Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Bliski je istok, može se reći – „oduvijek“ bio izvorište različitih problema, pri čemu su vazda stradavali oni slabiji; i pri čemu nitko nikada nikakvih pouka nije izvodio iz svojih nacionalnih tragedija. Samo su se tlačitelji smjenjivali, a zemlja pamtila krv i krike nevinih, bilo da su to bili židovi, kršćani različitih denominacija, muslimani ili netko drugi… neovisno jesu li Arapi, Hebreji, ili pripadnici nekih drugih izumrlih, istrijebljenih ili živućih nacionalnosti i rasa. Vođeni matricom „rješavanja pitanja“, tlačitelji su pribjegavali različitim metodama i instrumentima, ne prezajući u načelu ni pred čim. I svi su u pojedinim trenutcima povijesti mislili kako su „nedodirljivi“ i kako će „završiti posao“. Zasigurno najbolji svjedok tomu jest židovski narod koji je kroz svoju povijest iskusio najgore od svake vlasti koja bi zaposjela zemlju koju je on u biblijska vremena zaposjeo. Međutim, sadašnje stanje upućuje kako ni oni, nažalost, nisu daleko odmakli od zabluda i kratkovidnosti da se zločinima i nepravdama mogu postići pravda i blagostanje. Poglavito je to razvidno u događajima koji su obilježili taj prostor počevši od veljače 2026.

Što se krije iza napada na Iran?

Najavljivani, ali ipak iznenadni napad vojnih snaga SAD-a i Izraela na Iran posljednjega dana najkraćega mjeseca u godini 2026. ostavio je svijet u čudu – s logičnim pitanjima: koji je cilj toga poduhvata? Deklarativno stoji kako udaraju na islamski teokratski režim da bi ga smijenili ili osujetili njegovo pravljenje nuklearnoga oružja i spriječili prijetnje Izraelu. Međutim, i više je nego jasno kako ovo obrazloženje traži dodatna pojašnjenja, osobito što posljedice osjećaju ne samo države uključene u sukob i zemlje Perzijskog zaljeva, nego doslovce cijeli svijet, budući da cijena nafte doživljava nekontrolirani skok te se može samo pretpostaviti što će sve biti. No, u nedostatku provjerenih informacija nije moguće precizno definirati nakane rata i izvući sigurne zaključke da ne budu u domenama teorija zavjere. Ipak, jedno je matematički provjerljivo, s dovoljno nedvojbenih informacija, a to je cilj: uslijed stvorenoga kaosa prisiliti što više ne-židova da napuste prostor onoga što se, najšire kazano, naziva Palestina.

Gaza i Zapadna obala

Da bi mentalni sklop zapadnoga čovjeka, kojemu pripada i ovdašnje podneblje, pojmio bit problema, nužno je ukratko uputiti na zamršenost stanja na terenu između Židova i Palestinaca.  Naime, Palestinci, uvjetno rečeno, imaju svoju vlast samo na malim područjima: Pojasu Gaze i Zapadnoj obali. S time što su i oni od 2007. međusobno sukobljeni nalazeći se na suprotnim političkim stranama: Fataha (Zapadna obala) i Hamasa (Gaza).

^{Vlast u Gazi ima Hamas, a na Zapadnoj obali Fatah}

S Gazom, koja se južnim dijelom naslanja na Egipat te se nalazi uz Sredozemno more na prostoru dugom svega 41 km i širokom između 6 i 12 km, ukupne površine 365 km², nažalost, poznato je što je bilo nakon Hamasova bezumnog napada na Izrael 7. listopada 2023. – da je do neprepoznatljivosti razorena, pri čemu je u populaciji većoj od dva milijuna stanovnika, stradao veliki broj (govori se o 82 000 ubijenih) ljudi te da i dalje biva na sve načine iscrpljivana do krajnjih granica.

Međutim, Zapadna obala je poprilična nepoznanica. Riječ je o puno većem prostoru – približno 5 655 km² koji, kada ga se promatra na karti, izgleda poput bubrega u čijem je središtu grad Jeruzalem tj. njegov istočni dio te seže do Jordana i Mrtvoga mora. Njezina turbulentna povijest ratova i osvajanja traži zapamtiti godinu 1967. otkada je pod ilegalnom izraelskom okupacijom tako da danas Palestinci, s administrativnim glavnim gradom Ramallahom, zapravo kontroliraju – ako se to uopće može i kazati – tek oko 20% teritorija na kojemu živi približno tri milijuna stanovnika.

(Detaljniji prikaz stanja na terenu možete vidjeti OVDJE)

No, ni to ne bi bilo toliko strašno da nije činjenice kako izraelski doseljenici gotovo svako veće palestinsko mjesto praktično drže u okruženju. Jednostavno, dođu, podignu zid tj. ogradu i počnu praviti svoja naselja – kojih je već više od 150 – stvarajući tako izolirane „otoke“, odnosno bezbroj malih logora za Palestince koji prilikom izlaska iz svoga mjesta moraju proći izraelske kontrolne točke. Za katoličke je hodočasnike najpoznatiji primjer toga Betlehem i njegova okolica koji i danas svjedoče doseljeničkom osvajanju teritorija. Odatle je jesno da se najveći izvor životnih prihoda nalazi u hodočasničkom turizmu, koji je uslijed eskalacije sukoba zapravo nemoguć.

Dva pokazatelja izraelskog cilja

Kaotično stanje stvoreno ratom, nedvojbeno otkriva barem jedan cilj izraelske vlasti, a to je ove palestinske „otočiće“ na Zapadnoj obali „potopiti“.

