Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Iako i među Hrvatima postoje oni koji će reći kako Djed Mraz nije dio katoličke tradicije; i premda Srbi imaju „svoju“ Novu godinu i umjesto zimzelenog božićnog drvca hrastovi badnjak; u godinama nakon posljednjeg nesretnog rata, razvidno je kako s ovim kulturološkim elementima, najviše „problema“ imaju Bošnjaci. Dok jedni razaznaju kako je to sve dio kulture različitosti koja je svojstvena istinski pluralnim društvima, dotle drugi smatraju kako su izdali svoju (muslimansku) vjeru ako kojim slučajem odvedu dijete da primi paketić od Djeda Mraza ili ako proslavljaju Novu godinu.

Ovi se drugi gotovo svake godine potrude upozoriti javnost na svoju kulturu isključivosti dajući realnu podlogu za pitati ih kojem kulturološkom krugu pripadaju i u kojemu bi Bosnu i Hercegovinu najradije voljeli vidjeti.

Nakon što su prije dvije godine u Zenici u prvi plan došli bilbordi s porukom da „jelka, Djed Mraz i Nova Godina nisu dio islama i tradicije Bošnjaka“, sada se kao svojevrsna glasnogovornica takvih u istom bh. gradu pojavila direktorica privatne Osnovne škole Hasan Kjafija Pruščak Elvedina Isaković-Smajić. Ona je na Facebook stranici rečene škole objavila vlastitu pjesmicu u kojoj svekolikoj javnosti objašnjava što „neće“ i što su njezine kulturološke vrijednosti i što zastupa njezina škola.

Pjesmica koju „ne zanima“

No, prije nego je direktorica ponosno objelodanila svoj poetski sastav navela je da ju je nadahnulo to što je 28.12.2023., vidjela na društvenim mrežama mnogo „fotografija iz zeničkih vrtića i škola, na kojima bošnjačka djeca sjede pod jelkama, u krilu Djeda Mraza, s paketićima u rukama, i bez osmijeha na licu“. Shvaćajući ovo, zdravorazumski se ne bi drugo moglo zaključiti nego da su jadnu dječicu roditelji i(li) skrbnici natjerali da idu po paketiće koji sadrže u najmanju ruku antraks kojim će poslije zaraziti cijelu svoju užu i širu familiju.

Zato, logično – kako piše u svojoj pjesmici – jedini spas djeca valjda imaju u njezinoj školi, jer „Tu djeca s osmijehom dolaze,/ i tu im najljepši dani prolaze./ Imati ovakvu školu blagodat je prava,/ jer nas u decembru ne boli glava.“

A onda u nastavku objašnjava razloge zašto nema „glavobolje“: „Jelka i Djed Mraz nas ne zanima,/ decembar volimo jer počinje zima./ Novu godinu ne slavimo,/ mi samo dva Bajrama imamo.“ Zato veli: „Pred drugima se ne ponižavamo,/ i vjeru ljubomorno čuvamo.“ I poslije panegirika školi koja to, eto, provodi, zaključuje: „Ostaje nam samo da se i dalje borimo,/ i da obraz i vjeru jeftino ne prodamo.“

Za koga nema mjesta u Elvedinijoj školi?

Dakle, sve u svemu: blago narodu što ima ovakvu školu koja čuva takvu kulturu i direktoricu koja se zna ovako lijepo poetski izjašnjavati… a pjesmuljak bi po svemu sudeći morao postati dio narodnoga stvaralaštva i već u sadašnjosti pa onda – razumije se – i budućnosti, „kucati se“ uz saz s minimalno 12 žica.

Jedini je, međutim, problem što u Elvedininoj školi nema mjesta za ijedno dijete koje će se obradovati paketiću dobivenom od Djeda Mraza i koje će rado okititi jelku u vrijeme kad to čine ljudi u toj (zapadnoj) Europi kamo su svoj dom našli i brojni njegovi rođaci, braća i sestre; i čiji će roditelji, zajedno sa – vrlo moguće – svojim komšijama Antom i Marom, Duškom i Radom, Alenom i Majom, slaviti tu Novu godinu; i koje sve zajedno zbog rečenoga u 12. mjesecu neće boljeti glava; i koji neće imati problema uz to slaviti i oba Bajrama – zato što jedno drugo (i treće) ne isključuje.

Da budemo i konkretniji: u školi rečene direktorice-pjesnikinje nema mjesta ni za Edina Džeku ni za Mohameda Salaha jer obojica, zajedno sa svojim obiteljima, rado okite jelku, čestitaju Božić i proslavljaju Novu godinu svakog 1. siječnja.

„Raja zna, a papci?“

Za Elvedinu Isaković-Smajić i sve one koji misle kao ona, očito je da je različitost prokletstvo. I kada ih se s ovom tematikom na ovaj način suoči onda će lako znati reći što neće, ali će ostati u shizofrenoj situaciji kada trebaju reći što hoće. Jer ako kažu da žele mir, blagostanje i lijepu budućnost življenja u Bosni i Hercegovini, onda neminovno moraju priznati kako prihvaćaju postojanje različitosti kao bitne sastavnice ovdašnjega identiteta – a to se, kako vidimo, ne uklapa u kulturu isključivosti. Nadalje, ako kažu kako teže biti dio kulturološkoga i civilizacijskoga europskog kruga, moraju priznati kako i božićno drvce, i Djed Mraz, i proslava Nove godine, JESU odraz te kulture – što, opet, stoji nasuprot očitovanim nakaradnim postavkama isključivosti, kakvoj očito Elvedina i slične „Elvedine“ djecu uče i odgajaju.

Cjelokupna je priča, bez obzira što može uzbuditi Hrvate i Srbe – poglavito u mjestima gdje su u manjini – razvidno problem i izazov koji stoji pred Bošnjacima. I to nimalo banalan. A od stava kakvog će prema ovoj temi zauzeti ovisi kakvu sliku Bosne i Hercegovine će sanjati i željeti živjeti… Nedvojbeno je – da parafraziramo poruku koju su početkom referenduma za neovisnost BiH 1992. slali oni koji su bili za nju – „raja zna, a papci?“