Piše: Josip Vajdner

Središnja pučka pobožnost tijekom korizmenog vremena jest put križa, odnosno križni put (lat. via crucis ili via dolorosa). Njegova specifičnost je u tome što je izrastao izravno iz naroda – najprije u Jeruzalemu, a potom se, kao dio franjevačke duhovnosti, proširio na Zapad. Danas se po crkvama na hrvatskom govornom području mogu susresti različiti tekstovi koji prate, najčešće, četrnaest postaja kojima se prizivlje u pamet muka i smrt Kristova. No, koliko god da bilo dobrih duhovno-poticajnih razmišljanja, obični puk je naviknuo na onaj što se može naći u Biserju sv. Ante i starim pjesmaricama. Vjerojatno zbog toga što na jednostavan način govori o ljudskom grijehu, smislu i plodu križa. Tako u Trećoj postaji čovjek priznaje: „Kako su teški naši grijesi! Pod njihovim teretom pada Onaj koji sve drži svemoćnom riječju svojom; a pada zato da se mi podignemo iz zloća svojih.“ I uistinu, svaki grijeh i danas učinjen dio je Kristova teškog križa kojeg On nosi ka Golgoti da bi ga učinio simbolom uskrsne pobjede. U povijesnoj realnosti kada je tjelesni Isus po(d)nio križ posebno strašno je djelovao kontekst te životne drame koji govori o zatajenju i izdaji onih koji su mu bili najbliži; o preziru i pljuvanju onih koji su se prethodno zaklinjali u Njega. Zbog toga i danas posebnu gorčinu izazivaju grijesi koje čine Kristovi najbliži sljedbenici. Osobito ako svojim postupcima negiraju Boga kao Oca, Otkupitelja i Tješitelja. Iz te perspektive valja promatrati i Bogu vapijuće grijehe zlostavljanja i pedofilije koji su počinili svećenici, a o njima naširoko pišu novine na Zapadu.

Danas posebnu gorčinu izazivaju grijesi koje čine Kristovi najbliži sljedbenici. Osobito ako svojim postupcima negiraju Boga kao Oca, Otkupitelja i Tješitelja

Ono što je odavno intelektualcima jasno – a to i ekleziologija ističe – jest da i u Crkvi ima grijeha. Ona kao Božanska i ljudska ustanova, istovremeno je i sveta i grješna. Ali ono što puni medijske prostore posljednjih godina a govori o seksualnim skandalima svećenika i zlostavljanjima maloljetnika kao da je prevršilo svaku mjeru. Iz toga je razloga papa u miru Benedikt XVI. svojedobno poslao pismo katolicima u Irskoj nastojeći sanirati već počinjenu štetu, uputiti na potrebu radikalnog odbacivanja grijeha i predložiti„put ozdravljenja, obnove i zadovoljštine“.Važna stavka koju je spomenuo jest sveopća sekularizacija koja je potencijalnu svećeničku bazu na Zapadu, dobrano uzdrmala. Drugim riječima kazano: očito je da, kao što ni rode ne donose djecu, tako ni svećenici ne padaju s neba. Oni su dio naroda u kojem se rađaju i kao takvi su, u određenoj mjeri, obilježeni društvom. „Neprikladne procedure za određivanje podobnosti kandidata za svećeništvo i redovništvo; nedovoljna ljudska, moralna, intelektualna i duhovna izobrazba u sjemeništima i novicijatima...“, samo su neki od uzroka da se i među svećenicima i redovnicima pojave „izrodi“ koji su „do te su mjere zatamnili svjetlo evanđelje što nisu stigla učiniti ni stoljeća progona“.

Kada ovakve stvari isplivaju na površinu mnogi počinju postavljati ono, u suvremenom ambijentu „vječno“,pitanje smisla celibata, zaboravljajući da se pedofilija i slične nastranosti pojavljuju u gotovo svim slojevima društva. Točno je i razumljivo da ona izgleda još strašnije kada ju počine oni kod bi trebali biti oaza utjehe za žrtve. Ali je također točno da joj uzrok nije u celibatu. Jasno je, pak, da on nosi svoje izazove i vjerojatno će budućnost Katoličke Crkve premisliti o njegovoj korisnosti, no danas se u njemu ne treba tražiti krivca za najgnusnije grijehe protiv Šeste Božje zapovijedi. Štoviše, oni koji su dali obećanje da će živjeti kao beženci, moraju biti svjesni svoje odgovornosti pred Bogom i ljudima te sukladno tomu usmjeriti svoje moralno ponašanje.

I iznad celibata postoje zakoni koji obvezuju čovjeka, a time i svećenika. To su prirodni zakoni. Stoga se prekršaj zavjeta beženstva ne može jednako tretirati ako je učinjen sa ženom, s muškarcem ili s djetetom

Ipak, i iznad celibata postoje zakoni koji obvezuju čovjeka, a time i svećenika. To su prirodni zakoni. Stoga se prekršaj zavjeta beženstva ne može jednako tretirati ako je učinjen sa ženom, s muškarcem ili s djetetom. U tom je smislu seksualni grijeh svećenika sa ženskom osobom još uvijek (nota bene!) pad, ali prirodan. Istodobno se to ni u kojem slučaju ne može ustvrditi kada se radi o seksualnom činu s muškarcem ili u najgorem slučaju s djetetom. To naš narod dobrano razumijeva i shodno tomu se ponaša. No, svaki grijeh kojeg učini svećenik jest poseban udarac Kristu na putu ka Golgoti i za njega će on kat-tad ispaštati. Stoga nisu bezrazložno teolozi kazali da je poseban dio pakla rezerviran za loše svećenike, redovnike i redovnice. Papa Franjo je na osobit način toga svjestan i zato nerijetko žigoše upravo ove prijestupe, redovito pruža utjehu i solidarnost žrtvama te na institucionalnom nivou, kroz Papinsko povjerenstvo za zaštitu maloljetnika koje je ustanovio 22. ožujka 2014., nastoji svakoga svećenika potaknuti da na Kristovu križnom putu bude Šimun Cirenac, a ne okrutni rimski vojnik.