Crna Gora – (još) crnja i (još) gora?!


U aktualnom ozračju zbilja nije lako utvrditi tko (sve) po Crnoj Gori pjeva: „Moj đedo silno je izgled'o, i dalje je ljuta zmija, kokarda mu sija“. Na prvu bih se kladio na Amfilohija i bratiju. Ali, nije to (baš) tako jednostavno. Imao je, naime, i Milo „đedu“. I to kakvog!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Korespondencija između reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića i vladike Dimitrija, episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog ma koliko prošloga tjedna bila žestoka, smirila se baš nekako kad i poruke antimuslimanske mržnje po nekim - poglavito Pljevljima - crnogorskim gradovima u izbornoj noći. Ali, i dan-dva kasnije. A da, zapravo, još nije utvrđeno tko je prizivao Srebrenicu i tjerao „Turke“...

Mada reis Kavazović krivicu adresira na Srpsku Pravoslavnu Crkvu, od koje, poručuje, „očekujemo da se ogradi od islamofobičnih istupa onih koji 'zvanično' nastupaju u njeno ime i tvrde da govore s pozicija svetosavlja“.

„Lažni ljudi“ po mitropolitu Amfilohiju

Što je vladiku Danila, po osobnom priznanju, neprijatno iznenadilo. Jer je, veli, SPC oklevetana kao ona koja je sama odabrala biti nositelj procesa koji se, eto, događaju. Istovremeno, vladika drži kako iza svega stoji dosadašnja vlast, koja je poslije donošenja Zakona o položaju Crkava i vjerskih zajednica, SPC, zapravo, nevoljko uvukla u političku borbu.

„Samo iz razloga što je samo donošenje diskriminatorskog zakona bilo jedna politička i ideološka odluka, koja nije zasnovana na pravdi i pravima, koja je u svim civiliziranim društvima svijeta neprikosnovena, a to su pravo na slobodno uživanje imovine, pravo na slobodu vjere i govora, pravo na jednak tretman pred zakonom i ustavom svih građana, bili vjernici ili nevjernici“, tvrdi episkop zahumsko-hercegovački i primorski, pridružujući se izbornim pobjednicima koji nemaju dvojbe kako iza postizbornih nereda u Crnoj Gori stoje „Milove poražene snage“.

Na što su iz Đukanovićeva DPS-a podsjetili kako je u kolovozu 2014. mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović) u crkvi na Sinjajevini za pripadnike islamske vjeroispovijesti kazao da su „lažni ljudi“, s „lažnom vjerom“ te kako je „duhovna smrt“ koju su širili po Crnoj Gori "strašnija od ubijanja“.

Treba, međutim podsjetiti kako je, u biti, baš kontroverzni Amfilohije svoj sukob s aktualnim predsjednikom Crne Gore instalirao na „crkveni teren“. Tvrdeći, primjerice u kolovozu prošle godine, kako Đukanović ne zna što je Crkva, a ne može, drži, ni znati kada nije ni kršten. Plasirajući tu ekskluzivu u javni prostor, mitropolit više Milu nije zvao drugačije doli – „nekrst“. Dometnuvši gdjekad i kako je izdajnik, što srpski, što ruski. Što je predsjedniku dalo alibi da svima onima koji su ga pozivali da zakopa ratnu sjekiru s Amfilohijem uzvrati kako se dijalog ne može voditi u atmosferi nasilja i vrijeđanja.

Tko je (sve) silno izgled'o?!

„Teško je doći do kompromisa kad je meta država. Kompromis možete postići ako naspram sebe nemate nekog tko više liči na zvijer razjapljenih čeljusti kojima žele progutati državu“.

Vrijeme nakon izbora pokazalo je kako se Amfilohijeva retorika uspješno primila kod lidera koalicije Za budućnost Crne Gore i potencijalnog novog premijera Zdravka Krivokapića, koji je u izbornoj noći, samo što su izbrojani glasački listići, ispalio: „Tko udari na Boga i Svetog Vasilija Ostroškog mora tako proći“. Nadahnuto, nema što – ali Krivokapić je, možda i nehotice, prizvao burnu prošlost ove male zemlje.

Naime, Đukanovićev djed, brigadni đeneral Blažo Đukanović bio je predsjednik Nacionalističkog centralnog komiteta, a poginuo je braneći manastir Ostrog od partizana krajem 1944. (Nije to, međutim, spriječilo unuka Milu da Titi u prosincu 2018. otkrije spomenik u (ne)prirodnoj veličini nasred Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici.) A sve skupa upućuje na zaključak da u aktualnom ozračju zbilja nije lako utvrditi tko (sve) po Crnoj Gori pjeva: „Moj đedo silno je izgled'o, i dalje je ljuta zmija, kokarda mu sija!“

Na prvu bih se kladio na Amfilohija i bratiju.

Ali, nije to (baš) tako jednostavno. Imao je, kao što smo  vidjeli, i Đukanović – „đedu“. A osobno me je, a vjerujem da nisam usamljen, na to podsjetio početkom devedesetih kada je s desperadosima raznih odora - pa i đedine mu! - „oslobađao“ Dubrovnik. Da bi u siječnju 2012. episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika Grigorije u dubrovačkoj katedrali zamolio za oprost i pozvao na praštanje u duhu Očenaša. Danas je, zapravo već više od dvije godine, Grigorije episkop frankfurtski i sve Njemačke, a naslijedio ga je rečeni otac Dimitrije.

Nije, međutim, (baš) teško utvrditi tko je ranije i s kim pjevao. Ili, svejedno, guslao. Uostalom, tu je svjedok - Boris Tadić da podsjeti zaboravne. Tako je, dok se u većem dijelu tzv. našeg regiona slavilo što je Đukanović (konačno) pao, vratio film nekoliko godina unatrag.

Izlizani igrokaz

„Đukanović i Vučić nisu samo politički blizanci, nego i poslovni partneri. Njihovi interesi su višestruko isprepletani i vrlo je lako zamisliti situaciju u kojoj jedan drugoga napadaju, a da to rade u međusobnom dogovoru u svrhu dugoročnih političkih ciljeva. Duga je povijest Đukanovićevih miješanja u izbore u Srbiji.

Podsjećam da je njegov režim bio logistički centar za podršku Vučiću i Nikoliću na izborima 2012. Uostalom, Đukanović nije krio svoje oduševljenje pobjedom Nikolića i Vučića i cio ovaj njihov izlizani igrokaz od lažne ljubavi do lažne mržnje je tragikomičan, jer iza svega stoji samo brutalni financijski i politički interes“, tvrdi bivši srbijanski predsjednik.

Ništa na svijetu, dakle, nije crno-bijelo, osobito Crna Gora poslije izbora nakon kojih je - navodno?! - demokracija poslije tri desetljeća došla i u njihovu avliju. Sa sarajevske distance nije zato lako, a niti dobro, zauzimati stranu. Iako, jasno, reis Kavazović naprosto je morao reagirati nakon što su ga, a i sve nas, slike iz Pljevalja i još nekih gradova vratile u rane devedesete. A nema (više) ovdje vladike Grigorija da se ispriča.