^{Primjer doseljeničkoga "opkoljavanja" nadomak Betlehemskih poljana}

Dva su očita pokazatelja te namjere.

Prvo, izraelska je Vlada 8. veljače 2026. donijela administrativnu odluku kojom se jačaju ovlasti njezine civilne i vojne uprave nad zemljištem i nekretninama na Zapadnoj obali. (Odatle i pitanje kontroliraju li Palestinci išta.)

Kako je u intervjuu za zakladu papinskoga prava Pomoći Crkvi u nevolji – Aid to the Church in Need (ACN), kazao vlč. Bashar Fawadleh, župnik latinske župe u jedinom potpuno kršćanskom mjestu na Zapadnoj obali – Taybehu, istočno od Ramallaha, ova se odluka smatra „jednom od najopasnijih od 1967. i mnogi je vide kao početak službene aneksije Zapadne obale“. Razlog tomu jest što se mnoge administrativne i civilne odgovornosti prenose „na izraelske institucije“ te se potiče širenje doseljeničkih naselja; Izraelci preuzimaju kontrolu i nad vjerskim lokacijama, a bilježi se i sve „više rušenja kuća i ograničenja kretanja“. Jednostavno,  spomenuti „otoci“ tj. gradovi i sela bivaju izolirani jedni od drugih. „Obitelji gube svoje domove. Radnici više ne mogu ići na posao. Učenici se bore da dođu do škole. Poljoprivrednici više nemaju pristup svojoj zemlji“, posvjedočio je vlč. Bashar te podsjetio kako Palestinci trpe kontinuirane napade doseljenika, u vidu: uništavanja poljoprivrednog zemljišta, paljenja imovine i sprječavanja poljoprivrednika da pristupe svojim maslinama, koje su im glavni izvor prihoda.

^{Tamnija (siva i nijansa plave) boja označava izraelsku okupaciju na Zapadnoj obali}

U najnovije vrijeme kontrolni punktovi ostaju zatvoreni, dok se izraelske vlasti pravdaju kako im nedostaje radne snage pa zbog toga ne mogu adekvatno upravljati tim točkama kontrole – što je očito zamagljivanje stvarnih razloga…

Drugi pokazatelj se tiče pitanja zaposlenja. Naime, da bi jedan Palestinac mogao izići iz svoga mjesta i potražiti posla u Izraelu, on mora imati izraelsku dozvolu. Prije napada 7. listopada 2023. takvu je dozvolu („zelenu kartu“) imalo oko 180 000 ljudi, da bi nakon napada taj broj bio sveden na tek 15 000. No, 6. srpnja 2025., Odbor za obrazovanje Knesseta, Izraelskog parlamenta, odobrio je zakon kojim se zabranjuje zapošljavanje palestinskih učitelja s diplomama stečenim na Zapadnoj obali unutar Izraela i Istočnog Jeruzalema. Kako su naveli, te diplome „ne ispunjavaju akademske kvalifikacije potrebne za poučavanje“ u tim područjima. Tragom toga 10. ožujka 2026., izraelsko Ministarstvo obrazovanja objavilo je da za akademsku godinu 2026.-'27. neće izdavati radne dozvole palestinskim učiteljima s prebivalištem na okupiranoj Zapadnoj obali. Tako je gotovo 230 kršćanskih učitelja koji žive na Zapadnoj obali i imaju „zelene karte“, a rade u 15 kršćanskih škola u Jeruzalemu ostalo bez posla. To u praksi znači da u svakoj toj školi nedostaje 15-ak učitelja, nastavnika, profesora i pomoćnog osoblja.

A svijet šuti…

Na opisane se načine izravno vrši pritisak na Palestince da odu iz svojih sela i gradova te negdje drugdje potraže mjesto za život. Budući da je svijet zaokupljen ratom između Izraela-SAD-a i Irana, malo tko uopće i registrira ovakvo tlačenje. Kao što ni na balkanskom podneblju nikakva prometna nesreća nije bila vijest uslijed ratnoga ludila 1990-ih.

Kako je za ACN objasnio ravnatelj Ureda za razvoj Latinskog patrijarhata Jeruzalema, George Akroush:„Mnogi se nadaju otići u Jordan, a zatim se prijaviti za preseljenje u neke europske ili zapadne zemlje. Čak i ljudi koji misle da još nisu spremni za imigraciju pokušavaju osigurati dokumente koji im omogućuju odlazak.“

U konačnici, nema sumnje kako se Zapad mora s tugom i praktičnim kajanjem uvijek sjećati Holokausta, ali ovo počinjeno bezbožno djelo ne može biti pokriće za okretati glavu od drugoga, ovaj put izraelskoga nedjela i u nebo vapijuće nepravde. Katolička Crkva jest jedan, još uvijek slabašni, glas protiv toga što radi država Izrael, ali i ona treba jasniji angažman kao i potporu svekolike javnosti. Hoće li u prvom redu islamske zemlje smoći snage pa se otrgnuti licemjerju i zauzeti čvrsti stav ne protiv Židova nego za istinu i pravdu, teško je reći. No, ukoliko svijet ostane nijem izraelski je cilj etnički čistoga teritorija, s poput smeća izbačenih Palestinaca iz Palestine, zapravo samo pitanje vremena. I tako će civilizirani (ili nazovi-civilizirani) čovjek svjedočiti ponavljanju povijesti – gdje jedna nepravda zamjenjuje drugu, a spirala zla nastavlja svoj niz.