sub, 06. prosinca 2025. 12:20
U digitalnom dobu koje pojedince samo površno okreće prema drugima, predanost tuđoj dobrobiti i sreći teško je pronaći. Nasreću, vrelo ljubavi prema bližnjima uvijek se pronalazi u volonterstvu, a ljudi koji sebe nesebično daju drugima, poput Sarajke Ivone Šagolj, poziv su na promišljanje o vrijednostima koje pokreću pojedinca.
Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik
U Bosni i Hercegovini, zemlji opterećenoj ekonomskim i socijalnim izazovima, volonteri su nezaobilazni stup društva. Upravo su oni često prvi, a ponekad i jedini koji odgovore na krize, bilo da je riječ o elementarnim nepogodama, humanitarnim akcijama, ili svakodnevnoj podršci onima na marginama.
Jedna od njih je Ivona Šagolj, 29-godišnja Sarajka, koja je svoj volonterski put započela u djetinjstvu i do danas ga nastavlja s istim žarom.
Njezina priča o davanju i služenju, koju je počela pisati još u osnovnoj školi, duboko je ukorijenjena u osobnoj vjeri, što je čini primjerom kako su duhovna i etička načela snažan pokretač društvenog angažmana.
„S obzirom da sam netko tko je odrastao u Crkvi, mogu reći da me vjera potaknula na volontiranje i pomaganje drugima. Sudjelovala sam u mnogim volonterskim akcijama, sudjelujem i dalje, tako da se ne mogu svake ni prisjetiti, ali je moje prvo volontersko iskustvo sigurno bilo pri nekoj crkvenoj zajednici“, prisjeća se Ivona dodajući kako volonterstvo za nju znači ljubav i odgovornost – „kad daješ svoje vrijeme i energiju bez očekivanja nagrade, ali uvijek dobiješ neko iskustvo, ljude, smijeh, zabavu. Volontirati znači biti svjestan da nisi sam na svijetu i da tvoja djela znače mnogo“.
Daljnji put bio je jasan. Njezina župna zajednica nije više bila samo mjesto molitve, nego i prostor za prakticiranje vjere kroz djela; baza je to za karitativni rad i poticanje socijalne odgovornosti.
Osvrćući se na povezanost vjere i besplatna služenja, naša sugovornica ističe kako je volontiranje način prakticiranja vjere, a potiče od unutarnjeg uvjerenja o međusobnoj povezanosti ljudi.
„Moja vjera definitivno je temelj svega što radim. Ne nužno kroz formalne okvire, nego kroz uvjerenje da smo pozvani biti jedni drugima oslonac. Za mene volontiranje nije samo aktivnost, nego način življenja. Vjera mi daje motiv, a volontiranje mi daje prostor tu vjeru pretvoriti u djelo“, kaže Ivona koja je, iako joj je župna zajednica bila baza, volontirala i u Gorskoj službi spašavanja, školskim i studentskim projektima te različitim građanskim akcijama.
Iako je nagrada često nemjerljiva, volonterski rad nije imun na izazove
Kada netko posveti život volontiranju, neizbježno dolazi do duboke osobne transformacije. Šagolj potvrđuje kako ju je volontiranje oblikovalo, ali naglašava da to nije bio lagan proces. Iskustva s ljudima u teškim situacijama, poput siromaštva, bolesti ili bilo kakve krize, tjeraju na neprestano preispitivanje vlastita života i prioriteta.
„Volontiranje me apsolutno oblikovalo kao osobu. Naučilo me strpljenju, empatiji, poniznosti i zahvalnosti, a to je bilo teže nego sve ostalo. Kada radiš s ljudima koji se nose s teškim okolnostima, shvatiš koliko često uzimamo život zdravo za gotovo“, kaže Ivona pokazujući na taj način kako učenjem i suočavanjem s tuđom patnjom, volonter stječe novi uvid u vlastiti život, a to vodi istinskoj zahvalnosti.
