Piše: Josip Vajdner

Uvodno valja podcrtati kako bi za podrobniju analizu i kritiku nekoga festivala trebalo odgledati barem polovicu predstava koje su na programu te ući u razgovor s njihovim autorima, što u slučaju ovoga teksta nije riječ. No kako na Mess forumu reče član ovogodišnjeg festivalskog žirija, dramaturg, teatarski kritičar i umjetnički kurator Tomasz Kirenczuk: „Suštinski nismo zainteresirani za ljude nego ideje“, nužno je uputiti kritiku upravo na razini ideja. A njihov (zapravo) izostanak ukazuje kako kazalište u Europi – ili da koristimo termin: teatar – ima strah pred otkrivanjem i uprizorenjem istine, držeći se fonda „slobodnih tema“ te svojim radom praktično ukazuje da je to prostor neslobode i velike autocenzure.

Je li teatar postao svrha sam sebi?

Prema onomu što se može iščitati na službenoj web stranici MESS-a, ove godine publika je u prilici odgledati 23 predstave od kojih je uvodna bila Otvoreni za sve. Riječ je o scenskome djelu u režiji Constanze Macras,Argentinke s berlinskom adresom, i u izvedbi njezina „interdisciplinarnog“ ansambla DORKYPARK iz Berlina, koja pojednostavljeno kazano tretira izazove romske populacije u Europi.

Već na prvi pogled – da ne problematiziramo što se u predstavi koristi kip Bogorodice s djetetom Isusom te na scenu stupa „časna sestra“ – čovjek prosječne pameti će se zapitati: „Zar se Njemačka u aktualnom trenutku ne suočava s većim izazovima nego li je tema stagnacije Roma, pa da se jedan berlinski teatar baš time treba baviti i to s ovdašnjim ljubiteljima scenske umjetnosti dijeliti?“ Na temelju ovoga pitanja, a sagledavajući sadržaj ostalih predstava na MESS-u, rađa se niz drugih upita koji se mogu sublimirati u jedno: zašto, ne samo ovdašnji nego i teatar zapadne civilizacije, neke teme nikada ne dotiče, a neke uvijek iznova – u glavnom ili sporednom obliku – eksploatira?

Ako ova vrsta umjetnosti kroz scenski prikaz, uz ostalo: propituje tradiciju, ruši tabue, tematizira važne pojave u društvu, ne boji se ići protiv struje, ispituje moral, ulogu i položaj žene u zajednici… zašto se onda boji dotaknuti tema koje se na izravan ili posredan način tiču islama u suvremenom kontekstu?

Prisjećajući se raznovrsnih „kićenih govora“ o naravi teatra, koje su u obranu morbidne predstave Olivera Frljića Naše nasilje i vaše nasilje (prikazane na 56. MESS-u), izgovorili kojekakvi kazališni djelatnici, kritičari i besposličari, nameće se zaključak kako je teatar zapravo postao svrha sam sebi, izgubivši onu smjerokaznu društvenu notu. Ako ova vrsta umjetnosti kroz scenski prikaz, uz ostalo: propituje tradiciju, ruši tabue, tematizira važne pojave u društvu, ne boji se ići protiv struje, ispituje moral, ulogu i položaj žene u zajednici… zašto se onda boji dotaknuti tema koje se na izravan ili posredan način tiču islama u suvremenom kontekstu?

Deset „zabranjenih“ tema

Dok će mnogovrsni, i oni samozvani, scenski umjetnici do perverzije razvlačiti ideje vezane uz Isusa, Gospu, Katoličku Crkvu, njezino ustrojstvo, dogmu, povijest, Bibliju… i što sve ne, dotle će u širokom luku izbjegavati obrađivati bilo što vezano uz poslanika Muhameda, islam kao religiju, njezinu dogmu, zakon, službenike, Kur'an itd.

