Lijepa li si!


Treba, naime, vjerovati kako Plenkovićeva vlada neće ostati samo na pjesmi. (Jer nije nas baš održala...) I ne samo zbog toga što je HDZ dobio sva tri saborska mjesta tzv. dijaspore, nego prije svega zbog toga što se položaj Hrvata u BiH konstantno pogoršava.

Piše: Josip Vricko, Katolički tjednik 

Mnoge je, vidjeli smo još u izbornoj noći, iznenadila uvjerljiva pobjeda Hrvatske demokratske zajednice na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. U tolikoj čak mjeri da sad oni što su još donedavno o Andreju Plenkoviću govorili u prošlom vremenu, sada ga promoviraju u velikog političara – većeg i od Franje Tuđmana.

Jasno, ne treba pri tomu isključiti mogućnost kako je pokušaj konfrontacije prvog i zasad posljednjeg predsjednika nekadašnje stranke „opasnih namjera“, zapravo perfidni udar slijeva.

Plenkovićeva (teška) jesen

Ujdurma istih onih, ili makar njihove današnje sljedbe, koji Tuđmanu nisu mogli oprostiti neovisnu Hrvatsku, a koji, evo danas, u stanju postizbornog šoka glorificiraju Plenkovića, pred kojim su objektivno tek najteži dani. Ne možda kao one rane, Tuđmanove devedesete, ali da će Plenkovićeva jesen, zbog korone i svega što će ona još uzrokovati, biti teška - nema nikakve dvojbe.

Nije, međutim, stari i novi hrvatski premijer Ivo Sanader, koji se, čim je u „sudačkoj nadoknadi“ u utakmici za Tuđmanovo žezlo pobijedio Ivića Pašalića, glavom bez obzira sjurio u – detuđmanizaciju. Skidajući čak gdje god je mogao - kao u neponovljivim Maratoncima - Tuđmanove slike. Drugo je, naime, ime za Plenkovića odmjerenost, staloženost, hladnokrvnost... Mada je bilo i onih, makar do nedjelje navečer, koji su ga, usprkos svim tim odlikama, ali i, navodnom manjku emocija, zvali briselskim čatom.

Plenković je, međutim, u trenucima kada je slavio pobjedu, neupamćenu još tamo od Tuđmanovih devedesetih, pokazao (i) emocije, zapjevavši s oduševljenim poklonicima u atriju Arheološkog muzeja Lijepa li si. Što je, dakako, emocijama preplavilo i Hrvate s ove strane Save. Bilo je, jasno, ponosno „srce hercegbosansko“! Uz Plenkovićevu poslovičnu odmjerenost, važna je, za budućnost znakovita njegova poruka kako Hrvatskoj treba Vlada koja će voditi politiku hrvatskog suverenizma i koja baštini politiku Franje Tuđmana.

Možda u noći predizbornog sučeljavanja to i nije izgledalo tako, ali danas kada ispred sebe imamo semafor, dojam je kako se Davor Bernardić prilično zaletio legitimirajući se kako Titov pionir. U stoljeću XXI.?! Nije, istina, na prvu „vraćanje Tuđmanu“ pogled u budućnost – ali njegovo glasovito: „Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što“ – kodno je, u biti, ime za suverenizam. I ta je poruka bezvremenska. Ili bi makar trebala biti. To su prepoznali, prije svih, izvorni, temeljni hadezeovci i listom poletjeli na birališta. A dijelom ih je mobilizirao i Bernardić prizivajući „najvećeg sina“.

Fašizam – tabloidni...

S druge, pak, strane Plenković ama baš ničim nije izazvao mobilizaciju potencijalnih esdepeovih birača. Bila je to jedna uljuđena, odmjerena kampanja, koja nikoga, bez obzira na svjetonazor, nije iritirala. Problem ljevice je, međutim, to što ih u nedjelju ujutro nije uspio „postrojiti“ ni oporbeni čelnik, pokušavajući - čak! - u samom finišu kampanje nametnuti priču o prijetećem fašizmu.

Što je, inače, deja vu – znan još iz vremena kada je Ivo Josipović, još jedan od gubitnika aktualnih izbora, promovirao tezu o ustaškoj guji. Treba doista biti potpuno pogubljen, ili svjestan predstojećeg poraza da bi se palacalo o (hrvatskom) fašizmu te ga još povezivalo s Andrejom Plenkovićem?! Na razini je to, naime, svih beogradskih i gotovo svih sarajevskih (tabloidnih) portala.

S tim da je Plenkovićevo inzistiranje na Tuđmanu, dodatno uznemirilo stanovite sarajevske, takozvane probosanske krugove, pa pripadajući im mediji, selektivno prenoseći komentare zapadnih tiskovina i inzistiraju na naslovima: „Hrvatska otišla udesno“. Što je, je li, ovdje uvriježeno kao negativno – apriori. Zato, valjda, iz Sarajeva i nema čestitke izbornim pobjednicima. Osobito iz predsjedničkog kabineta u kojemu se, srećom samo u ulju, smiješi Broz s Komšićeva zida.

Geni kameni

A, zapravo, stoji konstatacija kako je Hrvatska dobila konzervativnu, centrističku vladu, što je potpuno primjereno aktualnim te osobito predstojećim izazovima. Nije li, uostalom, tako ili slično u, više-manje, cijeloj Europi?!

Vratimo se zato na kraju pjesmi Lijepa li si. Treba, naime, vjerovati kako Plenkovićeva vlada neće ostati samo na pjesmi. (Jer nije nas baš održala...) I ne samo zbog toga što je HDZ dobio sva tri saborska mjesta tzv. dijaspore, nego prije svega zbog toga što se položaj Hrvata u BiH konstantno pogoršava. U protivnom, na svoje bi mogli doći oni koji su, i tijekom kampanje, govorili kako se Zagreb sjeti prekosavske braće (samo) svake četiri godine.

Tko zna, možda pomogne i to što je Plenkovićeva žena gena kamenih. Ženu, tko je pametan, treba slušati. Osobito ako je još i devet godina mlađa. I – Hercegovka.