E, moj druže sarajevski!


Nema „obostrane dobrobiti“ dok tzv. hrvatski član najvišeg bh. državnog organa kandidate za predsjednika Hrvatske atestira kao veću ili manju opasnost. Dobro je zato što je Milanović nedavno kazao kako će Komšića, kada jednog dana (konačno) ode, pamtiti kao čudan slučaj. Zna on najbolje svoga ex-druga sarajevskog. I esdepeovskog.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Diplomatski itinerer Zorana Milanovića, slijedom kojega je već posjetio Ljubljanu i Beč, potvrdio je, zapravo, njegovu, u izbornoj kampanji, naglašenu nakanu posvetiti se zapadnim susjedima. U (političkom) je Sarajevu i pripadajućim im medijima to pročitano kako njegovo okretanje leđa tzv. zapadnom Balkanu. S čime bi se možda i moglo složiti, budući da se, primjerice, njegova predšasnica Kolinda Grabar Kitarović, baš nekako u ovo doba 2015., odmah poslije inauguracije, spustila u ovu našu dolinu suza.

Ali, tada je, uz Bakira Izetbegovića i Mladena Ivanića, u bh. državnom vrhu stolovao Dragan Čović, pa je, sad već, bivša šefica hrvatske države mirno, u najavi svoga pohoda u prvo susjedstvo, mogla naglasiti kako je Hrvatska zainteresirana za stabilnost BiH, za njezin ulazak u Europsku uniju i NATO te „ponajprije i iznad svega za konstitutivnu ravnopravnost svih triju naroda.“

Ekspresno detronizirana "kraljica Balkana"

Od listopada prošle godine, međutim, Hrvati - o čemu pjevaju čak i ptice po Bruxellesu - nemaju legitimnog predstavnika u kolektivnom (državnom) rukovodstvu, tako da novoustoličeni hrvatski predsjednik - osim Milorada Dodika, već dokazanog "hrvatskog" glasnogovornika na ovu temu - nema u Sarajevu sugovornika s kojim bi mogao razgovarati o nedvojbeno ugroženoj hrvatskoj konstitutivnosti. Uz to, vjerojatno se Milanović sjeća da je Grabar Kitarović u BiH prošla put od kraljice Balkana, na početku mandata, do "gore od Tuđmana“ na njegovu kraju. Po, dakako, bošnjačkom atestiranju.

Teza kako je trenutačni predsjednik Hrvatske okrenuo leđa (zapadnom) Balkanu, pala je, međutim, na lijepom plavom Dunavu, gdje se Milanović izravno, u bečkoj palači Hofburg, zauzeo za europski put Sjeverne Makedonije i Albanije; naglasivši kako je, primjerice, Skopje odradilo niz naprosto bolnih poteza, bez ikakva honoriranja te kako će Albanci, koji su već deset godina u NATO-u, a ne pripuštaju ih u europsku čekaonicu, steći dojam da nisu dobrodošli u europski savez "jer su većinski muslimanske vjeroispovijesti, zbog čega su podložni većem nadzoru".

Dakako, iz rečenoga se zrcali činjenica kako je Hrvatsku, aktualnu predsjedateljicu Vijeća Europske unije bolje imati za saveznicu, negoli se s njome svađati, kao što to od listopada 2019. radi Ljiljan Zlatni i kada je riječ o hrvatskoj strani u BiH i o službenom Zagrebu. Što je u konačnici i dovelo do - u biti - neprincipijelnog vezivanja zastava HDZ-SNSD.

Kraj jednog divnog prijateljstva

Dežurni (sarajevski) analitičari poput Slave Kukića izrazili su, pak, nadu, odmah nakon Milanovićeva ustoličenja na Pantovčaku, kako bi Kolindin nasljednik mogao praviti razliku između bosanskohercegovačkih Hrvata i HDZ Dragana Čovića. Štoviše, taj doktor opće prakse očekuje kako bi (onda) njegove poruke mogle biti na fonu Ive Josipovića i Stjepana Mesića, a to su, patetičan je dr. Slavo, poruke koje su se temeljile na poštivanju suvereniteta prvog susjeda.

