Kardinal i Maršal, dva svijeta različita


Perićeva knjiga nas uči kako su se sučelila dva svijeta, dvije države: Božja država sa sustavom savjesti kao Božjeg glasa i zakona u kardinalu i zemaljska država bezbožne revolucionarne komunističke svijesti u maršalu.

Piše: Josip Vričko

Još u proslovu za knjigu postulatora mons. Juraja Batelje Komunistički zločini i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca (Postulatura blaženog Alojzija Stepinca 2017.), mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić kazao je kako Stepinc nije slučaj, nego pravi i razgranati fenomen.

„Zapravo koncentrat raznih fenomena: katoličkog, pastoralnoga, karitativnoga, ekumenskoga, hrvatskoga, političkoga medicinskoga, juridističkoga, historiografskoga, hagiografskoga... Fenomen za života, fenomen u osudi, fenomen u smrti. Fenomen u beatifikaciji, fenomen u protivljenju kanonizaciji. Fenomen u fizičkom srcu, fenomen u duhovnom srcu! Danas 71 godinu nakon osude i 57 godina nakon smrti! Fenomen u Vatikanu, fenomen u Zagrebu i u Beogradu! I ova knjiga može unijeti vrtloge u Arhimedove 'krugove' da se s punom istinom dođe na prag kanonizacije blaženoga mučenika Alojzija Stepinca. Što prije, to bolje!“, napisao je biskup Ratko u Mostaru, o velikoj Gospi 2017.

A, evo, ovoga tjedna u Zagrebu je predstavljena knjiga Ratka Perića Nada koja ne postiđuje (Crkva na kamenu 2018). Oni koji su pratili zagrebačku promociju ili (već) čitali knjigu, mogli su razumjeti kako je biskupov narečeni proslov za Bateljinu knjigu, u stanovitoj mjeri najava onoga što čitatelj može očekivati od Perića u njegovu djelu. Svi fenomeni vezani za blaženikovo ime, praktički su našli svoje mjesto. Ipak, i na samome predstavljanju, biskupu Perić je posebno govorio o odnosu „Kardinala i Maršala“.

Kao šlagvort mu je vjerojatno poslužilo i svjedočenje dr. Josipa Hrnčevića, nekadašnjeg javnog tužitelja Jugoslavije i pisca najvećeg dijela optužnice protiv nadbiskupa Stepinca 1946. Taj je, naime, komunistički egzekutor u svibnju 1993. izjavio kako je Tito bio opsjednut Stepinčevim slučajem. „On bi ga učinio svecem samo da ga se može osloboditi“, svjedočio je post festum, misleći, valjda, kako će tako okajati makar i dio svojih grijeha iz '46.

U knjizi Nada koja ne postiđuje, Perić dokumentira jedini susret Stepinca s Brozom 4. lipnja 1946. u današnjem zagrebačkom Lovačkom muzeju. Tom se prigodom blaženi Alojzije dotaknuo pet provjerenih crkvenih načela usmjerenih protiv nacionalne Crkve: važno je državu stvoriti, ali je još važnije urediti, Mudri državnici poštuju religiozne osjećaje državljana i slobodu savjesti, Bivša je država (Kraljevina Jugoslavija) uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika – što je strahovita pogreška, Za katolike je mjerodavna Sveta Stolica, a najbolji je format konkordat i Uspostava međunarodnih odnosa sa Svetom Stolicom znači prestiž za novu državu.

U biti, Stepinac je Brozu bacio rukavicu u lice, predloživši konkordat ili neki drugi „modus vivendi“ kakav je nađen u, primjerice, bivšoj Čehoslovačkoj. Povijest nas uči kako „trostruki narodni heroj“ nije imao kuraži prihvatiti ono što mu je nadbiskup nudio, već je nastavio s progonom Stepinca sve do njegova tragična kraja.

A Perić nam u svojoj knjizi, kao svjedoka Brozove opsjednutosti nadbiskupom i biti njihove nepomirljivosti, poziva i „prvog do Tite“, Milovana Đilasa: „Mi ne bismo imali ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, samo ne možemo trpjeti njegovu privrženost Rimskom Papi... Mi lomimo i odstranjujemo sve što nam je na putu. Cilj opravdava sredstva“, tumačio je taj takoreći domaršal (koji do '50. nije skidao partizansku odoru!) „slučaj Stepinac“ (zgranutom) Ivanu Meštroviću.

Ubrzo, '54., Đilas je imao prigodu na vlastitoj koži osjetiti kako je to kad cilj opravdava sredstvo. Maršal ga je poslao u povijesnu ropotarnicu. Kao, uostalom, i svakoga tko bi mu na put stao.

Perićeva nas knjiga, također, uči kako su se, u srazu Kardinal – Maršal,  sučelila dva svijeta, dvije države: Božja država sa sustavom savjesti kao Božjeg glasa i zakona u kardinalu i zemaljska država bezbožne revolucionarne komunističke svijesti u maršalu. Odnosno kraljevstvo bogoljublja, Božje istine i pravde u Stepincu, odnosno kraljevstvo sebeljublja, lukavštine i laži u Brozu.

U kontekstu onoga što je govorio Đilas, jasno je kako je Broz kanio utemeljiti Crkvu staljinovskog tipa, moglo bi se konačno propitati (i) je li njegovo povijesno "Ne", ruskom imenjaku, zapravo – precijenjeno?! A u prilog čemu ide i knjiga talijanskog novinara Giulia Tavernaria Tri godine s Titom, objavljene 2004., a na koju u svome posljednjem broju pozornost usmjerava Glas Koncila. Tavernaria navodi kako je Brozov komunistički režim i nakon izbacivanja iz Kominterne, sustavno - po ruskom uzoru - nastavio progoniti Katoličku Crkvu u istočnom bloku: u Čehoslovačkoj je 1949. uhićeno 149 svećenika, Tito je uhitio 200, poljska je narodna vlast oduzela crkvena dobra, a Tito ih je posve ukinuo. U Mađarskoj je ograničen vjeronauk, Tito ga je zabranio...

No, vratimo se biskupu Ratku, zapravo jednom od zagrebačkih predstavljača njegove Nade koja ne postiđuje, Juri Krišti. Govoreći o „fenomenu u beatifikaciji i fenomenu u protivljenju kanonizaciji“, a onda - dijelom - i o fenomenima u Vatikanu, Zagrebu i Beogradu, taj je povjesničar podsjetio na optužbe Srpske pravoslavna Crkve koja je u pismu papi Franji tvrdila da je nadbiskup Stepinac šutio tijekom rata. „Alojzije Stepinac se u 48 mjeseci života Nezavisne Države Hrvatske zauzeo pismima i djelima 362 puta“, naglasio je Krišto.

Zato na kraju nema druge doli ponoviti ono što je biskup Perić kazao u svome proslovu za Bateljino djelo: Ova knjiga može unijeti vrtloge u Arhimedove „krugove“ da se s punom istinom dođe na prag kanonizacije blaženoga mučenika Alojzija Stepinca. Što prije, to bolje!

Jer – nada je to koja ne postiđuje.