Nadalje veli kako ju je sve to naučilo slušanju i razumijevanju, što je iznimno važno, kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu. „Naučilo me je da slušam prije nego što nešto kažem, da primijetim tišinu jednako kao i riječi te da budem fleksibilna i otvorena. I, najbolja stvar koju sam naučila jest ne osuđivati“, tvrdi ova volonterka ističući kako je sposobnost slušati i ne osuđivati iznimno važna u susretu s ljudima u potrebi jer je ključna za izgradnju povjerenja, posebice što ljudi često ne traže gotova rješenja, nego prostor gdje mogu biti viđeni i prihvaćeni bez predrasuda.
„Kad pogledam unatrag, shvatim kako me je volontiranje naučilo najvažnijoj životnoj lekciji, a to je da se ljepota skriva u sitnicama koje činimo jedni za druge. Nisu to veliki projekti, nego mali trenutci kad nekome vratiš osmijeh, kad vidiš da se čovjek prvi put nakon dugo vremena osjeća viđeno, ili kad dijete izgovori tvoje ime kao da mu znači sigurnost“, veli naša sugovornica
Međutim, priznaje kako to nije lak put, nego staza puna uspona i padova. Iako je nagrada često nemjerljiva, volonterski rad nije imun na izazove. Tako je našoj sugovornici dosad najveći izazov bio suočavanje s granicama: vlastitim i tuđim, „posebice kada silno želiš pomoći, ali jednostavno ne možeš sve riješiti“.
Ova spoznaja je bolna, ali je nužna etapa u sazrijevanju volontera. Želja za „spašavanjem svijeta“ često biva neostvarena zbog sustavnih problema i ograničenih resursa. Kaže kako se volonterstvo suočava s manjkom ljudi, a projekata je sve više. Također, životni tempo itekako utječe na želju ljudi jer brojni se „boje obveza“, a neizostavno je spomenuti i emocionalni pritisak koji je prisutan zbog susreta s „teškim sudbinama“.
Ipak, sve to vrijedi jer nagrada je neprocjenjiva – „osmijeh na licima ljudi te nagrada od Boga“.
A tu nagradu svatko može dobiti jer, kako naglašava Ivona, „volontiranje ne traži savršene ljude, nego ljude koji žele pomoći“. „Vrijeme koje daješ u bilo kojoj akciji, nekome je iznimno značajno. Koliko god se osjećam fizički iscrpljeno, psihički i emocionalno budem ispunjena i zadovoljna“, dijeli Šagolj dodajući kako smatra da bi bez volontera mnoge karitativne inicijative nestale; međutim, iako su uvijek oni nositelji promjena, sustav je taj koji bi trebao davati okvire i podršku.
A promjene se ne kriju u velikim projektima, nego u sitnicama i neposrednoj ljudskoj interakciji te pokazuju kolika je moć nečega što se čini malenim. „Kad pogledam unatrag, shvatim kako me je volontiranje naučilo najvažnijoj životnoj lekciji, a to je da se ljepota skriva u sitnicama koje činimo jedni za druge. Nisu to veliki projekti, nego mali trenutci kad nekome vratiš osmijeh, kad vidiš da se čovjek prvi put nakon dugo vremena osjeća viđeno, ili kad dijete izgovori tvoje ime kao da mu znači sigurnost“, ističe Ivona dodajući kako je volontiranje stalno podsjeća kako svako srce ima prostora za još malo dobrote, ma koliko se ponekad činilo umorno.
„I možda zvuči naivno, ali ja zaista vjerujem da svijet postaje bolji svaki put kad se netko pojavi i kaže: 'Evo, ja mogu malo pomoći.' To 'malo' ponekad bude nekom čitav svijet“, zaključuje naša sugovornica ohrabrujući da se svatko odvaži na volontiranje „jer te ono tiho, polako i nenametljivo pretvara u bolju verziju sebe, dok ti istodobno daruje ljude, priče i trenutke koje pamtiš cijeli život“.
Prema najnovijem izvješću Ujedinjenih naroda o stanju volonterstva iz 2023., mjesečni broj volontera u dobi od 15 i više godina diljem svijeta iznosi 862,4 milijuna. Većina volonterskog rada i dalje se neformalno dogovara između pojedinaca, a u njemu sudjeluje 14,3% globalne populacije, dok se 6,5% radno sposobnih ljudi diljem svijeta uključuje u formalno volontiranje putem organizacije ili udruženja.
Formalni volonteri uglavnom su muškarci, a oni neformalni češće su žene.