Piše: Josip Vajdner

Početkom nove školske godine posvješćujemo si da je za svako dobro djelo potrebna kvalitetna i blagovremena priprava. Narod kaže: „Ako želiš daleko stići moraš na vrijeme krenuti.“ U istinitost toga mogu se osvjedočiti svi koji sudjeluju u organizaciji nekog važnog događaja. Najprije valja sve osmisliti, dogovoriti, provjeriti, uskladiti, korigirati pa ponovno provjeriti i Bogu se moliti da se nešto nepredviđeno ne pojavi. Nerijetko se naiđe i na brojne nedoumice, različita mišljenja i izazove. Katkada se može činiti da je najlakše dići ruke od svega, ali važnost događaja to ne dozvoljava. Zapravo, i na ovo bi se mogle primijeniti svetopisamske riječi o odgoju: „Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti“ (Hebr 12,11). Odatle nije teško ustvrditi da se s istim pitanjima i nedoumicama susreću oni koji su uključeni u odgajanje mlade osobe. No, zbog životne (pre)važnosti toga djela, nitko se ne smije zaustaviti samo na definiranju stvari i kritici, nego mora uložiti snage, iskustvo i sposobnosti – ugraditi dio sebe – kako bi, Božjom milošću, konačni rezultat bio pozitivan.

Nedvojbeno je dakle da se mora iznaći načina kako tu poruku učiniti životno prihvatljivom. U protivnom, Katolička Crkva tj. njezino duhovno i učiteljsko vodstvo iznova će ostajati sāmo na vjetrometini društvenih događanja

Katolička Crkva je kroz svu svoju povijest nastojala izvoditi čovjeka na „pravi put“: pokazivati mu da nije stvoren samo za „zemaljsko“ nego i za „nebesko“; da smisao njegova života nije zatvoriti hranidbeni lanac bivajući poslastica crvima, nego otkrivati kako je on slika Božja; da „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8,18). U tom smislu, odgoj je jedna od temeljnih sastavnica djelovanja Crkve. I on nije ograničen samo na propovjedaonicu i ispovjedaonicu, nego ima i svoj institucionalni oblik kroz različite vrste (pred)školskih ustanova. One su zbog svoje kvalitete, u prvom redu obrazovanja, iznimno cijenjene i priznate u svijetu. Međutim, sve očitije je kako u njima, u suvremenom dobu, obrazovnu dimenziju adekvatno ne prati i odgojna.

O čemu je riječ, simbolički i stvarno moglo se vidjeti 22. svibnja 2015. na referendumu održanom u katoličkoj Irskoj o redefiniciji braka. Pred Irce je, ukratko rečeno, bio stavljen prijedlog amandmana koji glasi: „Dvije osobe mogu sklopiti brak u skladu sa zakonom bez razlike na njihov spol“. Na glasovanje je izišlo 60.52% od ukupnoga broja glasača, a 1 201 607 njih tj. 62.07 % glasovalo je „za“, dok je 734 300 odnosno 37.93% bilo protiv. Time je u Republici Irskoj izmijenjena ustavna definicija pri čemu su istospolna partnerstva izjednačena s brakom. Komentirajući ovaj rezultat, kojemu je prethodila neviđena propagandna homoseksualna hajka, nadbiskup Dublina mons. Diarmuid Martin (1945.) uputio je na bit stvari istaknuvši kako se Crkva ponovo mora povezati s mladima. „Većina ovih mladih ljudi koji su glasovali 'za', proizvod su našeg katoličkog školskog sustava. Pred nama je očito veliki izazov u prenošenju poruke Crkve“, kazao je nadbiskup.

Nedvojbeno je dakle da se mora iznaći načina kako tu poruku učiniti životno prihvatljivom. U protivnom, Katolička Crkva tj. njezino duhovno i učiteljsko vodstvo iznova će ostajati sāmo na vjetrometini društvenih događanja. Zaludu će biti pozivi na molitvu i post za „posrnuli Zapad“ ako nema vjerničke baze koja će riječi pretvarati u djela. Stoga ne vrijedi ulagati u „katoličke“ škole koje će voditi ljudi bez vjere; u kojima će predavati i odgajati učitelji koji kažu: „Crkva vam govori 'ovo', a 'ovo' je moj stav!“; u kojima će roditelji inzistirati na nekakvoj toleranciji ne želeći ni da se spominje „katoličko“… I onda bi najlakše bilo dići ruke od svega te započeti okupljati male „kućne“ Crkve, kao u prvim stoljećima kršćanstva. No, upravo je to izazov na kojega valja odgovoriti zajednički, ulažući sve snage i sposobnosti. Mladih ljudi koji nisu „repa bez korijena“ ima dovoljno. Njih treba, uvijek iznova i na svakom mjestu, ohrabrivati da ne podlegnu propagandi samoubilačke civilizacije, nego prepoznaju da Isusova poruka nije zastarjela, pa i onda kada im njihovi obrazovni tutori drugačije kažu.