Nakon čega je nužno podsjetiti na Milanovićevu i Komšićevu zajedničku povijest, koje se, inače, u predizbornom pripetavanju s tadašnjom predsjednicom, dotaknuo i taj kandidat hrvatske ljevice. A koje je Žarko Puhovski detektirao kao najgori mogući odnos bivšeg razočaranog prijatelja. Milanović se, naime, rezignirano sjetio 2010., kada su Bošnjaci - ponovo nakon 2006. instalirajući Ljiljana Zlatnog u troglavi državni vrh - po drugi put počinili zločin nad konstitutivnošću (Hrvata). „Ja sam govorio na SDP-ovim skupovima u Tuzli i u Sarajevu i oni su dobili te izbore. Ja sam, dakle, bio na njegovoj strani, ja sam ga podržavao. Ali sam razočaran onim što je on u međuvremenu učinio“, posipa se pepelom hrvatski predsjednik... s današnje distance.

Ne propustivši kazati kako bi Komšić trebao biti biran od Hrvata kao što su predstavnici talijanske ili srpske manjine u Hrvatskoj birani od Srba i Talijana. U međuvremenu nema zapravo nikoga tko je upoznao toga povratnika na mjesto zločina u, dakle, hrvatsku fotelju u Titinoj 16, a da se nije razočarao u toga "poštenog Hrvata“. Pa, čak i drugi "pošteni Hrvat“, narečeni Kukić nedavno je za Slobodnu Europu kazao kako prema onomu što zadnjih godinu dana radi taj bošnjački favorit ima izrazito negativan odnos. No taj posuški marksist ne zamjera, dakako, Komšiću to što svijetla obraza korača stazama Sejde Bajramovića, nego mu (samo) smeta njegovo vrludanje lijevo-desno.

Jer – Željko je raja!

Zapravo, gdje god treba - jer „Željko je raja“ - kakvu rupu začepiti. Baš kao u slučaju kada je, evo, "dao ruke“ temeljnoj stranci u Bošnjaka u rušenju županijske vlade u Sarajevu. Kooptirajući pritom Radončićeva Hrvata iz Bolje budućnosti u premijersku fotelju - kao novog manekena multi-kulti metropole. Uz to, munjevito prekrstivši Hrvata iz svoje Demokratske fronte u – ministra Srbina... Za potrebe SDA! Srbi su se, čini se, Komšiću naročito omilili otkako je poslanika u Narodnoj skupštini Srbije i posrnulog lidera srbijanskih liberala Čedomira Jovanovića imenovao kao osobnog savjetnika. A što se tiče Hrvata u njegovu je predsjedničkom uredu samo jedan. No i on (samo) na zidu i u – ulju. Josip Broz, naime.

Treba, međutim, podsjetiti i kako je tijekom predsjedničke kampanje u Hrvatskoj isticao da je Milanović mudriji (od Kolinde). „Ako ne dođe do promjene politike prema BiH, onda on kao takav može biti i opasniji“, upozoravao je taj sarajevski osvjedočeni mupetovac. No čim je Milanović izabran, Ljiljan mu je Zlatni, s pozicije trenutačno prvog među jednakima u Predsjedništvu BiH, uputio čestitku, u kojoj kaže: "Uvjeren sam da će se odnosi i suradnja Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, dviju susjednih i suverenih država, nastaviti razvijati na obostranu dobrobit i na dobrobit naših građana.“

Nema, međutim, "obostrane dobrobiti“ dok tzv. hrvatski član najvišeg bh. državnog organa, kandidate za predsjednika Hrvatske atestira kao veću ili manju opasnost. Dobro je zato što je Milanović nedavno kazao kako će Komšića, kada jednog dana (konačno) ode, pamtiti kao čudan slučaj. A, vidjeli smo, zna on najbolje svoga ex-druga sarajevskog i esdepeovskog.

Mada, možda je preciznije – skandalozan slučaj.