Nek' se zna

Je li sporan Danteov pakao ili europska dezorijentiranost?


Veliku pozornost medija proteklih dana u Italiji privukao je slučaj iz pokrajine Treviso gdje su dva učenika islamske vjeroispovijesti, na inicijativu njihovih nastavnika uz pristanak roditelja, oslobođena nastave književnosti o "Božanstvenoj komediji" čuvenog Dantea Alighierija.

Piše: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Kako su objavili brojni talijanski mediji poput Avvenire-a, ANSA-e, La Repubblica-e, RAI-a i drugih razlog za ovakvu odluku nastavnika, a nakon konzultacija s njihovim roditeljima, je taj što je riječ o djelu s religijskom pozadinom. Još konkretnije o prikazu pakla gdje je Dante smjestio proroka Muhammeda što je protumačeno da je u suprotnosti s vjerom dvojice učenika. Dakle, prema izrazitoj želji obitelji i uz podršku nastavnika, dvojica dječaka su oslobođena proučavanja najpoznatijeg djela oca talijanske književnosti i jednog od najutjecajnijih književnika uopće. Za njih je učitelj organizirao alternativni paralelni program posvećen Boccacciu. Jasno da se na reakcije nije trebalo dugo čekati, osobito ne na one političke. No, zanimljivo je da su političari različitih svjetonazora, od lijevog centra do desničara, zauzeli otprilike sličan stav – stali su u „obranu“ Dantea. Kako javlja Avvenire ovom odlukom nastavnika iznenađen je bio i čelnik Udruge stranih zajednica u Trevisu Abdallah Khezraji, Marokanac islamske vjeroispovijesti, koji smatra da je polemika oko učenja Dantea i muslimanskih učenika potpuno besmislena tema jer u njegovoj rodnoj zemlji postoje dva kulturna instituta koja nose ime po Danteu Alighieriju.

Što je sporno?

Tako se jedno od najvećih djela svjetske književnosti napisano početkom 14. stoljeća ponovno našlo u središtu pozornosti, barem u Italiji. No, ovaj, za sada pojedinačni slučaj, krije iza sebe puno dublju i ozbiljniju pozadinu u kojoj se može govoriti o: uključenosti u društvo, inkulturaciji i prihvaćanju određenih civilizacijskih vrijednosti. Valja biti pošten i priznati kako Danteov prikaz Muhammeda u paklu kod muslimana doista može uzburkati osjećaje i izazvati neugodu. Međutim, treba imati na umu da je to prije svega književno djelo nastalo prije sedam stoljeća kada je percepcija na relaciji kršćanstvo-islam bila kud i kamo drugačija nego danas. Zatim, razumjeti kako se Dante u svojoj Komediji nije bavio samo i isključivo Muhammedom, nego i brojnim drugim povijesnim osobama koje po vlastitom nahođenju smještao u pojedine krugove pakla, čistilišta i raja. Tamo su u njegovim spjevovima mjesto nalazile i pape i biskupi. Međutim, ovaj slučaj iz Trevisa otvara brojna druga pitanja koja u dobroj mjeri oslikavaju i stanje u Europi danas i nesnalaženje znatnog dijela zemalja Europske unije s velikim prilivom stanovništva iz mahom islamskih zemalja u posljednjim desetljećima.

Ukoliko uzmemo da je nakana samog nastavnika književnosti bila plemenita i da je želio sačuvati svoje učenike od neugodnosti i na taj način im pokazati dobrodošlicu na Apenine njegov postupak je ipak otvorio „Pandorinu kutiju“ sa sasvim legitimnim pitanjima: ako samo roditelji ova dva učenika mogu odlučivati što će njihova djeca učiti što će biti kada se pojavi neki Talijan koji ne bude želio da njegovo dijete uči o fašizmu jer ga može uznemiriti spoznaja o zlodjelima u prošlosti dijela njegovih sunarodnjaka? Hoće li mu izići u susret i osloboditi ga kritičkog promišljanja o tim događajima? Hoće li se udovoljiti roditeljima koji ne žele da njihova djeca uče o rodnoj ideologiji? Ovakva i slična pitanja mogu dovesti i do onog temeljnog: čemu postojanje školskog sustava, nastavnih planova i programa ukoliko će roditelji imati pravo odlučivati što će njihova djeca učiti? Roditeljska želja da utječu na ono što će njihova djeca učiti ne mora ovisiti o njihovim vjerskim uvjerenjima, njihovoj nacionalnosti niti svjetonazoru nego se mogu voditi prije svega praktičnim razmišljanjem što je lakše za njihovu djecu i ići linijom manjeg otpora pa će umjesto Dantea birati Boccaccia i slično.

Suočiti se s izazovima

Jasno je da ljudsko društvo mora funkcionirati po određenim pravilima koja će poticati izgradnju pojedinca te da cjelokupni odgojno-obrazovni sustav treba biti usmjeren na učenike kako bi im se omogućio cjelovit razvoj pri tome poštujući njihovu osobnost. Međutim, primjetno je kako se u posljednjim godinama uslijed velikog priliva stanovništva u Europu, a pod prizmom humanosti i inkluzije, često postupa nekritički te se zbog političke korektnosti zemlje EU-a odriču dijela svoga identiteta i tradicije. Koliko god bila pohvalna ta otvorenost prema strancima, koja je u osnovi kršćanski pristup, dezorijentiranost i lutanje u traženju rješenja te odricanje onoga što je svojstveno europskoj civilizaciji kao i primjer iz Trevisa može osnažiti nacionalizam u pojedinim zemljama, što se i događa počevši od Mađarske, Italije, Francuske, Njemačke, Nizozemske i ostalih država, a jednom kada on bukne teško ga je obuzdati. To najbolje znaju stanovnici bivše Jugoslavije. Stoga valja zaključiti kako nije problem u Danteovom pjesničkom prikazu pakla nego u europskoj dezorijentiranosti koja se sve teže nosi s izazovima koji su izuzetno stvarni i prisutni. Stvarna inkulturacija pretpostavlja prihvaćanja vrijednosnog sustava u zemljama u kojima je netko doselio pri čemu zadržava pravo njegovati vlastiti jezik, kulturu i ispovijedati vjeru. Samo tako se može živjeti jedinstvo u različitosti.