S obzirom da muslimani, za razliku od kršćana, ne prikazuju likove ljudi – dok sami ne dođu do nivoa kada kažu da je to iz određenog razloga poželjno i da to mogu – iz poštovanja prema njima ostavit ćemo po strani tu dimenziju, jer bi poticanje na takvo što moglo djelovati kao govor mržnje. Međutim, postoji barem deset bitnih tema koje bi teatar slobode mogao tretirati:

1. Arabizacija društva u Bosni i Hercegovini. Nije tajna: da se događa „autocenzura“ u ugostiteljskim objektima kada se zarad bogatih islamskih gostiju izbacuje alkohol iz ponude ili investitori uvjetuju gradnju nekog zdanja (BBI, SCC…) time što u njemu neće biti prodaje alkohola; da se domaća djeca (u načelu bošnjačka) kada dođu na igrališta ili u igraonice među arapsku djecu osjećaju kao izbjeglice u vlastitom gradu; da ljudi izbjegavaju kupanje na bazenima jer u ta ista kupališta dolaze Arapi (ili domicilni arabizirani muškarci i žene) te se kupaju u majicama i nekim čudnim burkinijima…

2. Problemi s migrantima. Dok su „humaniziranom“ zapadnom slobodarskom (ili bi bolje bilo reći slobodno-zidarskom?!) svijetu puna usta „dobrodošlica“ tim „stradalnicima“ – što je također u određenom solidarizirajućem obliku potrebno – dotle malo tko govori tko su ti ljudi uopće; malo tko spominje da djelatnici u hitnim zdravstvenim ustanovama (i u Sarajevu) svakodnevno dožive barem jedan slučaj neugodnosti s njima, tipa „da ti pamet stane“; a da ne govorimo o krađama i tučama među samim migrantima.

3. Muslimanska molitva na materinjem jeziku. U Bosni i Hercegovini se svako malo zapodjene verbalna borba o jeziku kojim pričaju Bošnjaci – jedni osporavaju da mogu imati svoj jezik, drugi da ga nazivaju „bosanskim“ nego treba „bošnjački“, a treći bi da je u BiH materinji jedino taj jezik… No nitko ne pita zašto muslimani na tom jeziku ne mogu upućivati svoje molitve Bogu… Koliko ljudi islamske vjeroispovijesti uistinu zna prevesti (ako uopće zna i u sebi izgovoriti arapske riječi?!) što zapravo moli kada, primjerice, uz mezar ili na nekom spomen obilježju širi ruke i u molitvi čini pokret koji neupućenom liči na „umivanje lica“?

4. Ne-integracija muslimana u zapadna društva. Umjesto što su se Berlinci predstavili sarajevskoj publici temom o Romima i rekli kako su „otvoreni za sve“, zar ne bi aktualnije bilo  da su obradili fenomen koji u njihovu društvu proizvodi radikalizaciju (neki će ih već optužiti za neonacizam!) običnih Nijemaca koji imaju strah, pa i averziju prema muslimanima pristiglim iz (većinski) islamskih zemalja i nimalo suživljenim s tamošnjom civilizacijom (to se u puno manjoj mjeri tiče Bošnjaka koji su od djetinjstva osjetili što je to etnička i vjerska različitost) te se mora konstatirati kako je multikulturalnost promašen, a integracija neuspio projekt. 

5. Islamisti i njihove žrtve. Društva, kao što je njemačko, koja su u svoje okrilje s nahrupom migranata primila i neke od terorista Islamske države, mogu svjedočiti kako se na njihovim ulicama susreću zločinci i njihove žrtve. Tema je to kojoj ne treba daljnji komentar…

6. Migranti u bogatim islamskim zemljama. Dok bi svatko normalan i čovječan trebao iskazivati sućut prema čovjeku u nevolji kao što su mnogi u Siriji, Iraku, Afganistanu… postavlja se pitanje kako to da su bešćutni oni koji su im najbliži? Kako to da ljudi iz spomenutih područja trebaju prijeći kilometre i kilometre da bi došli na europski Zapad, a bogate islamske zemlje poput Emirata, Kuvajta, Saudijske Arabije… ne žele ni čuti za njih? Što se iza toga krije?

