Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Igrala se 21. minuta drugog poluvremena „maloga finala“ između izabranih rukometnih vrsta Islanda i Hrvatske, kada su se čelništvu Grada Zagreba počele u glavi miješati sve dugine boje. Nakon što je Marin Jelinić, u grotlu dvorane danskoga Herninga, zabio za 29:23 bilo je jasno kako Kauboji u nedjeljno popodne, 1. veljače, osvajaju brončanu medalju na Europskom rukometnom prvenstvu. Sivilo je obuzelo (kripto)komunistička srca gradonačelnika Tomislava Tomaševića i njegove jugonostalgičarske družine, jer je to značilo kako će Trg Bana Jelačića ponovno postati toponimom svega onoga što oni očima ne mogu gledati, ni (poglavito) ušima slušati. Da ne bi pukli od muke jedino čemu su mogli pribjeći jest ZABRANA. No, ponovno se pokazalo istinitim kako „ne pada snijeg da prekrije brijeg nego da svaka zvijer trag svog pokaže“. Iako je Hrvate ove sramote u zadnji čas spasila Vlada, narod je u praktičnom smislu mogao vidjeti što je to liberalistička agenda i kako se provodi.

„Kapa do poda“

Hrvatski rukometaši, nakon prošlogodišnjega srebra osvojenoga na Svjetskom prvenstvu u Zagrebu, put hladne Skandinavije ispraćeni su s nadom u „dobar plasman“. Međutim, smjena generacije označena umirovljenjem legendarnog kapetana Domagoja Duvnjaka, ostavljala je dozu sumnje da mogu nešto „ozbiljnije“ napraviti. Poglavito kada je u prvom krugu teškom mukom 17. siječnja svladana slabašna Gruzija, balkanski mentalitet je prognozirao nešto slično što se dogodilo reprezentaciji Srbije – ispadanje u grupnoj fazi. No, onda je krenuo hrvatski stroj te pod majstorskim usmjeravanjem izbornika Dagura Sigurdssona (koji, uzgred budi rečeno, himnu Lijepa naša već bolje zna nego svi hrvatski jugonostalgičari) nanizao pobjede – uz dvije izgubljene utakmice – te stigao do borbe za brončano odličje. Oni koji išta znaju o rukometu mogli su ponovno posvjedočiti kako momcima valja „skinuti kapu do poda“: unatoč raznoraznim nedaćama opet su pokazali kako se bori za nacionali dres te dokazali da ništa nije slučajno. I zbog radosti koju su priuštili hrvatskom puku ma gdje živio, zaslužili su barem jedno zajedničko HVALA. Međutim, gradonačelnik i njegov komitet nisu mislili tako nego su kazali kako, zbog toga što su rukometaši tražili da na dočeku pjeva i Marko Perković Thompson, uskraćuju organizaciju.  

Norme postavljaju liberalisti

Postavlja se onda logično pitanje: kako je moguće da lijeva politička opcija, koja u svome temelju ima liberalizam tj. „slobodu“, koristi zabrane kao bitni dio svoga izričaja, svojstven totalitarizmima, protiv kojih se navodno bori.

Pa upravo na ovom slučaju, jasno kao dan, vidi se što je taj liberalizam i što se od njega može očekivati. Riječ je o ideološkom pokretu koji za cilj ima zatiranje prepoznatljivoga identiteta naroda i nametanja zaglupljujućega svjetonazora s potpuno neprirodnim vrjednotama, koje to zapravo i nisu. Kao alati na tom putu koriste se agresivno, i uvelike putem medija i školskih kurilukuma, nametnute „napredne“ postavke. One stoje iznad svih općih i zdravorazumskih normi. Štoviše, liberalistička ideologija njih određuje kao norme, čak neovisno i o zakonodavnoj vlasti. Tako neka osoba, pojava ili događaj, bivaju tretirani po liberalističkom „sviđanju“, odnosno prema tome uklapaju li se u zamišljene „slobodarske“ okvire, bez obzira što o njima govore činjenice, aktualni zakoni pa i glas naroda. To što se njihov tretman na taj način temeljno kosi s navodnim postavkama liberalizma – slobode kao najvišega dobra – uopće nema nikakve smetnje, jer norme postavljaju liberalisti, koji su u hrvatskom društvu izišli ispod komunističkoga šinjela te u svojim domovima još uvijek brižno njeguju oltariće „druga Tita“ pred kojima se svakodnevno klanjaju.

Trn u oku mrziteljima

Dakako, takvima onda smeta sve što nosi notu nacionalnoga ponosa i podsjeća na teško izvojevanu slobodu. Svojevrsni simbol toga jesu domoljubne pjesme, među kojima posebno mjesto zauzimaju one Marka Perkovića Thompsona. Da Hrvati zbilja to osjećaju može se vidjeti kod svake proslave bilo kojega uspjeha hrvatskih sportaša. Tako je bilo i ovaj put u Skandinaviji gdje je ista liberalistička matrica tijekom održavanja turnira, uskratila domoljubne note ponosa – što pak nije spriječilo hrvatske rukometaše i navijače da ih osobno i zajednički u zanosu pobjeda pjevaju. A pjevaju ih jer tu ljubav prema svome nose u genima – što su pokoljenja prije njih i svojom krvlju potvrdila. Takva pjesma, dakako, smeta „crvenoj družini“ u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kao i svim mrziteljima Hrvata, jer ni oni a ni njihovi preci nisu željeli Hrvatsku i – štoviše – svim su se silama borili da je ne bude.

Redefinicija simbola

Uzalud je takvima dokazivati kako simboli – poglavito na civilizacijski trusnim područjima kakvo je ovo bivše Jugoslavije – s vremenom doživljavaju redefinicije te ih je kao takve nužno tretirati. Odatle i pozdrav Za dom spremni, kojim započinje Thompsonova legendarna i na mnogim stranama kod Hrvata i Muslimana/Bošnjaka tijekom posljednjega rata prepjevana pjesma Bojna Čavoglave, ima novi diskurs u odnosu na Drugi svjetski rat (ostavljajući po strani uopće i priču o ustašama i partizanima), što je Visoki prekršajni sud 2020. na taj način i presudio. Na tom je tragu također – premda povijesni kontekst kaže kako je i 1940-ih obilježena ničim drugim nego zločinom – nužno promatrati i crvenu zvijezdu petokraku. Ako je u tim okolnostima u određenom trenutku ona i bila oličenje borbe protiv zla nacizma i fašizma – s Jugoslovenskom narodnom armijom koja je 1990-ih razarala Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik… naprosto je postala simbolom zla te bi ju svaka iole narodna vlast strogo zabranila.

No, ako vladajuća garnitura u Zagrebu zbog jugonostalgičarske zadojenosti „ne zna šta je bilo“ i ako u svojoj zaglupljenosti samoubilačkom liberalističkom ideologijom nije u stanju vidjeti, onda narod mora pamtiti. Jer ako ne pamti osuđen je iznova se sramiti.