Fenomen smrti


Nijedan pojam i nijedna tema u ljudskom životu ne zaokupljaju toliku pozornost kao fenomen smrti.

Piše: Josip Vajdner

Svatko na svoj način ima nešto o ovome progovorit: bilo da je riječ o visoko obrazovanim ili priprostim, neškolovanim, ljudima. Čak i oni koji ju nastoje ignorirati, o njoj puno kažu. Tako npr. grčki filozof Epikur, veli: „Smrt nas se ne tiče. Jer dok god mi jesmo, nema smrti. A kad ona dođe onda više nema nas.“

Iskustvo nas uči da je smrt „poznata stvar“, ali opet, to je tabu tema. Koliko god mislili da nešto o tomu znamo, uvijek nas zatekne i iznenadi, poglavito kad se dogodi u našoj neposrednoj blizini ili u našoj obitelji. Mnogi govore da ništa snažnije ne utječe na čovječji život kao smrt. Ona često zbližava ljude, pa i one koji godinama nisu bili u dobrim odnosima.

U našem je narodu uvriježeno da se na neki radostan događaj (krštenje, krizma, vjenčanje, zavjetovanje, mlada misa) šalje pozivnica ili usmeno poziva. Ako to izostane najčešće se i ne dolazi slavljeniku. Međutim, kad netko umre u „kuću žalosti“ se navraća izraziti sućut bez pozivanja. Ljudi i jedno i drugo dobro pamte: ako ga ne pozoveš „na radost“ i ako mu ne dođeš „na žalost“. Nerijetko to bude izvor svađe i nesloge među rodbinom i susjedima.

 Kao izraz poštovanja, a možda i straha pred „onim što nas sve čeka“, nastala je i izreka da se o mrtvima govori samo ono najbolje. Tako se zna dogoditi da nekrolog (posmrtno slovo) postane govor o tomukakav je čovjek trebao biti, a ne kakav je uistinu bio.

Prohladno vrijeme mjeseca studenog, nekako, je rezervirano za intenzivnije razmišljanje o umiranju. Tim više što na svetkovinu Svi Svetih i Dušni dan – ako nikada onda tada – obilazimo grobove svojih najmilijih i, upalivši pokoju svijeću, za njih se pomolimo.

Iako su običaji na našim katoličkim grobljima uglavnom poznati, ipak se, od mjesta do mjesta, razlikuju. Tako, ima krajeva gdje postoji tradicija da se na grobovima pokojnika  ostavlja ono što je dotični za života volio, primjerice: rakiju, cigaretu, jabuku... i slično. Nešto tako su radili i stari Egipćani prilikom ukopa faraona, vjerujući u zagrobni život, ali takav gdje će pokojniku, sve što ponese (ili povede) sa sobom, tamo trebati ili biti od koristi.

Sve ovo jest samo djelić potvrde da se čovjek oduvijek pitao što biva nakon smrti. Svoju znatiželju nije umanjio ni u novije vrijeme. Izgleda kako bi najbolje bilo kad bi netko „s onu stranu praga“ došao i sve ovo razjasnio (usp. Lk 16,30).

Upravo na osnovu činjenice, koju je medicina konstatirala, da postoje ljudi koji su, prema svim parametrima, bili mrtvi pa se ipak „vratili“ (doživjeli tzv. kliničku smrt) mnogi su znanstvenici proučavajući ovaj fenomen pokušali dati odgovor na zagonetku smrti.

Čovjek koji se među prvima počeo time baviti jest Amerikanac dr. Raymond Moody, Jr. On je proučio oko 150 slučajeva kliničke smrti i posmrtnog iskustva, te na osnovu svojih istraživanja 1975. objavio knjigu Life after life (Život poslije života). Za označavanje ovog doživljaja (vraćanje u život nakon kliničke smrti) uveo je izraz Near Death Experiences – iskustvo „tik do smrti“ ili kako neki kažu: posmrtno iskustvo. Dvije godine nakon objavljivanja knjige sa svojim je suradnicima osnovao udruženje za proučavanje ovog fenomena pod nazivom International Association of Near Death Studies. Ono danas ima stotine ogranaka diljem svijeta, a okuplja ljude koji su imali iskustvo „tik do smrti“ ili ga žele znanstveno istraživati. Zanimljivo je kako uopće nije mali broj onih koji su doživjeli kliničku smrt. Prema istraživanju, koje je u SAD-u 1988. proveo Gallupov institut, 8 milijuna ljudi je iskusilo ovakvo nešto. Nisu svi mogli potvrditi da su isto doživjeli nakon što su „umrli“, ali u mnogomu su imali sličnosti: gledali su svoje tijelo iz visine, prošli su kroz nekakav tunel i izišavši na svjetlo susreli svoje pokojne znance i na kraju neko biće koje je odsijevalo posebno jakom svjetlošću. Tada su, kao na filmu, sagledavali svoj život proživljavajući nelagodu za sve kada su drugom nanijeli zlo.  Svi su tamo osjećali radost i nije im se bilo drago vratiti. Naravno, osim onih (mali broj) koji nisu uspjeli naći izlaz iz tunela i nisu vidjeli svjetlost, a povratak su protumačili kao dobivenu još jednu šansu – uglavnom je bilo riječ o teškim kriminalcima.

Vjernici koji su doživjeli posmrtno iskustvo smatrali su to potvrdom svojih vjerovanja, a ateisti su bili iznenađeni da postoji “nešto” što nije u sferi fizičkog tijela – većina je poslije radikalno promijenila način života.

Nauk Katoličke Crkve o eshatologiji govori o realnom postojanju raja, čistilišta i pakla. Ono što ljudi na osnovu svojih iskustava svjedoče samo može biti potvrda toga. Međutim, mi smo u osobi Isusa Krista dobili ekskluzivan odgovor na pitanje: Što nakon ovog života? Kao izraz naše nade da smrt nije kraj mi odlazimo na groblja i molimo za svoje pokojne. Zato nam i ostaje potreba truditi se biti što bolji na ovome svijetu očekujući, uz pomoć milosti Božje, uživat u Njegovoj blizini. Odatle pitanje smrti postaje pitanje života.