Teatru koji se želi prikazati kao „pobuna i kritika“ protiv koječega (dakle, ne sporeći ulogu teatra koji poučava, oplemenjuje, razveseljava) ostaje svoje frustracije iskaljivati na vlastitom tijelu te različitim perverzijama s konotacijama na katoličku vjeru i Crkvu i inim „slobodnim“ temama

7. Genocid nad kršćanima Bliskoga istoka. Nakon svih mogućih slika stradanja kršćana Bliskoga istoka i svjedočanstava koja su unatoč otporu mainstream medija došla do zapadne javnosti, zar niti jedna priča nije zavrijedila pozornost teatarskih djelatnika? Očito je da se teatar današnjice zadovoljava frljavim pogledom na svijet (svaka veza s redateljem Frljićem je namjerna!)…

8. Strah od dogmatizma i tradicijskih okova. Kada se govori o pobuni protiv dogmatizma i tradicijskih okova obično se u kontekst dovodi Katolička Crkva. Nekad možemo reći s pravom. No, zar to više nije eksploatirana tema? Zar je takvo što potrebno u društvu kao što je bosanskohercegovačko koje svakodnevno bilježi manji broj katolika? Ako je previše govoriti o nekim šerijatskim zakonima koji bi mogli uzbuditi duhove ili biti interpretirani kao govor mržnje, zašto se recimo ne tematizira pakistanski Zakon o blasfemiji zbog kojega mnogi kršćani ali i muslimani budu nečije žrtve samo zato što se nekomu nisu sviđali? Ili to ne spada u dogmatizam?

9. O pravima kršćanskih žena u islamskim zemljama. Dok feministkinje i njihovi podupiratelji razvlače tijela i, rekao bi narod, „deru mačka“, na sceni za nekakva svoja prava, dotle se nikada neće pozabaviti stvarnim patnjama žena kao što je slučaj Asie Bibi, kršćanke koja zbog gore spomenutoga, u biti bezbožnoga, Zakona o blasfemiji, u pakistanskom zatvoru od 2009. čami čekajući smrt vješanjem na što ju je tamošnji sud osudio. A koliko sličnih priča ima…

10. Zašto se u teatar uvukao strah? I na kraju, današnji teatar koji je od pojma slobode učinio kumira kojemu se klanja, smatrajući da je dozvoljeno sve što je moguće, zapravo ne smije dotaknuti nabrojane ili slične teme. A nitko se od kazališnih djelatnika ne pita zašto? Nakon Somalijke Ayaan Hirsi Ali koja je u Nizozemskoj (dakle, ne u Pakistanu ili Saudijskoj Arabiji!) napravila film Potčinjavanje, a režirao ga je Theo van Gogh pa zbog toga jadnik platio glavom (ubio ga neki islamista), nitko se ne usudi tematizirati strah od navedenoga koji je zapravo dio „slobodarskoga“ društva zapadnoga čovjeka.

Izići iz mišjih teatarskih rupa

Zbog svega rečenoga, teatru koji se želi prikazati kao „pobuna i kritika“ protiv koječega (dakle, ne sporeći ulogu teatra koji poučava, oplemenjuje, razveseljava) ostaje svoje frustracije iskaljivati na vlastitom tijelu te različitim perverzijama s konotacijama na katoličku vjeru i Crkvu i inim „slobodnim“ temama.

Na kraju cjelokupan rezultat jest ono što je dobro oslikano u britansko-španjolskoj drami The Reckoning (kod nas prevedeno s Iskupljenje), redatelja Paula McGuigana iz 2002. koja se temelji na romanu Morality Play  (Moralna igra) autora Barrya Unswortha. Radnja se događa u Engleskoj u 14. stoljeću, gdje mladi redovnik krši svoj zavjet celibata i bježi od „biča“ biskupa i ostalih redovnika. U bijegu se pridružuje glumačkoj družini s kojom nastupa izvodeći uobičajene drame. No, kada došavši u grad u kojem je ubijen dječak, svjedoče da je za to uhićena i na smrt osuđena gluhonijema djevojka, oni istražuju te kroz predstavu progovaraju istinu, unatoč opasnosti da budu osuđeni i ubijeni, a mještani spoznaju svu nelogičnost optužbi i staju na njihovu stranu. Sve dotadašnje predstavice i ono što su pokušali iz straha od crkvenih i političkim vlastelina predstaviti, zapravo su mišji teatar u odnosu na kazalište koje se ne boji suočiti sa stvarnim izazovima i biti propitkujući glas savjest jednoga društva.

Sve dok teatar u Europi, komu pripada i sarajevski MESS, ne shvati to, dičit će se zapravo svojom mišjom hrabrošću.