Koliko (to!) vrijedi šest mrtvih Srba?


Na dan kad je započeo opći napad na Vukovar, 25. kolovoza, predsjednik Hrvatske, dva potpredsjednika Hrvatske vlade, dva ministra i jedan saborski zastupnik komemorirali su šest srpskih žrtava iz Grubora. To je nova komemorativna praksa, kažu...

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Komemoracije su po definiciji – patetične. Nije tako izuzetak bila ni ona u Gruborima na 25. obljetnicu (nekažnjenog) ubojstva šestorice civila u tome selu nedaleko od Knina. A u takvom se ozračju nadahnuti Zoran Milanović sjetio i Alekse Šantića te, kao na kakvoj školskoj priredbi, izrecitirao Ostajte ovdje

I sam, malo kasnije, uvidjevši kako prizivanje mostarskog (a i srpskog) pjesnika ovdje nema smisla, budući da Srbe iz Grubora već odavno "grije sunce tuđeg neba". A koliko su im pritom tamo (daleko) i "grki zalogaji hljeba gdje svoga nema i brata(?) nije…" to samo oni znaju. A o čemu uglavnom nisu skrbili kada su, na beogradski mig, krenuli u balvan revoluciju. I dignuli, dakle, ruku na rođeno nebo.

Milanovićeva poetika

Problem s komemoracijama je, međutim, što patetika ne posustaje lako. Zato su, eto, i reakcije na skup u Gruborima, kojemu je nazočilo gotovo uže hrvatsko rukovodstvo, bile više-manje, na razini Šantićem inspiriranoga Milanovića. Neki su analitičari tako “slučaj Grubori” krstili novom komemorativnom praksom "u kojoj će biti mjesta za sve stradale neovisno o nacionalnosti i u kojima će se svaki zločin osuditi, neovisno o tome tko ga je počinio“. A onda je hrvatski predsjednik - malo mu je Šantić?! - izgovorio, pa gotovo – vlastitu pjesmu:

"Vrijeme je za normalno u nama što postoji u svakom čovjeku. Dobro, pitomo i naivno. Dosta je bilo onoga što je obilježavalo odnose dvaju naroda, dvaju nacija kojima je teško u Europi naći dvije sličnije i s najvećim brojem dodira. To nisu ni Česi ni Slovaci, a ni Šveđani i Norvežani. To smo mi, Hrvati i Srbi, naši susjedi“.

I nakon što nas je opet (joj!) zbratimio, dao je šlagvort Miloradu Pupovcu da i on donese kakvu dobru vijest. „I Vučić će iskazati poštovanje prema hrvatskim žrtvama“, najavio je vjerojatno doživotni lider Srba u Hrvatskoj, baš kao da je aktualni srbijanski predsjednik srpski Wily Brandt pa eto ima kredibilitet kleknuti pred žrtvama nebrojenih četničkih zločina.

A sve se to događa na dan kada je započeo opći napad na Vukovar. Je li doista moguće da su to organizatori komemoracije u Gruborima previdjeli?! Kako bilo, ta nam činjenica govori kako na rečenoj komemoraciji nikako nije bilo mjesto izaslaniku predsjednika Srbije, pa čak i ako je - što je, jasno, još jedna Vučićeva ujdurma - riječ o Vedranu Matiću, nekadašnjem neovisnom novinaru, osvjedočenom humanistu i nositelju francuskog odličja Legije časti. Ime toga ratnog huškača i ordonansa četničkog vojvode Šešelja ne bi se trebalo niti spominjati na mjestima komemoracije.

Uvijek ima (zalutalih) četnika

Uz ostalo i stoga što je ovogodišnje obilježavanje obljetnice Oluje iznova potvrdilo kako je njegova retorika i dalje više-manje na razini njegovih govora u, primjerice, Glini '95. Iako pred nadolazećim porazom ideje „Svi Srbi u jednoj državi“, Vučić je tamošnjim balvanrevolucionarima obećavao Veliku Srbiju. Slijedom čega su se neki od njih, i nakon što je Oluja pomela tu velikosrpsku ideju za sva vremena, odmetnuli „u šumu“, baš, uostalom, kao i četnici Čiča Draže '45. (Povijest nas uči kako ih je, primjerice, Ozna po Romaniji trijebila sve do '54.)

Slijedom čega je onda i bila nužna operacija Oluja-Obruč, koja se provodila dva mjeseca nakon briljantne vojno-redarstvene operacije, s ciljem pretraživanja terena od zaostalih pripadnika srpskih (para)postrojbi, kao i uklanjanja zaostalog oružja i streljiva.

