Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Jedan je sarajevski akademik, završavajući prošlu i navješćujući novu godinu, na zapravo granici egzaltiranosti definirao kako je Bosna više od države. Ona je, misli, zemlja i prebrodit će i ovu krizu, kao što je, veli, nadživjela i mnoge moćne imperije. Dobar je, pomislih, optimizam komu ga je Bog dao. Mada, nije nam – baš! – patetika nužna u ova turobna vremena.

Znak(ovi) nade…

A onda, potkraj prošloga tjedna, Sveti je Otac u Vatikanu sazvao diplomatski zbor i u svome tradicionalnome novogodišnjem obraćanju (cjelovito možete preuzeti OVDJE) uputio dramatično upozorenje svjetskim liderima o urušavanju međunarodnog prava i širenju „žara za ratom“. Argumentirajući ovu svoju tezu, Leon XIV. nije zapravo znao gdje prije pogledati: Ukrajina, Venezuela, Iran, Sudan, Mianmar… Ali, u dijelu svoga nadahnutog obraćanja veleposlanicima akreditiranim pri Svetoj Stolici, progovorio je i o znakovima nade. „Mislim, primjerice, na Daytonski sporazum, koji je prije 30 godina okončao krvavi rat u Bosni i Hercegovini. Unatoč teškoćama i napetostima, otvorili su mogućnost prosperitetnije i skladnije budućnosti“, povjerio je Papa svjetskim diplomatima kako je u – ovakvom svijetu! – i (ovakva) Bosna „znak nade“.

Ne treba, dakako, dvojiti kako Vatikan, koji je, kako se voli kazati, izmislio diplomaciju, zna što se iza brdovitog Balkana valja, ali, eto, Petrov nasljednik i dalje vjeruje kako se na daytonskim temeljima, usprkos sveprisutnim tenzijama, može graditi prosperitetnija budućnost. Štoviše, zaključujući svoj govor, Leon je diplomate pozvao na poniznost i hrabrost: Poniznost da se živi u istini i hrabrost da se oprosti – ističući da se sjeme mira mora i dalje pažljivo uzgajati.

Lijepo su biskupi govorili…

Znakovito, mnoge, pa čak i one na notornim bespućima društvenih mreža, okuražilo je ovo spominjanje BiH kao – uzora. Osobno, više bih volio da Rimski biskup moli za ovu u daytonskome kavezu zatočenu državu, negoli što (re)afirmira sporazum potpisan u američkoj vojnoj bazi. Uostalom, neposredno prije njegova potpisivanja u Parizu, Biskupska konferencija BiH upozorila je na sva njegova proturječja. Nakon što je prošloga prosinca obilježena 30. obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma i nakon što ga se evo i Papa sjetio, vrijedi podsjetiti na šest točaka na koje su upozorili bh. biskupi govoreći o nekoliko vrlo čudnih proturječja i pogubnih nesigurnosti ovoga, u biti, američkoga plana:

1. Proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena je u dva entiteta. 2. Kako može biti jedna država s tri vojske? 3. Kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje? 4. Tko može biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva Bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva? 5. Ovim sporazumom potvrđeno je i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačega te se u istu razinu stavljaju žrtva i agresor. 6. Tko sve treba ostvariti mirovnim sporazumom predviđeni povratak stotinama tisuća prognanika i izbjeglica u njihove domove i zavičaje i tu im omogućiti sva ljudska i građanska prava i slobode? Zapravo, navedena su pitanja biskupa bila – retorička. I oni su to znali, sad već davnog prosinca.

Bjelodana proturječnost

I, kad smo već kod (Papina) sjemena, sjeme posijano u Wright-Pettersonu baš je onako kakvim su ga 8. prosinca 1995. vidjeli naši prelati. Možda je pretjerano kazati – sjeme zla. Ali, već i činjenica da (samo) trećinski narod, što se eno 30 godina baškari na pola države, slavi potpisivanje Daytonskog sporazuma kao praznik, svjedoči o proturječnosti. No, Robert Francis Prevost, prije nogoli će postati Papa, bio je – logično – (samo) Amerikanac, pa je možda i slijedom toga slab spram ove američke – pokazalo je vrijeme – ujdurme.

Konačno, i Leon se osobno mogao uvjeriti koliko je kukolja u bh. žitu. Kako je to još u studenome prošle godine otkrio Večernji list, Vatikan je otkazao pojedinačne audijencije članovima Predsjedništva BiH i uputio im poziv za zajednički susret na Trgu Sv. Petra. Ima, međutim ova priča i svoju uvertiru: Željka Cvijanović prva je dobila potvrđen termin audijencije, ali je taj sastanak otkazan nakon što su Denis Bećirović i Željko Komšić uputili vlastite zahtjeve. Slijedom čega je administracija Svete Stolice odlučila da (više) neće biti pojedinačnih susreta te kako se razgovori mogu održati isključivo u formi zajedničke audijencije i troglavom bh. državnom vrhu ponudili da izaberu termin u razdoblju prosinac-siječanj. Na što su (nesuđeni…) vatikanski gosti odgovorili šutnjom. A evo, i pola je siječnja iza nas.

Bilo jednom u Vatikanu

Indikativno je kako je ovo prvi put poslije 2018. da Vatikan inzistira na zajedničkom sastanku svih članova Predsjedništva BiH. Posljednji zajednički susret održan je dok su u sarajevskoj Titinoj 16 stolovali: Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović. Dakle, kada su – čak! – Hrvati imali svoga člana.

A, i to je sjeme Daytona…