Ante - prezime mu (ne) znate


Hrvatsko-češki autorski par Kovač & Jurajda tvrdi kako Hrvati i dalje osjećaju nostalgiju za Poglavnikom, u tolikoj mjeri da su za Domovinu u posljednjem ratu najspremniji bili oni koji su se zvali Ante. Pravo je zato čudo što tekst „Što je u imenu u ratu“ nije objavljen u Srbiji.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Još u listopadu 2016. predsjednički je kandidat na posljednjim izborima u Hrvatskoj Dejan Kovač sa svojim je češkim kolegom Štepanom Jurajdijem u časopisu Centra za ekonomska istraživanja i poslijediplomski studij Ekonomskog instituta u Pragu objavio tekst Što je u imenu u ratu.

Nije, međutim, taj uradak tog postdoktorskog istraživača iz ekonomskih i političkih znanosti na Školi međunarodnih odnosa Woodrow Wilson na Sveučilištu Princeton tada izazvao naročitu pozornost. No kada je nedavno publiciran u Journal of Popular Economics, Kovač se našao ispod medijskih reflektora u Hrvatskoj.

Je li Ante isto što i Adolf?!

Ukratko, teza autorskog tandema Kovač & Jurajda je „...spremnost da se bori i umire za nacionalnu neovisnost – koristeći izbor imena koji odgovaraju prethodnom ratnom vođi. Na temelju podataka o gotovo pola milijuna vojnika, najprije pokazujemo da je imenovanje, koje je sinonim za vođu hrvatske države tijekom Drugog svjetskog rata, predviđalo volontiranje u službi u hrvatskom ratu za neovisnost 1991. – 1995., a često i umiranje tijekom sukoba“. Dakako, rečeni se sinonim odnosi na Antu Pavelića.

Zanimljivo je, međutim, da su ovi istraživači u tekstu od prije četiri godine ustvrdili kako ime Ante ima slične konotacije u Hrvatskoj kao Adolf u Njemačkoj. Štoviše, naglasili su kako „za razliku od imena Adolf u Njemačkoj, ime Ante, kao i imena ostalih vodećih generala i političara, nastavila su se koristiti u Hrvatskoj". U aktualnoj pak verziji ta je teza otpala, a Kovač je u nedavnom intervju Jutarnjem listu tumačio kako je oko toga bio krivo interpretiran, pojasnivši kako ime Adolf postoji i u hrvatskom jeziku. „Ukratko, ne mislim da je Ante isto što i Adolf, niti je to ikad bila hipoteza rada“, kazao je. Prilično neuvjerljivo, baš kao što je i sama temeljna (hipo)teza da su Ante u Hrvata bile naročito spremne(!) za Domovinski rat – zbog osobite povezanosti s Poglavnikom.

Efektno je Kovaču potkraj prošlog tjedna replicirao zagrebački publicist i kolumnist Večernjeg lista Boris Beck: „Svesti ime Ante samo na vezu s Poglavnikom veliko je pojednostavljenje. Potpuno je moguće da ima ljudi koji to ime čuvaju u obitelji kao podsjetnik na neumrlog Pavelića, ali ustvrditi da je ime Ante zbog toga 'nacionalističko', i to u zemlji gdje se više ljudi moli Sv. Anti nego Bogu, zbilja je blesavo.“

Zašto je Gotovina (bio) – spreman?!

Osobito, dodao bih, što, istina neizravno, sugerira i kako je onda i legendarnog hrvatskog generala Gotovinu, ime zapravo nadahnulo da se iz inozemstva vrati u domovinu i stavi na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. Pa je onda i Ante Gotovina – ustaša. Rođen, doduše, 1955.

No kao odgovor ovoj navodnoj hrvatskoj fascinaciji Antom od (inače) Bradine kod Konjica, treba kazati kako prošle godine to ime nije ni među 20 najpopularnijih u Hrvatskoj. Primjerice u Zagrebu, Osijeku i Splitu najpopularnije je ime Luka, u Rijeci David, a u Varaždinu Jan. Iz čega bi onda, po Kovaču, trebalo zaključiti kako Hrvati više ni nisu baš za rat – spremni!

A ukupni poredak u posljednjih 100 godina za cijelu Hrvatsku je: Ivan, Josip, Marko, Stjepan, Tomislav, Željko, Ivica... pa - tek?! - onda Ante...

Uspostavljajući teoriju o „nacionalističkim imenima“, autori su, kako svjedoči Kovač, analizirali top 10 imena i tu su naišli na problem. Neka su se imena preklapala – bilo je, eto, ustaških generala koji su se zvali Josip ili Ivan, a na drugoj su strani bili komunisti kao Josip Broz ili Ivan Rukavina. Kako vidimo, usprkos svemu, ni Josipu ni Ivanu vrijeme nije naudilo. A ne znam nikoga - nije da se pravdam! - tko je ime sinu dao po kumrovečkom vragolanu.

Nomen (ni)je omen...

Pravo je, međutim, čudo da ovaj volšebni imenik Kovača i češkog mu pajdaša nije još - ili već! - našao izdavača u Srbiji. Naime, baš nekako u vrijeme kada se Journal of Popular Economics spremao objaviti njihov tekst, Poglavnikov lik i djelo aktualizirani su u Beogradu, točnije u Zemunu gdje je Blagoje Jovović 5. kolovoza (na, dakako, Dan pobjede i Oluje!) dobio ulicu. „Nismo bez razloga izabrali ulicu u Zemunu. Naime, za vrijeme Drugog svjetskog rata glavna ulica u ovoj općini nosila je ime ustaškog zločinca Ante Pavelića, a Gospodska ulica ime Adolfa Hitlera. Današnjim činom simbolično sahranjujemo pretenzije zlikovca Pavelića i na Zemun i na sve one dijelove koji su činili NDH“, obznanio je zamjenik zemunskog gradonačelnika Goran Vasić da - čini se! - Zemun više neće biti hrvatski.

Vjerovao sam, inače, kako je to riješeno još tamo 2006. kada je za zemunskog gradonačelnika izabran četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Izgleda, međutim, kako je za konačnu pobjedu nad Poglavnikom trebao makar još jedan ravnogorac. Nakon čega je iz naftalina izvađen rečeni Blagoje koji je 10. travnja 1957. u predgrađu Buenos Airesa smrtno ranio Pavelića, koji je umro dvije i pol godine kasnije u Madridu. Više od dijabetese, negoli od ruke Jovovića, Srbina iz Danilovgrada...

(Ali tko bi kazao da je netko imena Blagoje sklon ubojstvu?! Eto tandemu Kovač & Jurajda šlagvorta za nove analize utjecaja imena na krvoproliće na brdovitom Balkanu, pa i šire...)

No imenovanje zemunske ulice simbolično je, jer se, kako je to primijetio i rečeni Vasić, među okupljenima na prigodnoj svečanosti nije znalo tko je iz partizanske, a tko iz ravnogorske obitelji. Baš kao da se to inače zna u Srbiji. Poglavito u posljednje vrijeme, iako su joj predsjednici prilično pitomih imena: Slobodan, Boris, Tomislav – čak?!, pa, eto, na kraju i – Aleksandar, koji je, politički i ratnički rastući uz dvojicu vojvoda, spomenutog Šešelja i Nikolića, ipak ostao uskraćen za titulu vojvode. Zasad...