U takvom ozračju dogodio se zločin u Gruborima, za koji, dakako, nema opravdanja. Ali da baš po glavi ubijenog Srbina na komemoraciju dođe jedan hrvatski dužnosnik: predsjednik države, dva potpredsjednika Vlade, dva ministra i jedan saborski zastupnik – malo je previše! A pritom još treba vidjeti hoće li i kada Vučić iskazati poštovanje prema hrvatskim žrtvama. Dakle, trenutačno je situacija u biti gotovo bizarna: žrtva agresije se ispričala prva. Na tragu neponovljivog volšebnika Stjepana Mesića, koji je još 2008., neizravno polemizirajući s tadašnjim predsjednikom Srbije, Borisom Tadićem glede njegove izjave kako bi se Hrvatska trebala ispričati za zločine počinjene nad srpskim civilima u Oluji, ispalio: „Svima kojima su pripadnici mog naroda nanijeli zlo ja sam se ispričao. Kao predsjednik Republike Hrvatske to sam morao učiniti i učinio sam.“

„Ono dobro“ u ministru ratnom

Zamislite, hrvatski se predsjednik ispričao i to, koliko me sjećanje služi, u Beogradu prije 12 godina. Srbima?! A, evo, lider hrvatskih Srba danas najavljuje kako bi se srbijanski predsjednik mogao – možda?! – nekad ispričati. I to kakav predsjednik?! Pa nije Njemačku s ostalim svijetom mirio Hitlerov projektirani nasljednik Hermann Wilhelm Göring, već žrtva nacista – Brandt. Što onda, uopće, treba očekivati od Vučića. Zar nije (više!) pročitana knjiga?

Vratimo se, međutim, aktualnom hrvatskom predsjedniku koji je, vidjeli smo i čuli, u Gruborima govorio o „dobru, pitomom i naivnom“ u svakom od nas. Akcent bih, ipak, stavio na ovome posljednjem. Naivni su, naime, svi oni koji vjeruju da je došlo vrijeme „novog normalnog“ između Hrvatske i Srbije. Jer nije Milanović niti završio govor, kadli se iz Beograda oglasio ministar ratni Aleksandar Vulin: "Nakon 25 godina hrvatska država je priznala da je ubojstvo šestero nenaoružanih staraca zločin. Čuli smo i da je strijeljanje srbijanskih staraca u selu Grubori nanijelo štetu Hrvatskoj, ali nismo čuli da je akcija Oluja u kojoj su ih pobili, zločin. Kada ubijete šestero staraca to je šteta za Hrvatsku, kada protjerate 250 000 Srba i ubijete 2 000 Srba to je razlog za proslavu.“

Ispričavam(o) se što su nas ubijali

Nema, dakle, tog (hrvatskog) poteza koji bi mogao zadovoljiti ovu, a bojim se, i bilo koju drugu Srbiju. Stoga mi je i od u Gruborima raznježenog Milanovića pa, ako hoćete i Šantića, srcu (a i glavi) puno bliže ono što je 25. kolovoza 2020. napisao jedan Vukovarac:

"Ja, Stipo Mlinarić, vukovarski branitelj, logoraš koji je prošao tri srpska koncentracijska logora, ponukan zadnjim potezima Plenkovića i Pupovca, kao i HDZ-a i SDSS-a, želim se ispričati ugroženoj srpskoj nacionalnoj manjini. Oni su na današnji dan bili u Gruborima zbog tamošnjih žrtava zbog kojih mi je kao čovjeku i vojniku žao. Ali na današnji je dan započeo i opći napad na moj rodni Vukovar, pa se ispričavam što sam sudjelovao u obrani svoje voljene domovine Hrvatske. Ispričavam se što sam branio svoj dom u Vukovaru. Ispričavam se što sam sa svojim suborcima zaustavio JNA i četnike, s petokrakama i kokardama na čelu, koji su krenuli u svoj koljački pohod na Hrvatsku.

Ispričavam se što je moj brat zajedno s još 261 mučenikom ubijen na Ovčari. Ispričavam se što sam nakon mjeseci krvave bitke za Vukovar završio u logorima u Srbiji i što sam tamo trpio batine i iživljavanja i jeo splačine od hrane. Ispričavam se što sam branio grad Vukovar pa se valjda zato dogodio pokolj od 18. do 21. studenog 1991. Ispada na kraju da se taj pokolj ne bi ni dogodio da se moj brat i ja nismo pod vodstvom Blage Zadre s našim suborcima suprotstavili toj bandi. Ispričavam se što su Srbi proglasili SAO Krajinu i protjerali stotine tisuća nesrba, što su ubijali i silovali.”