"Bliski istok" – stara priča


Crkva čiji je prvi čovjek 2015. s neskrivenom radošću dočekao vijest o rehabilitaciji četničkog vojvode Draže Mihailovića, danas, evo, propituje „ustaštvo“ hrvatskih biskupa?!

Piše: Josip Vričko

Nije, dakako, trebalo dugo kako bi Srpska pravoslavna Crkva reagirala na pismo što joj ga je još u studenome prošle godine uputila Hrvatska biskupska konferencija, a koje je prošloga tjedna objavljeno i u hrvatskome tisku. (A po svemu sudeći odgovora ne bi bilo da stvar nije izišla u javnost!) Patrijarh Irinej iskoristio je i ovu prigodu da još jednom otkrije karte, da, u biti, naglasi koja su dva temeljena cilja SPC-a posljednjih godina: denunciranje Blaženog Alojzija Stepinca i inzistiranje na konfrontaciji HBK i Vatikana, Svetog Oca ponajprije.

„Oni se žale što mi (SPC) više uvažavamo Papu nego njih, njima to smeta. Mi imamo svoje mišljenje o Papi, za razliku od njih. Ne raspirujem mržnju, niti huškam na rat, niti vrijeđam žrtve, a od njih ništa drugo i ne očekujem“, kazao je prvi čovjek SPC-a, navješćujući kako će odgovor hrvatskim biskupima uslijediti na sjednici Sinoda zakazanoj za 19. veljače.

Iz sadržaja, jednako koliko i iz tona Irinejeva, baš, uostalom, kao i iz minuloga rada Crkve koju vodi, nedvojbeno je kakav se odgovor može očekivati. Šlagvort će gotovo sigurno biti patrijarhova višekratno iznesena tvrdnja kako je položaj Srba u Hrvatskoj jednak onomu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj...

A patrijarhovu je fonu - očekivano - i episkop bački (također) Irinej, koji traži od HBK da dokaže nevinost. „Uostalom, neka ista gospoda dokažu i pokažu da nema ustaški nastrojenih biskupa u HBK! Sudeći prema njihovim izjavama u hrvatskoj javnosti, lako se može zaključiti da oni nisu manjina u sklopu svoje Crkve u Hrvatskoj“, tvrdi taj, inače, glasnogovornik SPC-a.

No, okolnosti im ne idu na ruku. Slijedom čega treba spomenuti nedjeljnu propovijed kardinala Josipa Bozanića na Stepinčevo u zagrebačkoj katedrali. Zagrebački je nadbiskup, naime, kazao da se građani Hrvatske i danas s pravom pitaju kako je moguće da arhivska građa koja bi mogla pomoći u rasvjetljavanju događaja tijekom Drugog svjetskog rata i razdoblja nakon toga, premda je nastala na području Hrvatske – nije u Hrvatskoj i ostaje teško dostupna onima koji traže istinu?!

S Bozanićevom je opaskom koincidiralo objavljivanje doista ekskluzivnog otkrića u hrvatskom tisku: Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac spašavao je Židove skrivajući ih od ustaša u zagrebačkoj Bolnici sestara milosrdnica. Činio je to u dogovoru sa Židovskom općinom Zagreb. A ta se ratna priča do javnosti probila zahvaljujući zagrebačkom poduzetniku židovskog podrijetla Marku Danonu, koji je, pak, do povijesno vrijednoga materijala došao kontaktirajući s beogradskim Židovskim muzejom.

Iz obimne je dokumentacije bjelodano kako je nadbiskup Stepinac imao dogovor s predsjednikom Židovske općine dr. Hugom Khonom i nadrabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom da Židove koje Židovska općina pošalje u bolnicu i jamči da će im platiti liječenje, bolnica odmah primi na liječenje. Dogovor se provodio u djelo sve do svibnja '43. kada je u Zagreb došao Himmler sa zloglasnim SS-om. Tada su, naime, uhićeni i dr. Khon i nadrabin Freiberg. No troškove liječenja od tada do kraja rata preuzima Zagrebačka nadbiskupija. Treba još naglasiti kako je u bolnici radilo 159 časnih sestara i nikada nijednog Židova nisu prijavile, ni Gestapou, ni SS-ovcima, ni ustaškoj policiji, a kazna za skrivanje Židova bila je – smrt.

Bozanićevo pitanje, zapravo glas naroda, na Stepinčevo: Kako je moguće da arhivska građa koja bi mogla pomoći i rasvjetljavanju događaja tijekom Drugog svjetskog rata i razodblja nakon toga nije u Hrvatskoj(?!), i dalje je, nažalost, aktualno. Ali, rečeno otkriće otkriva adresu skrivanja. Beograd, dakako!

Budući smo vidjeli kako glasnogovornik SPC-a propituje navodno ustaštvo hrvatskih biskupa, a već su ranije oba Irineja, blaženog Alojzija nazvali „ustaškim vikarom“, dobro je podsjetiti na kvislinšku prošlost onih što danas neargumentirano etiketiraju. U priopćenju Sv. Ahijerejskog Sinoda SPC iz srpnja 1941. stoji: „Sveti Arhijerijski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorske i zemaljske vlasti, i uticaće preko svojih organa na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.“

U takovome ozračju, stvoreni su uvjeti za egzekuciju nad Židovima u koncentracijskim logorima Sajmište – Beograd i Crveni Krst u Nišu, a predsjednik Vlade Srbije Milan Nedić objavio je u kolovozu '42. da je Srbija „riješila židovsko pitanje“. Temeljem čeka je onda general Aleksandar Lohr referirao Hitleru: „Srbija – judenfrei!“ Usprkos svemu, proteklih je godina, uz snažnu potporu nekih crkvenih velikodostojnika, pokušavana Nedićeva rehabilitacija. Potkraj srpnja prošle godine, međutim, sud u Beogradu  je „na temelju dokaza i iskaza svjedoka zaključio kako se nisu stekli pravni uvjeti da bude rehabilitiran.“ Zasad, predmnijevam.

Tako se taj srpski Petain nije posthumno pridružio četničkom vojvodi Draži Mihailoviću, koji je rehabilitiran sredinom svibnja 2015. „Istina je spora, ali dostižna“, kazao je oduševljeni patrijarh Irinej nakon sudske presude Čiči Draži.

I takav jedan velikodostojnik onda (svijetla obraza) piše papi Franji kako se boji da je suviše otvorenih pitanja i nezaliječenih rana koje kardinal Stepinac simbolizira, te bi njegova kanonizacija samo produbila rane i postojeće razlike. „Stepinčeva kanonizacija bi, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susednih i geografski izmešanih hrišćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega hrišćanskog prizvanja nedostojnu prošlost“, odaslao je put Vatikana pismo patrijarh kojemu se umalo nije (od sreće) zatreslo na šubari cveće kad je čuo radosnu vijest: I nevin je Čiča!