pet, 19. prosinca 2025. 14:24
U apostolskom pismu od 11. prosinca papa Leon XIV. postavio je kršćansku arheologiju u samo središte intelektualnog i pastoralnog poslanja Crkve...
Pismo, izdano povodom stote obljetnice Papinskog instituta za kršćansku arheologiju, manje je prigodni spomen-dokument, a više programska izjava: pamćenje je, tvrdi Papa, nužno za nadu – osobito u rastrganom svijetu obilježenom ratovima, tehnološkim ubrzanjem i kulturnom amnezijom…
Kako donosi Aleteia, Institut je osnovan 1925. tijekom Jubileja mira proglašenog nakon Prvog svjetskog rata, s ciljem znanstvenog proučavanja materijalnih tragova ranog kršćanstva. Taj je trenutak važan. Kako primjećuje Papa, 100. obljetnica podudara se s još jednom jubilarnom godinom, koja se ponovno odvija usred globalnih sukoba. „Arheologija Crkvi nudi način vjerodostojno progovoriti ranjenom čovječanstvu ukorjenjujući vjeru u povijest, a ne u apstrakciju. Kršćanstvo nije rođeno iz ideje, nego iz krila, tijela i groba“, naznačio je.
Ovo inzistiranje na tjelesnosti provlači se kroz cijelo pismo. Arheologija se ne predstavlja kao elitna akademska specijalnost, nego kao disciplina koja pomaže vjernicima – ali i skepticima – shvatiti kako vjera poprima oblik u konkretnim mjestima, gestama i zajednicama. Kamenje, natpisi, grobna mjesta i bazilike svjedoče da je Evanđelje ušlo u stvarne gradove i stvarne živote.
Papa prati baštinu Instituta od njegova osnutka pod Piom XI. do današnjeg međunarodnog utjecaja. Tijekom proteklog stoljeća Institut je obrazovao znanstvenike sa svih kontinenata, podupirao iskapanja od Rima do šireg Sredozemlja te poticao suradnju čak i u vremenima političke nestabilnosti, poput odluke da se međunarodni kongres održi u Splitu tijekom balkanskih ratova. Arheologija, sugerira pismo, može služiti miru jer čuva zajedničko pamćenje.
Ipak, dokument nije nostalgičan. Papa Leon XIV. izričito smješta arheologiju u kontekst suvremenih rasprava, od umjetne inteligencije do održivosti. Arheolozi su, napominje, osposobljeni ne odbacivati, nego čuvati; ne trošiti, nego promatrati i promišljati. U kulturi oblikovanoj brzinom i potrošnošću, ova strpljiva pozornost prema detalju postaje oblik kulturne, pa čak i duhovne ekologije.
Teološki, Papa arheologiju usidruje u otajstvu Utjelovljenja. Objava se odvija u povijesti, a teologija riskira postati bestjelesnom ako zanemari materijalne dokaze. Pozivajući se na Veritatis Gaudium, ponavlja kako arheologija pripada među temeljne discipline svećeničke i teološke formacije, uz crkvenu povijest i patrologiju.
„Proučavati rane kršćanske domove, grobnice i liturgije znači susretati ne relikvije, nego ljude – njihove strahove, nade i molitve. Pamćenje je oduvijek bilo središnje za evangelizaciju. Od katakombi do svetišta mučenika, Crkva je čuvala mjesta kao svjedoke a ne kao 'muzeje'. Ta mjesta i danas govore, osobito mlađim naraštajima koji traže autentičnost, a ne ideologiju“, napisano je.
Pismo je zaključeno jasnim pozivom na djelovanje. Biskupi, odgojitelji i kulturni djelatnici pozivaju se da potiču mlade – laike i zaređene – na studij arheologije, ne samo kao akademsko bavljenje nego kao služenje Crkvi i društvu.
„Kršćanska arheologija daje glas zaboravljenim životima i čini vidljivom Riječ života upisanu u povijest“, zaključio je Papa.
J.P., KT