k sjedalima pripravljenim na zgodnom mjestu, tada svećenik pristupi svakom pojedinom te mu vodom polije noge i obriše uz pomoć poslužnika.

Poslije popričesne molitve, za bogoslužje Velikog petka u svečanoj procesiji prenose se prethodno konsekrirani darovi u svetohranište sporednog oltara. Glavni se oltar ogoli - denuntio altaris.

Zaključno se klanjanje Presvetom treba održati prema mogućnosti poslije ponoći, dakako bez ikakve svečanosti. Ovaj običaj ima jako staru povijest, koja seže do u 2. stoljeće.

Ž.I., KT